|
'''Vjekoslav Bastl''' ([[http://de.wikipedia.org/wiki/P%C5%99%C3%ADbram Přibram]], [[13. kolovoza]] [[1872]]. – [[Zagreb]], [[3. rujna]] [[1947]].), [[Hrvatska|hrvatski]] arhitekt.
Početak dvadesetog stoljeća u zagrebačkoj, odnosno hrvatskoj arhitekturi obilježilo je djelovanje dvojice arhitekata- [[Viktor Kovačić|Viktora Kovačića]] (1874. - 1924.) i Vjekoslava ( Alojza) Bastla ( 1872.- 1947.), predvodnika tzv. “druge akademske generacije”, koja će koncem 20. stoljeća, nasuprot akademskom eklekticizmu kasnohistoricističkog stilskog izričaja, kod nas, među prvima afirmirati nove ideje arhitektonskog oblikovanja. Tu se prije svega radi o afirmaciji [[Secesija|secesije]], te ranog, prijelaznog oblika [[Moderna|modernizma]], odnosno protomoderne. Jedan od bitnih, iako ne i prvih podsticaja tome je što su oba ova arhitekta pohađala, tada popularnu visoku školu arhitekture [http://en.wikipedia.org/wiki/Otto_Wagner Otta Wagnera], pri bečkoj Akademiji lijepih umjetnosti ( [http://www.akbild.ac.at/ Akademie der Bildenden Künste] ). Prvi, iako nešto mlađi, k Wagneru odlazi Kovačić koji će ondje kao redoviti đak, u vremenskom razdoblju između 1896./97. - 1898./ 99. propisano završiti svih šest semestara, nakon čega mu je tijekom zadnjeg semestra izdana i zaključna svjedodžba kojom mu je dodijeljeno pravo na uporabu naslova arhitekt. Neposredno po njegovu odlasku k Wagneru dolazi u semestrima između 1899./900. - 1901./2. i Bastl, koji se do tada već afirmirao radeći u tada vodećem zagrebačkom arhitektonsko - projektantskom atelieru i izvođačkoj tvrtci [[Hönigsberg & Deutsch]]. I upravo će ova druga akademska generacija arhitekata ”proniknuta ljubavlju za svoj dom i visoko shvačajući svoje zvanje i zadaću”, predvođena Kovačićem i Bastlom, 1905. godine osnovati [[Klub hrvatskih arhitekta]]. Arhitekt Vjekoslav ( Alojz) Bastl rođen je 13. kolovoza 1872. u [[Češka|češkom]] gradu Přibramu. Pod još nepoznatim okolnostima i motivima seli se u Zagreb gdje će od 1892., u prvoj generaciji polaznika [http://www.muo.hr/3_omuzeju.htm Kraljevske zemaljske [[Obrtna škola|obrtne škole]], skupa s [[Stjepan Podhorsky|Stjepanom Podhorskim]], također jednim od utemeljitelja Kluba hrvatskih arhitekta. Nakon što je 1896. apsolvirao i diplomirao, iako još nije zasigurno potvrđeno radi izgubljene dokumentacije, Bastl najvjerojatnije odmah počinje raditi u arhitektonskom atelieru Hönigsberg & Deutsch. Arhitektonski biro Hönigsberg & Deutsch jedan je od vodećih u Zagrebu na prijelomu stoljeća, obuhvačajući posljednje desetljeće devetnaestog stoljeća i prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća. Arhitekti [[Leo Hönigsberg]] i [[Julio Deutsch]], jedni od predstavnika prve generacije akademskih arhitekata, izravni su izdanci bečke arhitektonske škole historijskih stilova, budući da su obojica završila studij na bečkoj [http://www.tuwien.ac.at/dienstleister/weitere/universitaetsarchiv/geschichte_der_tu_wien/Visokoj tehničkoj školi] kod jednog od, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina devetnaestog stoljeća najutjecajnijih bečkih historicističkih arhitekata [http://de.wikipedia.org/wiki/Heinrich_Ferstel Heinricha von Ferstela], autora glasovite bečke neogotičke crkve “ [http://www.votivkirche.at/ Votivkirche] ”. Nakon