Mihovil Pavlinović: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
Jakša Ravlić
don MIHOVIL PAVLINOVIĆ
U hrvatskom preporodu u Dalmaciji, koji je nastao iz teških nutarnjih prilika i kao odjek hrvatskoga narodnog preporoda iz Zagreba, jače se je počeo isticati Mihovio Pavlinović, dok nije postao i najodrješitiji borac za prava naroda Kad je Dalmacija poslije propasti Venecije 1797. i ulaska austrijskih okupatorskih četa u nju tražila sjedinjenje sa starim dijelovima kraljevine Hrvatske, s užom Hrvatskom, Austrija je odijelila Dalmaciju od drugih hrvatskih zemalja i pridružila je tzv. Cislajtaniji, što je značilo da će se Dalmacijom upravljati izravno iz Beča. Kratku prvu austrijsku okupaciju Dalmacije (1797-1805) zamijeni francuska poslije bitke kod Slavkova (Austerlitza); 26. prosinca 1805. Austrija se morala odreći svega što je dobila mirom u Campoformiju (listopad 1797), pa je tako i Dalmacija došla pod Napoleona i priključena Napoleonovoj kraljevini Italiji; kasnije mirom u Schonbrunu ( 14. listopada 1809) Austrija je morala prepustiti Francuskoj Dalmaciju te joj još dati dio Hrvatske, austrijsku Istru, Trst, Kranjsku i nekoliko kotara karuških, štajerskih i timolskih. Od spomenutih zemalja Napoleom je 25. prosinca 1809. stvorio pokrajinu nazvanu Ilirske provincije na čelu s maršalom Marmontom. Ubacivanjem ilirskog imena mislilo se sve te hrvatsko-slovenske krajeve vezati uz ime nekadašnjih Ilira, prvih stanovnika naših krajeva, što je u isto vrijeme bio antiaustrijski potez, ali nikako prema narodnosnome načelu za koje se borila francuska revolucija.
Propašću Napoleanove vojne na Rusiju 1812. Dalmacija ,je potpala ponovno pod Austriju (1813-1918). Bečki apsolutizam poče opet da hara, pa od sjedinjenja Dalmacije s ostalim hrvatskim zemljama nije bilo ništa. Vlastodršci nisu dopuštali narodne škole; u uredima je vladao talijanski i njemački jezik. Ovo je vrijeme kad su se po cijeloj Evropi počele buditi i konstituirati nacije, pa su vanjski utjecaji i domaće nevolje djelovali da se i kod nas nešto učini na budenju narodne svijesti.
U užoj Hrvatskoj počinje pokret, i to knjigom Ljudevita Gaja (Kratka osnova hrvatsko-slavenskoga pravopisanja, 1830), Janko Drašković izdaje 1832. svoju znamenitu Disertaciju iliti razgovor, darovan gospodi poklisarom zakonskim . . . kojim spisom postavlja temelje hrvatskoga narodnoga preporoda. U svojoj Disertaciji grof Janko Drašković kaže: »Uzdajte se da će se opet s nama sjediniti Dalmacija, kako je nekoć bila«. Godine 1835. počinju izlaziti Gajeve novine i »Danica« koje se čitaju i u Dalmaciji. Da ime zbog davne razjedinjenosti hrvatskih zemalja - ne bi bilo smetnja, 1836. Gaj svoje novine naziva ilirskim, a i Danica postaje »ilirskom«. Iako je bitka za prava hrvatskog naroda koja je počela malo organiziranije, bila teška i nejednaka - koliko u užoj Hrvatskoj toliko i u Dalmaciji - ona je, osobito gdje je bilo središte, u užoj Hrvatskoj, donosila pomalo veće plodove, dok se u Dalmaciji, zbog pritiska vlasti, manje osjećala, ali je ipak tinjala. Jedan od znakova je časopis Zora dalmatinska (1844-1849), koju je pokrenuo »korenika hrvatska«,kako je on sebe zvao - Ante Kuzmanić, a izdavao je u Zadru. Zora je izlazila štokavsko-ikavskim narječjem, da bi bila bliža puku, a imala je širiti prosvjetu u narodu da bi puk bio svjestan svoga jezika. U prvom broju Zore dalmatinske izlazi jedna od prvih pjesama mladoga Petra Preradovića Zora puca. No jedna tešha nevolja bilo je neslaganje u govoru koji će Hrvati primiti da bude zajednički svima i na kome bi se pisala novija hrvatska književnost; dok su hrvatski preporoditelji u Zagrebu usvojili štokavsko-ijekavski govor, Kuzmanić je pisao i tražio da se primi štokavsko-ikavski govor za hrvatsku književnost.
