Dušan Bilandžić: razlika između inačica

Niže razrede franjevačke gimnazije završio u Sinju, a više razrede u gimnaziji u [[Osijek]]u. Još prije rata stupio je u [[SKOJ]] (komunističku omladinu), a od 1942 sudjeluje u [[NOR|ratu]] kao borac i politički komesar u slavonskim partizanskim postrojbama. Također, te je godine stupio u [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističku partiju Jugoslavije]] (KPJ). U [[Beograd]u je 1955 završio Pravni fakultet, a od [[1945]]. do [[1960]]. je djelovao kao predavač povijesti na Vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon izlaska iz [[JNA]], Bilandžić počinje novinarsku karijeru, no ubrzo je dobio posao u [[sindikat]]ima, pa 1965 biva izabran u Predsjedništvo sindikata Jugoslavije kao predstavnik Hrvatske. Istodobno sa sindikalno-samoupravljačkim eksperimentima i praksom, Bilandžić se dalje školuje, te 1965 stječe doktorat znanosti na [[Zagrebačko sveučilište|Zagrebačkom sveučilištu]] iz područja ekonomije. Godine 1967, nakon [[Franjo Tuđman|Tuđmanovog]] političkoga kraha, postaje direktorom «Instituta za historiju radničkoga pokreta» u Zagrebu. U sljedećim godinama je obnašao više političkih funkcija, a bio je i jednim od ključnih ljudi koji su sudjelovali u izradbi posljednjeg [[jugoslavenski ustav iz 1974. godine|jugoslavenskoga ustava iz 1974 godine]]. Na Fakultetu političkih znanosti postaje predavač i dekan koncem 70ih i početkom 80ih godina. Za člana suradnika [[JAZU]]/[[HAZU]] izabran je 1980 godine, a za redovnoga člana 1991.▼

Poslije ovako besprijekorno ortodoksno [[komunizam|komunističke]] [[biografija|biografije]], površni čitatelj bi se s pravom mogao zapitati: što Bilandžić uopće traži u društvu eminentnih hrvatskih povjesnika ? Jednostavan je odgovor u tome da je Dušan Bilandžić možda najbolji hrvatski znalac i sintetski povjesnik razdoblja poslijeratne Hrvatske i komunističke Jugoslavije. Već od početka osamdesetih našao se na udaru unitarističko-centralističkih snaga zbog svoga protivljenja politici unitarnoga jugoslavenstva koja se zahuktala poslije [[Josip Broz Tito|Titove]] smrti. Budući da je javno osporavao validnost kategorije [[Jugoslaveni|Jugoslaven]]" kao nacionalne odrednice u popisu stanovništva 1981, Bilandžić je sredinom 80ih doslovno razapet od beogradskih medija kao skriveni separatist i «ustaša»- u najmanju ruku neobična kvalifikacija za jednoga komunističkoga sindikalca. ▼

Kako se približavalo doba raspada SFRJ, Bilandžić se neuspješno reaktivirao na listi [[SDP]]-a, i brzo propao na prvim višestranačkim izborima. No, stare su veze i prijateljstva proradili, pa ga je [[Franjo Tuđman|Tuđman]] angažirao kao predstavnika u Beogradu u razdoblju poslije 1991. Na ovome mjestu valja napomenuti da je u zadnjih preko 40 godina Bilandžić zadržao čudan odnos simultanoga prijateljstva i netrpeljivosti s Tuđmanom, često radikaliziran Tuđmanovim eksplozivnim temperamentom i nezgrapnim eskapadama. Već je ušla u legendu situacija kada je poslije «Oluje» Tuđman, razbješnjen Bilandžićevim feljtonističkim zapisima i indiskrecijama po novinama, u jednom TV interviewu proglasio Bilandžića za «čudovište». Očito je da se radilo o lapsusu iziritiranoga Tuđmana, no smiješnost te scene je ostala jednim od označitelja Bilandžićeve političke karijere. Uskoro poslije javnoga ostracizma, Tuđman je opet zaposlio Bilandžića, kojega je nazvao «čudovištem», na povijesno-političkim zadatcima- kao da se ništa nije dogodilo. No, valja napomenuti i to da je Dušan Bilandžić čest gost novinskih kolumni u kojima se baš nije iskazao političkom pronicavošću i dalekovidnošću. Ovom eminentnom povjesničaru, unatoč prebogatom osobnom iskustvu, očito manjka političke vidovitosti i realizma.▼