studija u Zagreb prvo dolazi Hönigsberg, a nedugo poslije njega, nakon putovanja i rada u više europskih zemalja i Deutsch. U početku Hönigsberg djeluje samostalno, da bi se 1889. napokon ujedinio s Deutschom u samostalno projektantsko-građevno poduzeće. Svojim će djelovanjem ta dva arhitekta postati najznačajnijim i najdjelatnijim predstavnicima kasne faze zagrebačkog [[Historicizam|historicizma]], u čijim će se ostvarenjima prepoznavati utjecaji bečkih arhitekata Ludviga Tischlera i Friedricha Königa, poznatih po građevinama neorenesansnih oblika. Upravo zahvaljujući bečkim dojmovima, ali i Deutschovim iskustvima, koje je sticao u [[Belgija|Belgiji]], [[Holandija|Holandiji]] i [[Njemačka|Njemačkoj,]] te njegova suradnja s francuskim arhitektom Lefevreom u [[Pariz|Parizu]], zagrebačke će ulice na prijelomu stoljeća preplaviti eklektičko šarenilo neostilskih pročelja [[Renesansa|renesanse]], [[Barok|baroka]] i [[Rokoko|rokokoa]]. Kao što je rečeno, arhitekt Alojz Bastl najvjerojatnije dolazi u atelier Hönigsberg & Deutsch oko 1896. godine, u vremenu kada promjenom ustrojstva ovog poduzeća dolazi do drugog razdoblja, kojim dolazi do značajne prekretnice u njegovom djelovanju. Ove promjene potaknute su prije svega sve prisutnijim bečkim “wagnerijanizmom”, odnosno wagnerijanskom secesijom, koja će se osim na prepoznatljivom izvanjskom estetsko-oblikovnom planu odlikovati i sve učestalijom primjenom suvremenih konstruktivnih materijala, poput [[Armirani beton|armiranog betona]] i [[Čelik|čelika]], a sa čime se otvaraju nove i smjelije mogućnosti arhitektonskog oblikovanja. '''Kuću apotekara Pečića „K Svetome Trojstvu” (Ilica 43)''' atelier Hönigsberg & Deutsch realizira 1899. godine Ova zgrada od izuzetne je važnosti za povijest domaće arhitekture, budući da predstavlja jednu od prvih manifestacija wagnerijanske secesije u Zagrebu. Smjele konstrukcije s otvorenim i ostakljenim pročeljem prizemlja, te naglašenom vertikalom dvije gornje etaže, osobito u središnjoj zoni, pročelje ove zgrade zaključuje se sa po dvijema bočnim atikama te kvadratnim zabatom između, skrivajući tako od pogleda s ulice konstrukciju krova. Pročelje je bilo u potpunosti urešeno bogatim secesijskim ukrasima. Osobito valja istaknuti središnji zabat drugog kata koji je ukrašavao natkriveni reljef [[Sveto Trojstvo|Svetog Trojstva]], rad kipara [[Rudolf Valdec|Rudolfa Valdeca]]. Nažalost, krajem dvadesetih godina pročelje je u potpunosti preoblikovano, a reljef uklonjen, te nam dragocjene podatke o njegovom izvornom izgledu daje tek nekoliko sačuvanih crteža i fotografija. Kuća Pečić postaje najranije datirano Bastlovo ostvarenje vezano za atelier Hönigsberg & Deutsch. Godinu poslije realizacije, kuća Pečić će biti predstavljena i u tada utjecajnoj bečkoj arhitektonskoj reviji “ Der Architekt ”. U to vrijeme Bastl je već na školovanju na Akademiji kod Wagnera, a Leo Hönigsberg i Pavao Deutsch nose titulu carskih i kraljevskih dvorskih arhitekata. U izrazito liberalnoj atmosferi wagnerove škole Bastl je izradio nekoliko, zbog svoje originalnosti zapaženih idejnih projekata. Najraniji je projekt stambene zgrade s fotoatelierom koji nosi duhoviti Bastlov natpis na hrvatskom: ”''U radu je spas ipak nije kod svakoga/ocijeni valjano ne strančari''”. Drugi