Godine 1848. postavljen je Josip Jelačić hrvatskim banom, a postao je i banom Dalmacije, ali samo na papiru. Novi car, Franjo Josip, imenovao ga je gubernatorom Rijeke i Dalmacije, ali do sjedinjenja nije došlo. I oktroirani ustav (4. III. 1849) govori o dogovaranju dalmatinskih poslanika s onima iz uže Hrvatske »o uvjetima združenja«. Godine 1851. nastupa apsolutizam u Austriji. Hrvatski narodni preporod u užoj Hrvatskoj je odgođen, ali ne i prekinut, u Dalmaciji njegovi počeci takoder. U hrvatske su zemlje nahrupili »Bachovi husari«, Nijemci i ponijemčeni Slaveni, da stvaraju sebi slične izrode. To je vrlo slabo uspjelo,. jer je svjesniji dio građanske klase s nekim feudalcima i svećenstvom ipak djelovao na sjeveru, dok se u Dalmaciji širilo talijanstvo, a samo djelomično ponjemčivanje. Cenzura je bila oštra i nesmiljena. U svim hrvatskim pokrajinama izlazio je samo jedan časopis, Neven (1852-1858).
Vojni neuspjeh Austrije u sjevernoj Italiji, slabo nutarnje stanje u Austriji prisililo je Franju Josipa da je izdao proglas ( 15. srpnja 1859) kojim je obećavao »poboljšanje u zakonodavstvu i upravi«. Kad su i financijske teškoće jače pritisle, car i kralj sazove (5. ožujka 1860) u Beču pojačano Državno vijeće«. Iz uže Hrvatske pozvao je samo dvojicu uglednih političara, biskupa J. J. Strossmayera i Ambroza Vranjicana, a iz Dalmacije konta Franu Borellija. Vijeće je zasjedalo do 28. rujna 1860. U razgovorima su se javile dvije struje, federalistička i centralistička; prva je imala većinu (34:16). Zaključilo se da se traži priznanje povijesno-političkih individualiteta zemalja da se razne narodnosti mogu slobodno razvijati. U tim raspravama govorio je Strossmayer koji je tražio da se u Hrvatskoj vrati hrvatski jezik u urede i škole, a posebno je naglasio da se Dalmacija sjedini s užom Hrvatskom, kako je u prošlosti bilo. Slično je govorio i tražio Ambroz Vranjican. Govorio je i Fr. Borelli, koji je priznao većinu slavensku u Dalmaciji, ali da zasad nije vrijeme - po njegovim riječima - sjedinjenju Dalmacije s užom Hrvatskom. Protiv toga je govorio Strossmayer, ističući da je Dalmacija bila sastavni dio hrvatskog kraljevstva.