Glavna područje Bilandžićeva povjesničarskoga interesa ostaje komunistička Jugoslavija i položaj Hrvatske i Hrvata u njoj. Osim brojnih članaka u stručnim časopisima, te niza lakših feljtona u novinama, autorova glavna djela ostaju «Historija SFRJ», 1978 i «Hrvatska moderna povijest», 1999. Dok je prvo djelo, unatoč mnoštvu vrijednih dijelova, ipak zastarjelo zbog neslobode u ozračju u kojem je pisano i objavljeno (SFRJ), Bilandžić je u ''Hrvatskoj modernoj povijesti'' inkorporirao obilje materijala iz prijašnjega djela-no u drugačijoj vizuri i slobodnom diskursu. Bilandžićeva ''Hrvatska moderna povijest'' spada u najbolja djela suvremene hrvatske historiografije-i po modernosti pristupa, i po obuhvatnosti i temeljitosti raščlane, kao i po monumentalnosti ostvarenja. Radi se o knjizi većega formata od preko 800 stranica, s obiljem podataka, tablica, brojki, citata i statistika. Pokriveno je razdoblje od 1848. do 1999., no, na nejednak način. Doba od 1848. do 1941. zauzima svega oko 120 stranica (cijela [[Kraljevina Jugoslavija]] je «dobila» odjeljak od 68. do 120. stranice). Nakon izvrsnog prikaza [[2.svjetski rat|2.svjetskoga rata]] na tlu bivše Jugoslavije (vjerojatno najboljega sustavnoga opisa u modernoj historiografiji koji se nije rasplinuo u nevažnim detaljima), Bilandžić se bacio na obradbu svoje «uže specijalnosti»: komunistička Jugoslavija se rastegla od 204. do 779. stranice (sam je [[Velika Srbija|velikosrpski]] projekt, koji je u konačnici srušio SFRJ, prikazan na 30 stranica). Knjiga završava epilogom koji, nakon izričitoga autorova iskaza da je vremenska distanca premala e da bi se dao povjesničarski mjerodavan prikaz, daje kratki oris Bilandžićeva poimanja ratova na području propale Jugoslavije od 1991. do 1999. Tako je u 17 poglavlja i epilogu autor ocrtao posljednje stoljeće i pol u povijesti hrvatskoga naroda, istodobno pokrivši dobar dio onoga što bi se, u nedostatku boljega imena, moglo nazvati «povijest Jugoslavije».▼

Bilandžićev je svjetonazor razvidan već nakon čitanja prva dva-tri poglavlja: auktor drži zapadnu liberalnu kapitalističku civilizaciju za «najbolji od svih svjetova» (ili «najmanje loš»), Hrvate pak kao integralni dio te i takve uljudbe, i u svojoj knjizi prati putove i stranputice hrvatskoga naroda u borbi za nacionalnu individualizaciju i samobitnost. Katkada su piščevi iskazi protuslovni: npr., nije jasno koliko je komunistički pokret «dobar», «zao» ili, jednostavno, «nužno zlo» za Hrvate u 2. svj. ratu- ima li se na umu da se u konačnici komunizam pokazao ne samo kao sterilan, nego i maligni društvenopovijesni projekt. Čini se da je Bilandžićeva komunistička prošlost utjecala na to da sam autor, možda i nesvjesno, mijenja vrijednosne procjene tijekom pisanja. Također, vidljiva je značajka Bilandžića kao povjesničara «nevjera» u mogućnost malih naroda da ostvare svoje nacionalne ciljeve ako nisu u skladu s interesima velesila (doduše, tu se mora priznati da je autor izrijekom nekoliko puta naglasio da postoje povijesni trenutci kada je moguće, smjelošću i mudrošću, aktivno uobličiti vlastitu budućnost-pa i kada se radi o «malim» narodima. Nije baš jasno da li u takvim situacijama «veliki» ionako provedu svoju volju, ili, što se može protumačiti iz dijelova knjige o 2.svj. ratu i poraću- «veliki» nekad ustuknu ili jednostavno «dignu ruke» suočeni s odlučnošću «malih».) ▼

Osebujnosti (a i slabosti) ''Hrvatske moderne povijesti'' su u trajnoj Bilandžićevoj fascinaciji životom i djelom [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]], što nerijetko daje iskrivljenu sliku zbivanja. Autor nije prešutio negativne pojave Titove diktature, [[bleiburški masakr|bleiburških zločina]] i [[kult ličnosti|kulta ličnosti]], ali ih je, uzmu li se u obzir ostala povijesna vrela i živo ljudsko iskustvo- u priličnoj mjeri umanjio. Još je vidljivija druga glavna «mana» knjige: nerazmjer u kojemu razdoblje komunističke Jugoslavije (oko trećine opisanoga perioda) «dobija» skoro četiri petine cijele knjige. Dobar dio knjige i nije povijest Hrvata u Jugoslaviji, nego prije povijest Jugoslavije iz hrvatskoga motrišta.▼

No, usprkos navedenim dubiozama, neprijeporno je da ''Hrvatska moderna povijest'' ostaje do sada jedinstvenim pothvatom: tako cjelovit opis novije hrvatske historije još nitko nije dao. Knjiga obiluje svježim idejama i propitivanjima: npr. nasuprot prevladavajućim stavovima o nezrelosti hrvatske političke elite u razdoblju 1.svjetskoga rata, Bilandžić argumentirano obrazlaže da «jugoslavenska opcija» i nije bila baš lutanje «gusaka u magli», nego možda najmanje loš potez. Isto tako, doba [[NDH]] i sudjelovanje Hrvata u različitim sukobljenim vojskama obrađeni su najsustavnije i bez premca u dosadašnjoj literaturi- auktor je eruditski, a opet vrlo pregledno prikazao sraz nacionalnih stremljenja i ideologija postavljenih na šire platno svjetskopovijesnog vrtloga događaja. Bilo koji «ljubitelj» komunističkih spletkara i njihovih ideoloških sukobljavanja koja su imali dugotrajne posljedke po budućnost naroda na jugoistoku Europe, može u ovoj knjizi naći pravo obilje materijala i dosad neobjavljivanih dokumenata. Uzme li se sve to u obzir, ''Hrvatska moderna povijest'' ostaje najambicioznijim hrvatskim suvremenim historiografskim prikazom s najviše vrlina i najmanje mana. ▼