zapaženi projekt je studija pod naslovom “''Studie fur eine Villa in Agram''”. Tema završnog Bastlovog rada na bečkoj akademiji je studija [[Crkva sv. Blaža|crkve svetog Blaža]] u Zagrebu. Ovaj projekt je rađen pod izravnim utjecajem arhitekata [http://de.wikipedia.org/wiki/Leo_von_Klenze Lea von Klenzea] i Ludviga Langea, čije će aksijalno arhitektonsko oblikovanje tlocrta i valjkastih volumena s polukružnom kupolom Wagner prenijeti i na svoje đake. Ovaj se utjecaj osobito odrazio i na Bastlovom diplomskom radu, na projektu palače Znanstvenih zavoda za okultne znanosti u Parizu, za koji će mu biti dodijeljena i prestižna Gundelova nagrada. Kada je 1902. diplomirao, Arhitekt Bastl se vraća u Zagreb u atelier Hönigsberg & Deutsch, no neposredno prije povratka sudjeluje i na dva natjećaja u Beču i [[Prag|Pragu]]. Pod okriljem Hönigsberga i Deutscha Bastl ostaje sve do 1906.godine, kada postaje samostalni projektant, ostvarivši do tada u Zagrebu čitav niz važnih realizacija. Među najvažnijim su zgrada Trgovačko obrtničke komore na Trgu maršala Tita i Trgovačko-obrtničkog muzeja na Mažuranićevom trgu (1902./3.), trgovačko-stambena kuća Josipa Kalline u Gundulićevoj 20 (1903./4.), stambena zgrada Mirovinskog zavoda Hrvatskog zemaljskog kazališta na Mažuranićevom trgu, kuća Desiderija i Eugenie Rozsay u Kurelčevoj 3 i trgovačko-stambena zgrada Eugena Rada na trgu Bana Jelačića (1904./5.) te trgovačko-stambena zgrada Eugena Fellera-poznata i kao “Elsa-Fluid dom” u Jurišićevoj 1 i zgrada Hrvatsko-slavonske centralne zemaljske štedionice u Ilici 25 (1905./6.). '''Zgrada Trgovačko obrtnog muzeja ( danas [[Etnološki muzej]], Mažuraničev trg 3 )''' jedna je od najreprezentativnijih realizacija u Zagrebu s početka stoljeća. Rađena pod utjecajem Wagnerovog projekta iz 1896. za Muzej gipsanih odljeva, ova zgrada svojom rasčlambom horizontale glavnog pročelja s ortogonalnim rasporedom prozorskih osi, tipičan je primjer izgradnje s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Glavni naglasak dat je vertikali središnjeg [[Rizalit|rizalita]] s [[Portal|portalnom]] zonom i [[Kupola|kupolom]] u obliku nebeske polukugle s dvijema žarama između kojih je alegorijska skupina Hrvatice koja štiti trgovinu i obrt, također rad kipara Valdeca. No uz opće [[Ikonografija|ikonografsko]] tumaćenje, temu središnjeg rizalita s kupolom i [[Alegorija|alegorijskom]] skupinom možemo isčitavati i kao alegorijski odraz samoga autora, arhitekta Bastla. I to iz slijedećeg razloga . Naime poznato nam je da se Bastl uz svoj arhitektonski rad bavio intenzivno astrologijom i spiritizmom, objavivši pod pseudonimom [[Uran|Uranus]] više zapaženih studija na tu temu. Simbolički, Uranus, odnosno Uran, što je naziv za grčkog boga neba, predstavlja neumjerno i neizdefirencirano stvaralačko razmnožavanje, simbolizirajući ciklus razvitka, odnosno čovjekovog napretka u potrazi za novim dobom. S druge strane, Uran kao planet predstavlja i duh novog doba. On je kozmička sila koja izaziva iznenadne promjene, preokrete, iznalaske, originalne kreacije i napredak. Novi duh što poslijednja dva stoljeća prožima čovječanstvo prvenstveno potjeće od tog nebeskog tijela, koje je u očima astrologa pravi tvorac modernog svijeta. No isto tako Uran simbolizira i sve ono što odvaja