Karl Popper: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: Zamjena stub u mrva |
m malo poveznica |
||
Redak 6:
O političkoj filozofiji Karla Poppera, za koju je odlikovan plemićkom titulom Ujedinjenog kraljevstva, najpovoljnijim su se riječima izražavali mnogi ugledni politolozi, socijaldemokrat [[Bryan Magee]], liberal [[Isaiah Berlin]] i konzervativac [[Friedrich Hayek]]. Njemački kancelari [[Helmut Schmidt]] (socijaldemokrat) i [[Helmut Kohl]] (konzervativac) napisali su predgovore za Popperovu knjigu odnosno knjigu o njegovoj filozofiji (Josef Strauss nije zaostao.). Jasnoća Popperove filozofije i jednostavnost njegova stila karakteristike su kojima plijeni pažnju široj čitalačkoj publici. Među filozofima Karl Popper ostat će poznat kao kritičar pozitivističke i “retoričke” filozofije, a među političarima i politolozima kao veliki liberal i kritičar filozofskih korijena totalitarizma. Zbog toga njegova filozofija u zemljama koje su se oslobodile komunističkih režima, s velikim zakašnjenjem upravo danas doživljava veliko uskrsnuće.
== Biografija ==
Karl Raimund Popper rođen je [[28. srpnja]] [[1902]]. godine u mjestu [[Himmelhof]] kraj Beča, u obitelji Dr. Simona Sigmunda Poppera, pravnika i [[slobodni zidari|slobodnog zidara]] i glazbeno nadarene gospođe Jenny. Do sedamnaeste je godine Karl Popper bio [[marksizam|marksist]], ali ga je ubrzo napustio i s vremenom postao jedan od njegovih najoštrijih kritičara.
Karl Raimund Popper rođen je 28. srpnja 1902. godine u mjestu Himmelhof kraj Beča, u obitelji Dr. Simona Sigmunda Poppera, pravnika i slobodnog zidara i glazbeno nadarene gospođe Jenny. Do sedamnaeste je godine Karl Popper bio [[marksizam|marksist]], ali ga je ubrzo napustio i s vremenom postao jedan od njegovih najoštrijih kritičara. Tridesetih je godina predavao matematiku i fiziku na srednjim školama, bavio se glazbom, socijalnim radom i filozofijom. Popper se oštro suprotstavljao vladajućoj neopozitivističkoj filozofiji Bečkoga kruga, a s obzirom da je ona predstavljala tadašnju modu ili vladajuću filozofiju, objavljivanje radova bilo mu je otežano; njegovo prvo veliko djelo, "Logika istraživanja" (1935.) drastično je skraćena verzija trotomne knjige čiji su ostaci kasnije objavljeni pod naslovom "Oba osnovna problema spoznajne teorije" (1979). Zbog nadolazeće opasnosti od fašizma, Popper 1937. emigrira na Novi Zeland i do 1945. na Canterbury University College predaje filozofiju. U to vrijeme nastaju njegove najutjecajnije knjige Bijeda historicizma (1944-45) i Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (1945) u kojima kritizira historicističku filozofija od Heraklita do suvremenih marksista i egzistencijalista. Godine 1946. na poziv F. Hayeka dolazi u Englesku i do umirovljenja 1969. predaje na Londonskoj školi ekonomije. Zbog antipozitivističkih uvjerenja, koja su se tada već proširila i na anglofone prostore, na najvećim britanskim sveučilištima nije bio omiljen. Unatoč osporavanju britan-skih filozofa, prijevod Logike istraživanja na engleski pod naslovom Logika znanstvenog otkrića (1959) u vanfilozofskim krugovima postiže veliki uspjeh. Predgovorom tom izdanju, u kojem je kritizirao vladajuću filozofsku modu oxfordskih filo-zofa, analizu jezika, ponovno je kao nekoć u Beču postao "službena opozicija". Uz već spomenute knjige ranijih