Inačica od 2. veljače 2023. u 09:35 uredi Djaksolina (razgovor \| doprinosi) 2 edits Nema sažetka uređivanja Oznake: uklonjeno uređivanje mobilni uređaj m.wiki ← Starija izmjena		Inačica od 2. veljače 2023. u 09:45 uredi ukloni ovu izmjenu Djaksolina (razgovor \| doprinosi) 2 edits →‎Povijest: Dodan sadrzaj Oznake: uklonjeno uređivanje mobilni uređaj m.wiki hr-bs Novija izmjena →
Redak 7: == Povijest == Konstantin Filozof (pisac s kraja 14 i poc.15 v.) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje BOSANSKI jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski. (Konstantin Filozof je taj koji je pisao životopis srpskog despota Stefana Lazarevića). Najstariji spomeni [[Slavenski jezici\|slavenskoga jezika]] u Bosni potječu iz razdoblja zreloga srednjovjekovlja i rijetki su. U većini je jezik nazvan slavenskim imenom, uz manji broj izuzetaka: u nekoliko njih je pismo, a možda i jezik nazivan srpskim (dio povelja [[Kotromanići\|Kotromanića]], nastalih pod utjecajem srpske kancelarije), te hrvatskim (na latinskom, u jednoj povelji bana [[Stjepan II. Kotromanić\|Stjepana Kotromanića]]), te bosanskim (u jednom notarskom spisu grada [[Kotor]] iz 1436. godine). No, broj je zapisa, u kojima je spomenuto ime jezika, u razdoblju prije [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu\|turskoga osvojenja Bosne]] (1463. nadalje), vrlo malen. Od 15. stoljeća, kada počinje vjersko-narodnosna diferencijacija na temeljima triju konfesija: katoličke, pravoslavne i islamske, počinje frekventnija uporaba pojma «bosanski jezik», i to različitim načinima-kako u trima etničko-civlizacijskim krugovima, tako i u inozemstvu. Jedan od najstarijih pisanih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “BOSANSKOG roda i heretičke vjere, zvanu BOSANSKIM jezikom Djevena”. Nekoliko je uzroka nazovislovnoj zbrci koja vlada u prikazima povijesti pojma «bosanski jezik». Jedan od glavnih je činjenica da se ime za stanovnika Bosne mijenjalo, sužavalo i širilo u opsegu označenoga. Prvotni je nazivak za stanovnika Bosne «Bošnj'anin», dok se u razdoblju ratova protiv turskih prodora pojavljuje ime «Bošnjak». Primjerice, u [[Marko Marulić\|Marulićevoj]] pjesmi «[[:s:Molitva suprotiva Turkom\|Molitva suprotiva Turkom]]», 1508. (?), nalaze se sljedeći stihovi: ''«Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci/Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci»''. Ovdje očito naziv «Bošnjak» označava kršćanskoga žitelja Bosne. No, naziv se proširio, poglavito od 17. stoljeća nadalje, i na islamizirano domaće pučanstvo, prvenstveno u osmanskim izvorima. Tako se do 19. stoljeća prepliću bar tri etno-konfesionalna značenja pojma «Bošnjak»: kršćanski stanovnik Bosanskoga ejaleta, islamizirani slavenski žitelj i, rijetko, bilo koji slavenski stanovnik na području koje je, uglavnom, pokrivalo staro bosansko kraljevstvo.<ref>[[Hrvatska enciklopedija (LZMK)]] - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8952 Bošnjaci] {{citat\|Bošnjaci, naziv za podanike bosanskih vladara u predosmansko doba, podanike sultana u osmansko doba, odnosno današnji naziv za najbrojniji od triju konstitutivnih naroda u BiH. Bošnjak, kao i stariji naziv Bošnjanin (u lat. vrelima Bosnensis), prvotno je ime koje označuje pripadništvo srednjovjekovnoj bosanskoj državi.}}</ref> Situacija je još složenija s nazivom jezika, i tu se mogu identificirati sljedeće značajke: Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g.fra J.Arsenigu “BOSANSKIM jezikom”; jer je ime zemlje bilo Bosna, a etnonim Bošnjak, u obliku pridjeva se nije, najčešće, pravila razlika između pojmova «bošnjački» i «bosanski». U djelu Jeronima Megisera “Thesaurus polyglotus” (Frankfurt na Majni, poc. 17v.) spominju se uz ostale naše govore: BOSANSKI, dalmatinski, srpski, hrvatski. pojam «bosanski jezik» je često bio u porabi u hrvatskom kulturnom krugu, poglavito Dalmacije, Bosne i Slavonije, od 17. do 19. stoljeća. Upotrebljavan je kao označitelj narodnoga jezika ([[Matija Divković]]),<ref>[[Hrvatski biografski leksikon]] - [http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4859 Matija Divković] {{citat\|Prevodeći s latinskog, on je svoje tekstove pisao »pravim i istinitim jezikom bosanskim«, »jezikom slovinskim, kako se u Bosni govori«, jezikom »naškim«.