Vrativši listopadskom diplomom (20. X. 1860) ustav Ugarskoj i Hrvatskoj, umjesto federacije car uspostavi zajednički, središnji parlament za sve poslove u državi. Tako je ostvaren zajednički parlament u Beču, a mjesto pripojenja Dalmacije užoj Hrvatskoj stvoren je posebni sabor za Dalmaciju. Prije hrvatskog sabora u Zagrebu sastala se tzv. banska konferencija (26. XI. 1860) u Zagrebu, na kojoj je zaključeno da se u Beč pošalje odaslanstvo koje će iznijeti želje hrvatskog naroda te predstavku - što je sastavio Ivan Mažuranić - da se Hrvatskoj i Slavoniji pripoji cijela Dalmacija, a od Istre Kvarnerski otoci (Krk, Cres i Lošinj ) i tri istarska, od starine hrvatska kotara, Volosko, Labin i Novigrad. Ove zemlje neka budu po svojim zastupnicima zastupane već na budućem hrvatskom sabaru. Kralj je 5. XII. 1860. izigrao traženja, odobrivši da se u Beču ,osnuje privremeni »dvorski dikasterij« za hrvatske poslove, a što se Dalmacije tiče, on je voljan da se užoj Hrvatskoj pripoji Dalmacija, ali da se zbog toga na bansku konferenciju pozovu i poslanici iz Dalmacije, kako bi se sporazumno riješila pitanja sjedinjenja.
Zbog toga je banska konferencija iz Zagreba uputila Dalmatincima 19. XII. 1860. proglasu kojem kaže da se nakon stoljeća pruža prigoda sjedinjenju, te ih poziva »kojega god podrijetla, koje god vjere bili«, da stupe s nama u bliži savez«.
Kako je carsko obećanje išlo za tim da se izigraju pravedne želje hrvatskoga naroda, a ne da im se udovolji, sada u Dalmaciji imamo zametak dviju struja, jedne Hrvata i Srba, a druge protivnika, autonomaša, jer je Austrija i sama stupila u borbu protiv želje naroda. Oblikovala se tada narodna stranka, predstavnica cijelog naroda u Dalrmaciji, i autonomaška stranka, koja je predstavljala oko 15.000 stanovništva (-Talijana, talijanaša i dr. autonomaša). Autonomašima se pridružila La voce dalmatica (Glas dalmatinski), talijanski politički list, koji je oštro pisao protiv sjedinjenja; Zora dalmatinska je već prestala izlaziti 1849, a dalmatinska uprava je izdavala (1849) u Zadru Osservatore Dalmato koji je također bio protiv sjedinjenja. Carski namjesnik barun Lazar Mamula sam je govorio protiv ujedinjenja (Dubrovnik, Split). Osim toga, pristaše sjedinjenja, njih oko 400.000, nisu ni znali kad će se održati banska konferencija i kome moraju odluke svoje volje upućivati. Tako kad je bila održana banska konferencija 15. siječnja 1861, nije bilo izaslanika iz Dalmacije, što je ban Josip Šokčević i javno požalio.
Stvarne su prilike bile sasvim drugačije; nije se htjelo dobro organizirati posao, jer je velika većina bila za sjedinjenje, .ali su neki slali svoje izjave dvorskome dikasteriju« u Beču, neki izravno samome caru, neki Strossmayeru. Najispravnije su postupali Bokelji i Dubrovčani koji su odlučili svoje izaslanike poslati na bansku konferenciju u Zagrebu; ali kako je banska konferencija završena bila 17. I. 1861, vlasti su ih spriječile da pođu. Poslije toga je Medo Pucić pokrenuo akciju da izaslanici južne Dalmacije podu u Beč caru. Izaslanike je poveo Niko Pucić VeIiki; njima je car odgovorio da se i on tobože brine da sjedinjenje postane djelom. Dapače veljački patent (26. II. 1861) koji je služio kao tumač listopadske diplome, donio je odluku: »Pošto još nismo izrekli konačnu odluku o državnopravnom odnošaju naše kraljevine Dalmacije prema kraIjevinama Hrvatskoj i Slavoniji, ne može zasad još potpunu valjanost steći zemaljska uredba izdana za našu kraljevinu Dalmaciju«. Ali narodnjaci još nisu bili organizirani, a izborni red je bio tako udešen da će ovisni seljaci morati glasovati za gospodare, vođe autonomaša. Glavni borac za narodna prava već je sada bio Mihovio Pavlinović, koji je obilazio sva naselja izmedu Neretve i Cetine i upućivao ih za koga će glasovati. Na izborima je birano 27 autonomaša i 14 narodnjaka, među njima: M. Pavlinović, dr. M. Klaić, Stj. Ivićević, Stj. Ljubiša, dr Juraj Pulić, Medo Pucić i dr. Namjesnik je Mamula predložio za predsjednika sabora dra Špira Petrovića, a za potpredsjednika dr A. Bajamontija, oba autonomaša. Sabor je počeo raditi 8. travnja 1861.