čovjeka od zemlje i što ga uzdiže u nebo, koje je njegovo mistično carstvo i što ga ustremljuje prema apsolutu, a što na našem primjeru, poznavajući ovaj bitan detalj iz Bastlova života, upravo simbolizira njegova nebeska polukugla, odnosno kupola, koju uostalom on već crta i na svom školskom radu kod Wagnera na palači Znanstvenih zavoda za okultne znanosti u Parizu. Bastlove skice za centralnu zonu muzeja u mnogim su detaljima bliska naslovnoj ilustraciji [[Astrologija|astrološkog]] i [[Okultizam|okultističkog]] časopisa "Novo sunce", “mjesečnika za znanstveno proučavanje supernormalnih psihičkih fenomena”, a u kome je on bio i jedan od aktivnih suradnika. '''Kuća Josipa Kalline (Gundulićeva 20/ Masarykova 21-23)''', građena 1903. - 1904. ima jednak značaj za povijest secesijske arhitekture u Hrvatskoj kao i kuća Pečić. Ono što ovu stambenu uglovnicu čini izuzetnom je to da je pročelje prema uzoru na Wagnerovu glasovitu stambenu kuću na [http://de.wikipedia.org/wiki/Wienzeile Linke Wienzeile 38] u Beču, poznatiju pod nazivom " [http://de.wikipedia.org/wiki/Wienzeilenh%C3%A4user_von_Otto_Wagner Majolikhaus] " u potpunosti obloženo keramičkim pločicama ( 1898. - 1899.). Bastlovo žuto/modro pročelje, smješteno između dviju Kovačićevih gradnji (Gundulićeva 23, Masarykova 21-23) znatno je jednostavnije od svog bečkog uzora. Glavna zona ukrasa, s ornamentom lopočevog lista, je uglovna vertikala, dok su bočna pročelja dekorirana tek u zoni gotnje etaže, te horizontalnom trakom s motivom šišmiša u nivou prve etaže. Zanimljivo je da se u prvoj, neizvedenoj verziji pročelja Bastl oslonio na žbukani ornament i skulpturalnu dekoraciju, dok će tek u izvedbenoj varijanti, kao što vidimo, naglasak biti dat na koloritu i blještavilu Kallininih keramičkih pločica. Nažalost donja, prizemna zona je tijekom tridesetih godina izmjenjena. Na stilsku bliskost s kućom Kallina, ukazuje uglovnica Mihelić (Petrinjska/Hatzova), koju večina stručnjaka pripisuje također Bastlu. '''Kuća zubara dr. Eugena Rada (Trg bana Jelačića 5),''' građena je 1904. - 1905. Uz uglovnicu Popović arhitekta [[Aladar Baranyai|Aladara Baranyaja]] ona započinje sjeverni niz pročelja Trga bana Jelačića. Stilski je među najzrelijim secesijskim Bastlovim ostvarenjima. Upotrebom armirano-betonske konstrukcije, dolazi do potpune slobode poigravanja plohom glavnog pročelja. Donja, prizemna etaža u cjelovitosti je otvorena, postavši velikom ostakljenom, dematerijaliziranom plohom, čijoj je horizontali, kao i kod zgrade Obrtnog muzeja, suprotstavljena perforirana vertikala središnjeg rizalita, koji seže sve do trećeg kata, dodatno naglašenim i sa uskim bočnim trodjelnim prozorima. I ovdje, završetak rizalita ukrašavaju dvije ljudske figure, te po jedan lik zastrašujućeg zmaja, na bočnim stranama krovnog vijenca. Da li se tu radi o pukoj dekoraciji ili o “još jednom od dokaza ekscentričnosti Bastlove umjetničke imaginacije” teško je govoriti, no niti ovdje ne treba zanemarivati njegovo bavljene astrologijom i okultizmom. Svakako, ne treba zanemariti na pročelju kuće Rado niti razigrane kovane metalne detalje, koji uz dekorativni efekt imaju i sasvim određenu funkciju. '''Kuća Feller ( tzv. Elza - Fluid dom, Jurišićeva1/ Trg bana Jelačića)'''. Kuća je izvedena 1905. - 