Adolfo Weber Tkalčević: razlika između inačica

[[Zagreb]], [[6. kolovoza]] [[1889]].), [[Hrvatska|hrvatski]] filolog, književnik, književni kritičar i estetičar .

Filozofiju je završio u [[Zagreb]]u, bogosloviju u Pešti, a slavistiku u [[Beč]]u. Nastavio je zasade Gajeva ilirizma, Babukića i [[Antun Mažuranić|Antuna Mažuranića]], ali se udaljio od [[Ljudevit Gaj|Gajeva]] nastojanja vezivanja uz [[Vuk Karadžić|V. Karadžića]]. Važan je kao jedan od pripovjedača koji sredinom 19. stoljeća prekida praksu turske novele i romantične proze uvodeći realističke značajke u hrvatskoj književnosti. Njegovi estetički nazori s kalsicističkom pozadinom utjecali su na njegove filološke radove i mnoga rješenja u normizaciji [[hrvatski jezik|hrvatskog književnog jezika]].

Autor je prve sintakse književnoga jezika u Hrvata ''"Skladanja ilirskog jezika"'' izdane [[1859]]. u [[Beč]]u. Priredio je nekoliko školskih čitanki i pisao [[gramatika|gramatike]] hrvatskoga i latinskoga jezika za srednje škole. Njegova ''"Slovnica hrvatska"'' iz [[1871]]. služila je kao srednjoškolski udžbenik, te kao norma i kodifikacija tadašnjega književnog jezika. Obranu ilirskoga shvaćanja o književnom jeziku objavio je u ''"Viencu"'' [[1884]]. pod naslovom ''"Brus jezika ili zagrebačka škola".'' Nakon Babukića i Antuna Mažuranića, postaje predvodnikom zagrebačke filološe škole.