rukopisa, godine 1963. izlazi niz Popperovih članaka u knjizi pod naslovom Nagađanja i opovrgavanja. Rast znanstvene spoznaje. Po umirovljenju intenzitet njegova rada ne prestaje. Objavljuje brojne knjige: Objektivno znanje. Jedan evolucioni pristup (1972), intelektualnu autobiografiju Beskonačno traženje (1976), trotomno djelo Postscriptum Logike znanstvenog otkrića (1982-3), i niz članaka pod naslovom U traganju za boljim svijetom (1984). Posebno valja istaći njegova djela nastala u suradnji s Nobe-lovcima Johnom Ecclesom, Ego i njegov mozak (1977), i Konradom Lorenzom Budućnost je otvorena (1985), veoma utjecajne seminare i zbornike radova o evolucionoj spoznajnoj teoriji i izdanja polemičkih i teorijskih tekstova u kojima su mu sugovor-nici i protivnici bili Theodor Adorno, Jürgen Habermas, Herbert Marcuse, Thomas Kuhn, njegovi kritički učenici Imre Lakatos, Paul Feyerabend i William Bartley, kao i plodne rasprave sa brojnim značajnim misliocima poput Willarda van Orman Quinea, Hilary Putnama, Grover Maxwella, Herberta Feigla kao i priloge autora s različitih područja dvotomnome izdanju Paula Ar-thura Schilppa Filozofija Karla Poppera (1974). U brojnim intervjuima Popper je hrabar, originalan i kritičan prema društ-venim, znanstvenim i vladajućim filozofskim rješenjima. Popperov značaj za filozofiju, politiku i znanost našega doba ne iska-zuje se stoga samo prihvaćanjem njegovih rješenja, već i polemikama sa najznačajnijim misliocima našega doba i brojnim kritičkim raspravama u kojima dominiraju njegove ideje.▼
Tridesetih je godina predavao matematiku i fiziku na srednjim školama, bavio se [[glazba|glazbom]], [[socijalni rad|socijalnim radom]] i [[filozofija|filozofijom]]. Popper se oštro suprotstavljao vladajućoj neopozitivističkoj filozofiji Bečkoga kruga, a s obzirom da je ona predstavljala tadašnju modu ili vladajuću filozofiju, objavljivanje radova bilo mu je otežano; njegovo prvo veliko djelo, "Logika istraživanja" (1935.) drastično je skraćena verzija trotomne knjige čiji su ostaci kasnije objavljeni pod naslovom "Oba osnovna problema spoznajne teorije" (1979).
Zbog nadolazeće opasnosti od [[fašizam|fašizma]], Popper [[1937]]. emigrira na [[Novi Zeland]] i do 1945. na [[Canterbury University College]]u predaje filozofiju. U to vrijeme nastaju njegove najutjecajnije knjige Bijeda historicizma (1944-45) i Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (1945) u kojima kritizira historicističku filozofija od [[Heraklit]]a do suvremenih marksista i [[egzistencijalizam|egzistencijalista]]. Godine 1946. na poziv F. Hayeka dolazi u [[Engleska|Englesku]] i do umirovljenja 1969. predaje na Londonskoj školi ekonomije. Zbog antipozitivističkih uvjerenja, koja su se tada već proširila i na anglofone prostore, na najvećim britanskim sveučilištima nije bio omiljen. Unatoč osporavanju britanskih filozofa, prijevod Logike istraživanja na [[engleski]] pod naslovom Logika znanstvenog otkrića (1959) u vanfilozofskim krugovima postiže veliki uspjeh. Predgovorom tom izdanju, u kojem je kritizirao vladajuću filozofsku modu [[oxford]]skih filozofa, analizu jezika, ponovno je kao nekoć u Beču postao "službena opozicija". Uz već spomenute knjige ranijih rukopisa, godine 1963. izlazi niz Popperovih članaka u knjizi pod naslovom Nagađanja i opovrgavanja. Rast znanstvene spoznaje.