Da bi autonomaši osigurali dvotrećinsku većinu, poništili su izbor Stjepana Ivićevića iz Makarske zbog toga što je 1820. bio optužen da je bio pristaša karbonara. To je točno, ali je Ivićević nedužan odsjedio 20 mjeseci u tzv. istražnom zatvoru, poslije čega je bio oslobođen jer se njegova krivnja nije mogla dokazati. Mjesto Ivićevića priznali su mandat njegovu protukandidatu, autonomašu.
Sad su u saboru počele borbe. Da navedemo samo nekoje: Najprije M. Pavlinović, koji je prvi progovorio hrvatskim jezikom, tražio je ravnopravnost narodnoga hrvatskog jezika s talijanskim; zatim dolazi pitanje sjedinjenja Dalmacije s užom Hrvatskom, pitanje narodnih škola na hrvatskom jeziku, jer je u Dalmaciji bilo godine 1862: 153 osnovne škole, od tog 125 dvojezičnih, 23 na hrvatskom, 9 talijanskih; itd. Ne imajući sredstava za povezivanje s biračima, za agitaciju i borbu s neprijateljima naroda, narodnjaci su 1ičnim žrtvama osnovali politički list II Nazionale (s hrvatskim prilogom Narodni list) koji je počeo izlaziti l. ožujka 1862. te je izlazio na hrvatskom i talijanskom jeziku. Uređivala su ga dva mlada čovjeka: Natko Nodilo i Ivan Danilo; prvi je uređivao talijanski dio, a drugi hrvatski. U uvodniku br. 1. N. Nodilo, govoreći o Austriji traži »da jedan narod ne prevagne nad drugim«; zahtijeva se ,»slobodan razvitak svoje narodnosti kao nezastarivo svoje pravo«. Zbog toga traže »jednakopravnost za oba jezika (hrvatski i talijanski)«, ali »ne takvu jednakopravnost koja je platonično zaključena u saboru, nego djelom provedenu u školama te postepeno u sudovima i u upravi«.
Ovo je uglavnom i program narodne stranke za koji se vrlo mnogo zalagao i M. Pavlinović.
Odmah iza toga javio se svojim pismima iz Italije, u časopisu La voce dalmatica, Nikola Tommaseo, tobožnji austrijski veleizdajnik, zastupajući austrijsku tezu protiv sjedinjenja Dalmacije s užom Hrvatskom, dapače je kao »naučenjak« tvrdio da u Dalmaciji ne žive Slaveni, Hrvati i Srbi, nego je govorio o posebnoj »dalmatinskoj« narodnosti, tražeći autonomiju a protiv sjedinjenja s užom Hrvatskom.
Već otprije su gradovi dalmatinski imali svoja društva kulture; to su većinom bila talijanskim imenima zvani Casino« i »Gabinetti di lettura«, štionice ili čitaonice kako bismo ih mi bili nazvali. Sad je narodni preporod tražio da se čitaonice osnuju i ondje gdje ih nije bilo ili da se pohrvate gdje su bile talijanske. Prva je otvorena »Matica dalmatinska« (28. VII. 1861) u Zadru, pa iako ne dobivši pravo ime, učinila je dosta, te su se onda otvarale čitaonice. Na taj način je otvorena ,Slavjanska čitaonica« u Splitu (30. IX. 1860), zatim u Zadru, sjedištu vlasti i autanomaštva podjedno, otvorena je »Narodna čitaonica« 14. veljače 1862; pa ,>Narodna čitaonica« u Dubrovniku (1863), zatim ostale: u Jelsi kap. N. Duboković 1868. osnovao je Narodnu čitaonicu« (pri osnivanju govorio M. Pavlinović), u Korčuli »Narodna slavjanska čitaonica« ( 13. V. 1871 ), :pa u drugim gradićima.
