Zemlja Franje Josipa: razlika između inačica

Otočje su [[30. kolovoza]] [[1873.]] otkrili [[Austro-Ugarska|austrougarski]] istraživači [[Karl Weyprecht]] i [[Julius von Payer]] nakon što im se brod zaglavio u ledu dok su pokušavali pronaći ''sjeveroistočni prolaz''. Nakon otkrića južnih otoka otočju je ime dodijeljeno u čast [[Austrija|austrijskog]] cara [[Franjo Josip Austrijski|Franje Josipa Austrijskog]]. [[Norveška|Norvežani]] [[Fridtjof Nansen]] i [[Hjalmar Johansen]] prošli su kroz otočje [[1895.]] i [[1896.]] nakon prekinutog pokušaja da stignu do Sjevernog pola. Čistom slučajnošću na otoku Nortbruku 1896. su upoznali [[Velika Britanija|britanskog]] istraživača [[Frederick George Jackson|Fredericka Georgea Jacksona]]. Norveška je neko vrijeme otočje smatrala svojim teritorijem i nazivala ga Zemljom Fridtjofa Nansena, što se može vidjeti na mnogim starim kartama. [[Sovjetski Savez]] je kontrolu nad Zemljom Franje Josipa preuzeo [[1926.]] i tada je u istraživačke i vojne svrhe na otočje stigla nekolicina ljudi.

 

 

Tijekom godina [[hladni rat|hladnog rata]] Sovjetski Savez je polarna područja koristio kao zonu za postavljanje zaštite od [[SAD|SAD-a]] i mnogi dijelovi [[Arktik]]a postali su ključne strateške lokacije, pa je tako Zemlja Franje Josipa bila proglašena jednom od mnogih zona nacionalne sigurnosti od [[1930-ih|tridesetih]] pa sve do [[1991.]] godine. Na otoku Greemu Bellu sagrađeno je uzletište koje je služilo kao baza za ruske zrakoplove bombardere, a misije okarakterizirane kao treninzi bile su prilično česte na relaciji između Zemlje Franje Josipa i kopnene Rusije te Novaje zemlje. Iako su otoci bili vojno područje kojem nitko drugi nije imao pristup, [[1971.]] ih je posjetio brod za krstarenje.