}}</ref> [[Štokavsko narječje\|štokavskoga narječja]] ([[Junije Palmotić]], vjerojatno i [[Jakov Mikalja]]), štokavsko-ikavskoga dijalekta ([[Bartol Kašić]], vjerojatno i Matija Petar Katančić). Uz najčešće ime za općehrvatski jezik, «slovinski» ili «ilirski», «bosanski» se uglavnom pojavljuje kao oznaka za štokavsko, i to štokavsko-ikavsko narječje, prema «dalmatinskomu» [[Čakavsko narječje\|čakavskomu]], ili «dubrovačkomu» štokavsko-jekavskomu. U formativnome razdoblju hrvatskoga književnoga jezika nema stroge razlučnice među idiomima, no preteže knjiška oznaka «slovinskoga ili ilirskoga jezika» koju nalazimo u nazivima i referencijama stotina djela hrvatske bibliografije, dok se pojam «bosanski» jezik pojavljuje u 10-20 djela starije hrvatske književnosti i leksikografije. Bosanskim jezikom su ga zvali mnogi pisci od 17 v. naovamo: Matija Divkovic, “Bošnjak rodjen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja”; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Frano Jukić, Martin Nedić, Anto Knezević… nije poznato da je pojam «bosanski jezik» bio u upotrebi u srpskom ili pravoslavnom kulturnom krugu u razdoblju do standardizacije srpskoga jezika u 19. stoljeću Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu “BOSANSKIM jezikom”, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. u muslimanskom uljudbenom krugu naziv «bosanski jezik» se pojavljuje u rječniku Mehmeda Uskufija iz 1637., te u više djela aljamijado književnosti. Također, česta je pojava da se jezik naziva i «bošnjačkim» (o čemu je ostavio svjedočanstvo i [[Matija Mažuranić]]), dok se ne sreću dalmatinski, slovinski ili ilirski nazivi za ime jezika. Rjeđe je jezik nazivan hrvatskim, a u nazivu jednoga Uskufijeva djela i srpskim. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju BOSANSKI jezik. Evlija Čelebija, turski putopisac iz 17 v., u poglavlju “jezik bosanskog i hrvatskog naroda” svoga čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: “kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi”. Govori o BOSANSKOM jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i BOSANSKO-turski riječnik M.H.Uskufije. U 19. stoljeću došlo je do konačne standardizacije [[Hrvatski jezik\|hrvatskoga]] i [[Srpski jezik\|srpskoga]], kao i do nedoumica epitomiziranih u pojmu [[Srpskohrvatski jezik\|srpskohrvatskoga]]. U početku [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj\|austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine]] dominirali su pokušaji stvaranja bosanske nacije, kako bi se ta zemlja, koja je postala posebna aministrativna jedinica, izolirala od utjecaja iz Hrvatske i Srbije i spriječila ili odložila konačna nacionalna integracija [[Hrvat]]a i [[Srbi\|Srba]]. Sukladno toj politici, službeni jezik je u toj pokrajini u zadnja dva desetljeća u školstvu imenovan bosanskim, što je izazivalo veliku iritaciju Srba i Hrvata jer su u toj jezičnoj politici gledali manevarski potez habsburškoga dvora protivan njihovim nacionalnim interesima. [[Bošnjaci]] [[muslimani]] su uglavnom, nakon potresa i kolebanja izazvanih prijelazom vlasti i odlaskom Osmanskoga Carstva iz BiH, prihvatili taj nazivak. Iako je u muslimanskome narodnome korpusu vladalo previranje, i iako se je veći dio muslimanske inteligencije nacionalno opredijelio u hrvatskom (a manji u srpskom) smjeru, među povjesničarima i etnografima prevladava mišljenje da je najveći dio muslimanskoga etnosa u Bosni i Hercegovinu ostao svjestan vlastite etničke zasebnosti- samo nije našao načina da svoj etnicitet artikulira na odgovarajući način. Razdoblje konca 19. i početka 20. stoljeća ključno je za recepciju pojma «bosanski jezik». Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kasic (Pag 1575-Rim 1650), rodjeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu BOSANSKOG tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom “Ritualu rimskom” (Rim, 1640) istice da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za BOSANSKI slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima). Taj je pojam, promoviran kroz učila i tisak koje je sponzoriralo namjesništvo, neko vrijeme forsirao upravitelj Bosne [[Benjamin Kallay]]. Neke od bizarnosti povezane s tom politikom su i pojava prve dosljedno fonološkim pravopisom pisane hrvatske gramatike, autor koje bijaše Sinjanin Frane Vuletić, a objavljena je 1880. pod nazivom «Gramatika bosanskoga jezika» (doživjela je više izdanja do 1911., uz promijenjeni naslov «Gramatika srpsko-hrvatskoga jezika»); političko-strukovna potpora nazivu «bosanski jezik» koju je, vođen problematičnim motivima, dao vodeći onodobni svjetski slavist [[Vatroslav