Otvori glavni izbornik

Promjene

Nema promjene veličine, prije 12 godina
m
Sitno.
== Metodologija istraživačkih programa ==
 
Lakatosev doprinos filozofiji znanosti bio je pokušaj da razriješi sukob između [[Karl Popper|Popperovog]] [[falsifikacionizam|falsifikacionizma]] i [[Thomas Kuhn|Kuhnove]] teorije [[znanstvena paradigma|znanstvenih paradigmi]]. Popper dokazuje da znanstvenici trebaju napustiti neku teoriju čim naiđu na dokaz koji je falsificira, i smjesta je zamijeniti novim, «odvažnijim i djelotvornijim» pretpostavkama. A prema Kuhnu, znanost se sastoji od perioda normalnosti, za vrijeme kojih znanstvenici nastavljaju podržavati svoje teorije premda otkrivaju anomalije; ti su periodi isprekidani periodima velikih konceptualnih promjena.
 
Popper dokazuje da znanstvenici trebaju napustiti neku teoriju čim naiđu na dokaz koji je falsificira, i smjesta je zamijeniti novim, «odvažnijim i djelotvornijim» pretpostavkama. A prema Kuhnu, znanost se sastoji od periodā normalnosti (za vrijeme kojih znanstvenici nastavljaju podržavati svoje teorije premda otkrivaju anomalije), koje prekidaju periodi velikih konceptualnih promjena.
 
Lakatos je tražio [[metodologija|metodologiju]] koja bi usuglasila ta prividno proturječna gledišta, koja bi pružila racionalno objašnjenje znanstvenog napretka i bila koherentna s povijesnim činjenicama.
 
Prema Lakatosu, ono što obično smatramo teorijama jesu zapravo međusobno blago različite grupe teorija koje dijele neke principe, a ti se principi mogu definirati kao teorijska «jezgra». Te grupe teorija Lakatos naziva istraživačkim programima. Znanstvenici uključeni u neki program brane teorijsku jezgru od pokušaja falsifikacije podupirući je nizom «pomoćnih pretpostavki». Dok je Popper općenito diskreditirao takve mjere kao puku improvizaciju, Lakatos je kanio pokazati da postavljanje i razvijanje zaštitnih pretpostavki nije nužno loše za istraživački program. Umjesto [[istina|istinitih]] i neistinitih teorija, Lakatos pravi razliku između progresivnih i regresivnih istraživačkih programa. Progresivne istraživačke programe karakterizira rast i otkrivanje novih činjenica. Regresivne programe karakterizira izostanak rasta ili umnožavanje zaštitnih hipoteza koje ne vode novim [[činjenica]]ma.
 
Metodološki programi obično počivaju na nizu odabranih teorema od kojih istraživač ne bi mogao odstupiti, odnosno tzv. "čvrstu jezgru" i njen zaštitni omotač, skup stavova izvedenih iz čvrste jezgre, čije opovrgavanje ne ugrožava osnovne prihvaćene stavove. Umjesto [[istina|istinitih]] i neistinitih teorija, Lakatos pravi razliku između progresivnih i regresivnih istraživačkih programa. Progresivne istraživačke programe karakterizira rast i otkrivanje novih činjenica. Regresivne programe karakterizira izostanak rasta ili umnožavanje zaštitnih hipoteza koje ne vode novim [[činjenica]]ma. Ako metodološki program predviđa ili može objasniti novospoznate empirijske činjenice on je progresivan, ako se zaštitni omotač ili čak čvrsta jezgra ''ad hoc'' prilagođavaju empirijskim podacima, on je regresivan.
 
Lakatos se nadovezuje na [[Willard Van Orman Quine|Quineovu]] i [[Paul Feyerabend|Feyerabendovu]] ideju da je uvijek moguće braniti neko ukorijenjeno uvjerenje od [[dokaz]]a koji ga pobijaju, preusmjerujući kritiku prema drugim vjerovanjima (uvjerenjima koja se prihvaćaju kao istinita) koja pobijaju našu teoriju, a koja bi i sama mogla biti falsificirana.
 
Poteškoće falsifikacionizma priznao je i sam Popper.
 
== Kritika Popperovog falsifikacionizma ==
Za Lakatosa, naprotiv, "ne radi se o tome da se iznose teorije na koje Priroda može odgovoriti s 'ne'; nego mi iznosimo skup teorija, a priroda može odgovoriti s 'nedosljedno'". Ta se nedosljednost – preoblikovanjem pomoćnih [[hipoteza|pretpostavki]] – može razriješiti i tako da se ne napusti istraživački program niti da se ne zadre u jezgru teorije.
 
Bit Lakatoseve kritike falsifikacionizma jejest dakle da jedan primjer koji opovrgava hipotezu nije dovoljan da bi se ona odbacila. Popperova falsifikacionistička metoda po Lakatosu olako odbacuje velik dio racionalnog postupanja u [[znanost]]i, stoga je njegova "racionalna rekonstrukcija" u neskladu s realnom poviješću znanosti. Lakatos dokazuje da pojam "opovrgavajućeg slučaja" nije jednostavan. Falsifikatori su sredstva za pojašnjenje "naivne slutnje" i pretpostavki u njenu dokazivanju; oni su granični slučajevi u određivanju domene za koju treba važiti teorem (hipoteza ili nagađanje). Stoga je jedno od presudnih pitanja u dokazivanju: koje falsifikatore naivne hipoteze valja uključiti u sadržaj [[dokaz]]a, odnosno u [[definicija|definiciju]] [[pojam|pojmova]] koje objašnjavamo (jer bi postupak apriornog isključivanja falsifikatora značajno reducirao sadržaj i domenu važenja hipoteze ili teorema). Kako su falsifikatori demarkacione linije važenja teorema i sredstva za daljnje pojašnjenje, ima smisla ustrajati u dokazivanju "opovrgnute" hipoteze. Jer svaka se hipoteza, kako kaže [[Paul Feyerabend|Feyerabend]], rađa kao opovrgnuta. Interna povijest (Lakatosev izraz za "racionalnu rekonstrukciju") treba uzeti u obzir vrijedne pokušaje "spašavanja" hipoteze ili teorema pomoću izolacije "čudovišnih protuprimjera".
 
Umjesto naivnog falsifikacionizma Lakatos predlaže svoju [[Imre Lakatos#Metodologija istraživačkih programa|metodologiju znanstveno-istraživačkih programa]], kojom se ne procjenjuje izolirana hipoteza, već cijeli skup teorijskih postavki i njihovih posljedica. Metodološki programi obično počivaju na nizu odabranih teorema od kojih istraživač ne bi mogao odstupiti, odnosno tzv. "čvrstu jezgru" i njen zaštitni omotač, skup stavova izvedenih iz čvrste jezgre, čije opovrgavanje ne ugrožava osnovne prihvaćene stavove. Ako metodološki program predviđa ili može objasniti novospoznate empirijske činjenice on je progresivan, ako se zaštitni omotač ili čak čvrsta jezgra ''ad hoc'' prilagođavaju empirijskim podacima, on je regresivan.
 
Poteškoće falsifikacionizma priznao je i sam Popper.
== Kritika formalizma ==
{{wikipedizirati}}{{wikipoveznice}}
2.987

uređivanja