Stranac (roman): razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 10:
Zatvor, suđenje, pa i osudu, Meursault prima smireno, ne shvaćajući da se sve to događa njemu i u tome je sam sebi "stranac". Jedino se razjari kada mu [[ispovjednik]] nudi utjehu: u srdžbi tada spominje da su ga zapravo osudili zato što nije plakao za majkom, da ga dubinski ne razumiju jer nije živio u iluzijama, i da mu je na kraju svejedno, jer je proživio život onako kako je mogao, oslobođen iluzija. Zaključuje zato da, ako ga gomila dočeka povicima mržnje prije pogubljenja, to će ga na neki način učiniti čak i sretnim.
 
Tumačenja toga [[roman]]a najčešće su upozoravalo na srodnost sa Sartreovom [[filozofija|filozofijom]], i to je u velikoj mjeri točno. [[Jean -Paul Sartre]] mu je zaista filozofski blizak. No, podjednako je tako točno da je Stranac gotovo [[moral]]istička osuda pravosuđa. U tom smislu radi se zapravo o [[sud]]ski krajnje nepravednoj kazni - Meursault nije ubio s predumišljajem - pa dolazi do izražaja apsurd pravnog postupka. Meursaultu sude ljudi koji ga naprosto ne razumiju: ono što se njima čini bešćutnošću, zapravo je podjednako tako moglo proizići iz prave osjećajnosti koja se jedino ne želi izraziti očekivanom "glumom"; nemali broj ljudi plače na pogrebu jedino zato sto se to od njih očekuje.
 
Meursault tako doduše jest "stranac" u svijetu navika i običaja, no njegovo je ponašanje dosljedno njegovom uvidu u zbilju života i njegovu karakteru. Njemu se naprosto dogodio "tragičan slučaj" kakav se svima lako može dogoditi, jedino što je on ovaj put imao nesagledive posljedice; na kraju ga je tobožnja pravda osudila na smrt bez pravog razloga. Ali Camus ga ne osuđuje, niti želi da to mi činimo.