Infosfera: razlika između inačica

▲ Inosfera je izraz kojeg je talijanski filozof (kritičar/prorok) informacijskog doba<br> ''Luciano Fonidi'' skovao iz pojma biosfere i čak je samo njeno proširenje – dok je biosfera stvarno<br> prostor odvijanja biotičkih procesa, tako je i inosfera njeno nastavljanje u artificijalnom<br> (umjetnom). Kretanje i životnost su njeni atributi pa samim time postaje ništa manje stvarna od<br> stvarnosti same. Također predstavlja i viši pojam od cyberstvarnosti i virtualnih stvarnosti<br> ...postaje sam nastavak i nadogradnja normalnog života kao takovog, ali za razliku od cyberspacea<br> nije prosti metaforički prostor kompjuterskih sistema i mreža u kojima se odvija međusobna<br> komunikacija i transfer informacija. Predstavlja nešto što i dalje opstoji pritiskom na gumb za<br> gašenje, rani SF pisci su skovali pojam cyberpunka i on je predstavljao vrhunac modernog doba.<br> Ali, cyberpunk predstavlja jednu ipak sasvim opipljivu virtualnu stvarnost. Prostor na koji se<br> „ušteka“ i onda boravi u njemu; spoznaja o razlici između stvarnog i virtualnog je jasna. Kao što<br> su vrhunac moderne navijestili pisci, isto tako su navijestili i njen kraj ...s vremenom se sve<br>više i više javlja simulacija umjesto virtualnosti; likovi se bude i bude, stalno iznova, dok ne<br> izgube vjeru u ono što je bilo prvo. Neprekidna noćna mora u kojoj se gubi vjera; motiv čak nije<br> prvo izražen kod čisto SF pisaca; Borgesovi sneni beskonačni labirinti i vrhunac, detaljne<br> enciklopedije nepostojećih kraljevstava koje samim time prelaze u ozbiljene; sam Baudrillard svoju <br>najznačajniju knjigu počinje sa Borgesovom pričom o karti koja postaje toliko velika i detaljna<br> da prekrije cijelu zemlju – njegov je zaključak „Da to više nije dovoljno jaka metafora“. To<br> je sve postalo poznato filmom Matrix – koji je poprilično loša i nedovoljno razrađena kopija crtića<br> Ghost in the shell. U filmu su svi dio jedne stvarnosti; u stvarnosti je ionako svatko zatočen u<br> svoju, u potpunosti drugima neiskusljivu stvarnost. Eliminacija pitanja iz filma je<br> poprilično laka: „Kako možeš znati da je sve ovo stvarno?“ „Ne možeš.“ „Šta ćeš napraviti ako se<br> jednog dana probudiš i uvidiš da je sve ovo samo laž?!“ „Ništa, nastaviti kao i prije.<br>“ Crtić je razrađeniji; ne postoji svijet iznad svijeta, već je svijet taj kojega se interpretira<br> informacijski, kao dio inosfere. Inosfera je više stvar duha, masovan pokušaj sistematizacije,<br> bezgranična vjera u napredak koji će ipak dovesti do bitka. Kako je rekao Timothy Leary <br>„Evolucija nerva prema van“, brojni pokreti; poput tehnopagana stvarno vjeruju u to. Skoro zvuči<br> nevjerovatnim da smo u 100 godina došli do toga da možemo stvarati artificijalne <br>(umjetne)svijetove te prešli u jedno vrijeme stvarnu prijetnju od atomskog sve-uništenja. <br>Prije malo manje od 100 godina je postojao futuristički pokret koji je imao slično (slično u<br> smislu bezgranične vjere), naivno vjerovanje. Sam pokret je izgubio svoje ideale mada je ta ista<br> tehnologija koju su priželjkivali doživjela neslućen procvat, veći od 'svake obitelji s vlastitim<br> letećim automobilom'. To je ono na što upozorava Fonidi ( Manuel Castells i mnogi, mnogi drugi),<br> ''mi smo samo djeca s'' ''igračkama''. A u gubitku nacija i država postoje samo informatički<br> pismeni i nepismeni, a opasnosti od kontrole, utjecanja, svih mogućih vrsta represija, kao i<br> još većeg socijalnog raslojavanja na one koji su sposobni stalno učiti i prilagođavati se,<br> te na sve ostale. A i sam pokušaj da se razmišlja ne jednako, već na isti način ...može dovesti<br> vjerojatno samo do svega osim neke značajne mentalne evolucije.