Jagić]]. Sve ovo ne bi bilo vrijedno spomena, da nije rezultiralo sljedećim posljedcima: Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini nacionalno su se emancipirali i na kulturnom polju, no, bliskost pučkih govora i pokušaji unifikacije standardnih jezika doveli su do križanca poznatoga kao [[Srpskohrvatski jezik\|srpskohrvatski]]; na terenu nije postojao ujednačeni standard, nego su publikacije bile pisane na srpskom, hrvatskom, te mješavinom tih dvaju jezika bez propisa o profilu «smjese»; kod Hrvata su nestala regionalna i nadnacionalna imena za jezik (bosanski, slovinski, ilirski, slavonski,..); kod bosanskih Muslimana, budućih Bošnjaka, jezično pitanje bilo je u drugom planu, a jezik je nazivan, koliko se može suditi po svjedočanstvima, bošnjačkim, bosanskim, srpsko-hrvatskim, hrvatskim, hrvatsko-srpskim i srpskim. Vjerojatno najtrajnija je bila odbojnost koja se izgradila prema nazivu «bosanski jezik» kod Hrvata i Srba: oba su naroda doživjela Kallayevu jezičnu politiku kao udarac i nasilje protiv vlastitoga nacionalnoga bića. Srbi nisu imali tradiciju toga nazivka u svojoj kulturi, dok su ga Hrvati, među kojima je bila trajna i vjerojatno najzastupljenija među trima narodima koji nastavaju Bosnu i Hercegovinu, ostavili kao i druge predstandardne nazive (dalmatinski, slavonski, ilirski,..) kao dio svoje jezične povijesti, ali ne i sadašnjosti. Jezična situacija u BiH, obrađena na stranici o [[Prikaz povijesti jezika u Bosni i Hercegovini\|jezičnopovijesnom razvitku u BiH]] prošla je kroz više faza, u kojima je u 20. stoljeću dominiralo posrbljivanje leksika i sintakse (kako u prvoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji), te učvršćivanje, često nametanjem, službenoga naziva «srpsko-hrvatski jezk» kao «zemaljskoga» ili državnoga jezika u Bosni i Hercegovini. Nazivi «bosanski jezik» i «bošnjački jezik» izgledali su zaboravljenima i anakronima, poput slavonskoga ili ilirskoga- sve dok ih [[raspad SFRJ]] i [[rat u Bosni i Hercegovini]] nisu izvukli iz naftalina i postavili u žarište žestokih sporenja. Isusovac Jakov Mikalja (1601-1654) u predgovoru “Blagu Jezika slovinskoga” iz 1649 želi kako kaže da uvrsti “najodabranije riječi i najljepše narječje” dodajući da je “u ilirskom jeziku BOSANSKI jezik najljepši”, i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu. Dubrovački dramatičar J. Palmotic, opredijelio se za govor “susjednih Bošnjaka”, ističući ljepotu toga govora. Hrvatski pjesnik Andrija Kacic Miosic (1704-1760) autor “Razgovora ugodnog”, snažno afirmiše štokavštinu;svoju je “Korabljicu” ” prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovica” u “jezik BOSANSKI”. BOSANSKI jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljković (1732-1798). Ivan Popović (kojemu je BOSANSKI govor medju slavenskim isto što i antički medju grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje BOSANSKOG govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. godine. Mula Mustafa Baseskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Niksicanina (1780) koji govori pola turskim, pola BOSANSKIM jezikom. Naziv BOSANSKI jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grlicic (župnik u Djakovu,1707) i Matija Petar Katancic (1831 u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma “u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog”). Prema svjedočenju Matije Mazuranica (“Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840”, Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako “dobro znade turski, arapski i arnautski”, ne voli da neko pred njim govori turski i ističe “da je naš slavni BOŠNJAČKI jezik od svih najljepši na svijetu”. U Putopisu se kaže da se u Bosni “eglendise Bošnjački”. Svoj jezik naziva BOSANSKIM i Stočanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog (“Kasidei burdei bosnevi”, Stolac, 1849). Hercegovački srpski prvaci, među kojima i Prokopije Cokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan BOŠNJAČKOM jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 g. naš jezik zvao BOSANSKIM. I hercegovački ustanici su ga tako zvali : Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: “Razumi me, čoeče ,BOSANSKI ti govorim!”. Autor prvog našeg štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo “Ovo je od virovanja na BOSANSKI jezik kitab”). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda. Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svoga Ilmihala (“Sehletul vusula”, Sarajevo 1875.g., ovo je prva knjiga pisana arebicom a našim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: “Ah da je Bog do meni bio avaki BOSANSKI pisani ćitab”, a u pjesmi “Stihovi zahvale na BOSANSKOM jeziku”: “Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlašnji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braćo, Bošnjaci, Hak (istinu) vam Omer govori”. /Autor je i pjesme “Dova na bosanskom”. “Gramatika BOSANSKOG jezika za srednje škole” autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880 g. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911, s tim sto od 1908 g. nosi naziv “GRAMATIKA SRPSKO-HRVATSKOGA JEZIKA”. Salih Gašović, rodom Nikšićanin, autor je Mevluda (“Časni mevlud na BOSANSKI jezik “, Sarajevo 1878; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Celebije) za ciji nastanak kaze: “Moliše me kolasinski prvisi, Mevlud nami daj BOSANSKI napisi”. Ibrahim Edhem Berbić štampao je “BOSANSKO-turski učitelj” (1893 u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900) “Novu BOSANSKI elifnicu”, a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro). Sejfudin Proho izdao je 1907 u Sarajevu “Tedzvidi-inas (na najlakši i najkraći način BOSANSKI jezik.)”. 1908 u Sarajevu se pojavljuje djelo M.Dz.Čauševića “Bergivija”, koje je uredništvo “Tarika” prevelo na BOSANSKI jezik, “radi općenite koristi”. Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S.Celebije, (“Terdzuman mevludski na jezik BOSANSKI”,Carigrad 1909). Franjevci su 1894 g. otpisivali M.P.Desančiću da ne govore srpski nego BOSANSKI. Gradonačelnik Mostara I.Kapetanović na jednoj sjednici 1895 g. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao “da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu, vec u Mostaru i da treba da se govori BOSANSKI, da svi razumimo”. U doba austrougarske uprave naziv BOSANSKI jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, akceptirajući ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao čime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879 upotrebljavan je naziv BOSANSKI jezik, kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva “BOSANSKI ZEMALJSKI jezik”. Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879 već je upotrebljena oznaka “SRPSKO-HRVATSKI jezik”. Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907 g. određeno je da se “ima posve napustiti naziv ‘bosanski jezik’ i da se imade zemaljski jezik nazivati ‘srpsko-hrvatski jezik’.!!!! Prvi štampani kalendar “Tursko-BOSANSKI rječnik” (Bitolj,1912) što ga je sastavio Ahmed Kulender, Zapažanja pojedinih autora i pisana o jeziku Bosne: Petar Kocic usprotivio se uticaju njemačkog jezika i stila austrougarske administracije, jer to dovodi do “varvarstva našeg velikog, silnog, sjajnog i slobodnog jezika”; To nas kao stare i dobre BOŠNJANE mora boleti, jer je naš jezik i u najstarijim vremenima bio neobično lijep i zvučan, mnogo ljepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama koji se razvio unekoliko pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse”. ^Navedeno prema: M.Sipka, jezik Petra Kocica, Radovi Instituta za jezik u sarajevu, knj.XIII, Sarajevo, 1987, 92. Isidora Sekulić: “Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego čudo sadašnjosti” Aleksander Belić: “Nema nikakve sumnje da je BOSANSKI jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika”. Meša Selimović : “Najsublimniji izraz cjelokupne naše narodne poezije, a možda i našeg jezika uopšte nalazi se u baladi ´Omer i Merjema’: “Djul miriše, mila moja majko, čini mi se Omerova duša”. Skender Kulenović u “Ponornici” kaže: “Još pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji PATARINI govorili bi BOSANSKI.” Bosanski jezik nije djelo pojedinaca: stvarali su ga Bosanci, stoljećima. Jezik se odvajkada u Bosni nazivao Bosanski. Austrijanci nas jezik zovu Bosanski i Zemaljski. 1907 god. prvi put se uvodi termin srpsko-hrvatski, pored bosanskog. Dolaskom kraljevine SHS bosanski se ukida. 1954 god. na Novosadskom dogovoru bilo je dosta polemike oko naziva srpsko-hrvatski, jer su tadašnji lingvističari bili svjesni da se radi o nepostojećem tj. vještačkom jeziku. Međutim tadašnja politika je bila da jezik spaja a ne razdvaja narode a Bosna je bila idealna polazna tačka. Preuzeto od: Bosanska Dinastija Kotromanica – Bosansko kraljevstvo == Pojam "bosanski jezik" i suvremena zbilja ==

Pitanje naziva bošnjačkog jezika: razlika između inačica