'''Osmanski turski''' (ISO 639-3: [http://www.sil.org/ISO639-3/documentation.asp?id=ota ota]; ''otomanski'', ''osmanlijski'', [[turski]]: ''Osmanlıca'' ili ''Osmanlı Türkçesi'', osmanski turski: لسان عثمانی ''lisân-ı Osmânî'') je inačica [[Turski jezik|turskog jezika]], koja se upotrebljavala kao upravni književni jezik [[Osmansko carstvo|Osmanskog carstva]], sadržavajući velike pozajmice iz [[farsi jezik|jezika farsi]]a, koji je zauzvrat sam bio prepun pozajmica iz [[arapski jezik|arapskog jezika]]. Pripadao je oguskoj skupini. Poput većine ostalih jezika islamskih naroda, osmanski turski se piše na [[arapsko pismo|arapskom pismu]]. Usprkos činjenici da je osmanski turski, koji se govorio u prijestolnici, u suštini bio isti kao i obični turski, kojim su govorili zemljoradnici i seljaci u unutrašnjosti zemlje, veliki dio arapsko-perzijskih pozajmica postao je nerazumljiv za one koji su bili manje obrazovani.
[[1928.]] godine, nakon reformi koje je proveo [[Kemal Ataturk|Mustafa Kemal Atatürk]], pojavio se homogeniziraniji turski, s manje uticajautjecaja iz arapskog i perzijskog i koristeći [[latinično pismo]]. Razlog ovim promjenama bio je navodno u tome da narod koji nije bio obrazovan u tom jeziku nije bio u stanju ga razumijetirazumjeti, jer je materinji jezik naroda bio homogeniziraniji turski. Mnogi danas smatraju da se osmanski turski sasvim razlikuje od današnjeg turskog. No, taj stav izgleda da je politički motiviran i lingvistički neosnovan. Pa ipak, manji broj današnjih govornika u [[Turska|Turskoj]] je u stanju razumijetirazumjeti osmanski turski, u govornom i pisanom obliku.