1906. U oblikovanju njenog uličnog pročelja Bastl dostiže svoj potpuni vrhunac umjetničke imaginacije. Uglom ove zgrade dominira sasvim neočekivan i grotesktan detalj- dvokatna boca Fellerova univerzalnog tonikuma. Naime jednako kao što će Josip Kallina majolikim pročeljem svoje kuće ukazivati na vrijednosti građevne keramike koju je proizvodio, tako će i Feller na taj naćin, sasvim transparentno reklamirati svoj proizvod. Svojom likovnom atraktivnošću, s uglovnom kupolom koju su s obje strane pridržavale ljudske figure, pročeljima neujednačenih visina, te balkonima, istakama i brojnim dekoracijama, a čemu je najviše pridonijla upravo transparentnost boce na uglu zgrade, Elsa-fluid sama je po sebi predstavljala spomenik izrazitih plastičkih vrijednosti. Jedan od najneumoljivih boraca protiv modernih shvaćanja, [[Izidor Kršnjavi]] s krajnjim je podcjenjivanjem u [[Agramer Tagblatt|Agramer Tagblattu]] pisao o mladom Bastlu i ovoj zgradi koju će okarakterizirati kao: ”Djelo jednog člana mladog Kluba hrvatskih arhitekata koje zaista zaslužuje da se razruši topovima ili prekrije velikom pokretnom stijenom”. Nažalost ovaj duhoviti detalj će 1927. godine biti uklonjen pri adaptaciji zgrade, koja je provedena prema projektu glasovitog njemačkog arhitekta [Peter Bahrens|Petra Bahrensa]. Tim redizajnom Zagreb dobiva prvo pročelje oblikovano na principu dinamične ravnoteže, budući da nijedno od njenih pročelja nije komponirano simetrično, već sklad i jedinstvo tog pročelja počivaju jedino na principu uravnotežavanja raznorodnih suprotnih sila. Ujedno, tom intervencijom, prema povjesničaru umjetnosti [[Radovan Ivančević|Radovanu Ivančeviću]], Trg bana Jelačića postaje “''materijalni kompendij, kratak pregled stilova i smjerova koji su se javljali u zagrebačkoj arhitekturi posljednjih sto i pedeset godina: klasicistički barok, neorenesansa, secesija, neoklasicizam, čisti [[Funkcionalizam|funkcionalizam]], [[Fašizam|fašistički]] pseudomonumentalizam armiranobetonske konstrukcije s membranama od aluminija i stakla…'' “. '''Hrvatsko- slavonska zemaljska štedionica (Ilica 25).''' Projektom ugaone trokatnice tadašnje Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice, Bastl se vraća temi klasične uglovnice s kupolom u kombinaciji s historicističkim dekorom pročelja. Ovo je ujedno i poslijednji Bastlov rad u atelieru Hönigsberg & Deutsch, koji radi u suradnji s [[Ivan Štefan|Ivanom Štefanom]], koji privodi izvedbu zgrade kraju i arhitektom [[Otto Goldscheider|Ottom Goldscheiderom]], koji je zaslužan za njena interijerska rješenja. Kuća je realizirana 1905. - 1906. Historicistička dekoracija, na tome relativno pročišćenom uglovnom pročelju, koncentrirana je prije svega na samoj vertikalnoj, uglovnoj zoni i to tek od druge, odnosno treće etaže s motivom natprozorne neobarokne kartuše s po jednim anđelom sa svake strane te nizom dvostrukih poveznih etažnih stupova s arhitravom i potkrovnim vijencem, odnosno s potkupoljem i kupolom na šatorastom tamburu s vitkom lanternom na vrhu. Bočna pročelja ( Ilica/Gundulićeva), naglašene horizontalne osi, zanatno su pročišćenija od dekorativnih detalja. Prizemlje, koje je namjenjeno javnim sadržajima ( blagajnička dvorana,kavana, trgovine) perforirano je ujednačenim ritmom jednostavnih