▲
Filozofija kritičkog racionalizma koju je zastupao i utemeljio Karl Popper nastala je kao reakcija na osnovne postavke neo-pozitivističke filozofije. Prema pozitivističkom kriteriju demarkacije racionalnosti i iracionalnosti, racionalne su samo one tvrdnje koje se mogu empirijski i logički provjeriti ili verificirati. Tvrdnje koje se ne mogu empirijski provjeriti su besmislene, a pojmovi kojima ne odgovara nešto iskustveno su bez značenja. Prema bečkim pozitivistima, među empirijskim tvrdnjama, ra-cionalnije su one koje imaju veći empirijski sadržaj, odnosno one koje su više puta potvrđene (konfirmirane) elementarnim, "protokolarnim", "atomarnim", “singularnim” ili “bazičnim”, iskustvenim rečenicama. U skladu s time, rast znanja opravdava se povećanjem iskustvenog sadržaja u empirijskim generalizacijama, a do tog povećanja dolazi metodom indukcije. Popper na navedene probleme odgovara upravo suprotno. U skladu s Humeovom kritikom indukcije, po Popperu se indukcijom ne može povećati racionalnost empirijskih generalizacija, jer nije poznat broj instanci koji treba predstavljati apsolutnu potvrdu gener-alizacije. Isto tako, singularne ili elementarne iskustvene rečenice mogu potvrđivati različite generalizacije, stoga veza između atomarnog suda i generalizacije nije jednoznačna veza potvrđivanja. Naprotiv, značaj elementarnih iskustvenih sudova za ra-cionalnost neke generalizacije sastoji se u tome da one mogu opovrgavati (falsificirati) provizorne generalizacije, hipoteze ili zakone. Prema Popperovom naivnom falsifikacionizmu, uvećanje iskustvenog sadržaja znanja postiže se pronalaženjem in-stance koja opovrgava provizornu generalizaciju ili hipotezu. Drugim riječima, umjesto empirističkog uzlaznog prodora od iskustva prema općim zakonima, prema Popperu treba krenuti od nagađajuće generalizacije i pokušati je opovrgnuti bar jednom instancom. Time će dokazivanje imati oblik deduktivnog zaključka. Da bude racionalna u metodološkom smislu, hipoteza mora biti opovrgljiva, tj. potencijalno opovrgnuta; zbog toga je potrebno unaprijed navesti instance (tzv. potencijalne falsifikatore) koje će je opovrgnuti ako se pokažu istinitim. To se zove falsifikacionistički kriterij demarkacije racionalnog i iracionalnog. Umjesto induktivnog dodavanja empirijskog značenja, za Poppera je ključni test racionalnosti provjeravanje. Provjeravanjem se izbjegava empiristički problem što zapravo potvrđuju elementarne rečenice. Pojedinačnim testom mogu se dokazati dvije stvari: ako postoji instanca za koju smo unaprijed rekli da će opovrgnuti hipotezu, hipotezu treba odbaciti. Ako se pak ne potvrdi postojanje opovrgavajuće instance, hipoteza ima veći stupanj potvrde (koroboracije), ali ona time nije potkrijepljena (verifi-cirana), ona tim testom nije postala izvjesnija. Stoga se racionalnost sastoji u pronalaženju falsifikatora, u kritici hipoteza ili nagađanja. Ako se pak hipoteza opovrgne, nastaje novi problem: moramo pronaći hipotezu koja će objasniti (uklopiti) i pojedi-načnu instancu koja je opovrgnula prethodnu hipotezu i instance koje je objašnjavala prethodna hipoteza. Hipoteza koja će to moći, imat će veći empirijski sadržaj od prethodne, a ujedno će biti i općenitija od prethodne. Za općenitiju hipotezu vrijedi ista norma racionalnosti kao i za prethodnu, i ona mora navesti potencijalne falsifikatore. Međutim, pronalaženjem "posebnih sluča-jeva" koji se ne uklapaju u hipoteze, svaka sukcesivna hipoteza i teorija ima sve veći empirijski sadržaj jer mora uklopiti i pre-thodne instance, stoga pronalaženje općenitije generalizacije postaje sve riskantnije, a navođenje potencijalnih falsifikatora sve teže. Postoje tri uvjeta za rast znanja: 1. “Nova teorija treba proizaći iz neke jednostavne, nove, snažne, objedinjujuće ideje o povezanosti dosad nepovezanih činjenica... 2. Nova teorija mora biti neovisno testirana, ona mora imati nove posljedice koje se mogu testirati i voditi do predviđanja dosad neopaženih stvari... 3. da prođe neke nove ozbiljne testove”. Umjesto “bescil-jnosti” nabrajanja empirijskih instanci kod pozitivizma, u kritičkom je racionalizmu rast znanja “ciljan” po tomu što tražimo upravo onu instancu za koja će opovrgnuti generalizaciju. Popperova shema rasta znanja je sljedeća: dokazivanje započinjemo problemom za koji predlažemo neku hipotezu kao potencijalni odgovor. Opovrgavanjem hipoteze dobivamo nov problem, predlažemo novu hipotezu s većim empirijskim sadržajem, ponovno je opovrgavamo, dobivamo nov problem i tako dalje. Tak-vom evolucijom teorija (opisom, koji je postao temelj Popperove evolucione spoznajne teorije) izbjegavaju se loša rješenja jer spoznajemo kojim putevima više ne bismo trebali kročiti, ali ne možemo spriječiti buduće zablude, jer svaka nova teorija postavlja pred nas nove probleme.
| |||