pravokutnih otvora. Prvi kat, odijeljen horizontalnim vijencem od zone prizemlja, bio je namjenjen uredskim prostorima banke. Njegova zidna ploha također je perforirana nizom jednostavnih prozorskih osi, no ovaj put s polukružnim završecima iznad kojih teče profilirani vijenac. Druga i treča etaža, prvotno namjenjene stanovanju, međusobno nisu razdijeljerne vijencem, stvarajući utisak jedinstvene plohe, a što je osobito naglašeno, kao što smo vidjeli na vertikali uglovne zone, gdje su ove dvije etaže povezane s stupovima. Potkrovni vijenac bočnih pročelja naglašeno je istaknut ka ulici i na svome vrhu nosi krovnu balustradu. '''Klub hravatskih arhitekta (1905. – 1914)'''. Arhitekti Vjekoslav Bastl i Stjepan Podhorsky 1905. godine inicirali su osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta kome se prvo pridružuju [[Edo Šen]], [[Viktor Kovačić]], [[Ćiril Metod Iveković]], a nešto kasnije i [[Hugo Ehrlich]] i [[Dionis Sunko]]. Cilj djelovanja kluba bio je da: „''goji i unapredjuje arhitekturu kao glavnu granu obrazovnih djelatnosti''” i da štiti strukovne interese hrvatskih arhitekata. Godina1906. prijelomna je godina Bastlova života. Kao što je rečeno te godine on napušta atelier Hönigsberg & Deutsch i postavši ovlašteni civilnilni arhitekt započinje s samostalnim radom. Do [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] Bastl će samostalno ostvariti nekoliko objekata. Među inim trgovačko-stambenu zgrade Goršak u Ilici 166 (1906.) i stambenu zgradu Hodovsky u Gajevoj 47 (1909./10.). Tada Bastl djeluje i kao eksterni učitelj na [[Obrtna škola|Obrtnoj školi]] u Zagrebu. No svakako najznačajniji njegov projekt iz toga razdoblja je zgrada Kraljevskog zemaljskog ludžbenog i farmakognostičkog labaratorija na Marulićevom trgu (1913./14.). Nakon rata od 1919. godine Bastl se posvećuje profesuri na zagrebačkoj Obrtnoj školi. No njegova projektantska djelatnost ne prestaje. 1920. godine projektira hotel s kupalištem za d.d. [[Manduševac]] na uglu Vlaške i Schlosserovih stuba, čiju gradnju u izmjenjenom obliku za Slavensku banku preuzima Hugo Ehrlich, a nešto kasnije realizira i trgovačko-stambenu zgradu Exporting u Draškovićevoj 25 i uglovnicu Središnjeg doma Hrvatskog radiše ( Mislavljeva/ Bornina, 1924./27.). Kraj dvadesetih i početak tridesetih obilježiti će njegovo kapitalno ostvarenje zagrebačke Gradske tržnice [[Dolac]] (1926./30.) u okviru koje, u [[Art Decor]] maniru izvodi trgovačko-stambenu zgradu i ljekarnu dr.Vlatka Bartulića (1927./28.) te zgradu Tržnog nadzorništva (1929./30). U isto vrijeme Bastl izvodi i rekonstrukciju crkve svetog Petra u Vlaškoj ulici, a realizacijom vile Deruf-Radošević, poput svojih suvremenika, arhitekata [[Rudolf Lubynski|Rudolfa Lubinskog]] i Ede Šena, očituje potpuno prihvačanje novog, funkcionalističkog arhitektonskog izričaja. Arhitekt Vjekoslav (Alojz) Bastl svojim djelovanjem zauzima značajno mjesto u formiranju hrvatske moderne arhitekture. Njegova djela danas su kao cjelina opće mjesto za razumijevanje i izučavanje arhitektonskih ali i sveopće kulturoloških fenomena u Hrvatskoj na prijelomu i tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća, i njihova odnosa s analognim zbivanjima na međunarodnom planu.
[[Kategorija:Hrvatski arhitekti|Bastl, Vjekoslav]]
|