Ovdje treba spomenuti uspješnu Višku bitku (1866), koju je narod u cjelini pozdravio kao uspjeh narodne stranke protiv svih Talijana.
Ova velika borba, usprkos nepobitnim istinama čija je većina, sve do 1870. nije pokazivala veći napredak u broju zastupnika narodne stranke u Saboru, a tek 1870. narodna je stranka dobila 25, a autonomaši 16 mandata, što je narod zanosno pozdravio. Zbog falsifikata pri izborima M. Pavlinović traži u saboru da odgovara kotarski poglavar Brača,. Hvara i Visa; poništena sa četiri mandata, od kojih su na naknadnim izborima autonomaši izgubili samo jedan (u Makarskoj, gdje je biran Stj. Ivićević). Malo-pomalo naši izbornici osvajaju i općine. Treba spomenuti da se je 16. VI. 1874. počela graditi željeznica Split-Siverić. U borbama na izborima sve je više narod pobjeđivao, tako je 1876. izabrano 29 narodnjaka a 11 autonomaša. Kad je 1879. austrijska vlada ispravnije provela izbore za carevinsko vijeće, izabran je na osam mjesta narodnjak; dra M. Klaića je u gradu Zadru pobijedio autonomaš. Cijeneći sposobnosti Klaićeve, nesebični M. Pavlinović se odrekao svoga mandata da bi omogućio da Klaić bude izabran. Tako su izbornici Pavlinovićevi (Sinja, Imotskoga, Vrgorca, Makarske i Metkovića) jednoglasno uveli u carevinsko vijeća dra M. Klaića.
God. 1880. carska odluka javlja da će se na jesen ove godine hrvatski kao nastavni jezik uvesti u splitsku gimnaziju i realku. To je prvi značajniji uspjeh u carevinskom vijeću. Velik je uspjeh postignut kad je 1882. u Splitu, zahvaljujući dru Gaju Bulata, pobijedio dr Dujam Rendić Talijana i autonomaša dra A. Bajamontija, koji se je poslije toga odrekao mandata i vodstva autonomaške stranke. Dok bi namjesnik Gavro Rodić dobio prolaznu ocjenu od narodnjaka, njegov zamjenik je postao (1882) general Stjepan Jovanović koji je nastojao oko ponjemčivanja namjesničkog činovništva, pa su M. Klaić, M. Pavlinović i ostali počeli to napadati preko Narodnog lista; zbog toga je list plijenjen i zabranjivan. Jovanović je pomagao autonomaše 1883, ali im mnogo nije uspio pomoći, jer od 41 narodnog zastupnika narodna je stranka dobila 23, srpska 9, autonomaši 8, ali - zahvaljujući namjesniku - nitko od većine nije bio postavljen ni predsjednikom ni potpredsjednikom sabora. Saborsko zasjedanje je dao prekinuti kad su svi zastupnici, i Hrvati i Srbi, glasovali za Pavlinovićev prijedlog da se hrvatski jezik uvede u sve urede pokrajine. Kad je narodna stranka stupila u odlučnu borbu s Jovanovićem, on je pred ministrom predsjednikom odlučio promijeniti svoju politiku. Na saboru 1884, zahvaljujući naknadnim izborima, došlo se do 25 narodnjaka, te nisu trebali stupati u pogađanje ni s kim. Zbog toga je M. Pavlinović ponovio svoj prijedlog iznijet prošle godine da se hrvatski ili srpski jezik uvede kao unutarnji i vanjski službeni jezik u sve dalmatinske državne urede. To je bilo prihvaćeno.
Na izborima za carevinsko vijeće 1885. izabrani su kandidati narodne stranke (9); među njima je i M. Pavlinović.
Marin Pavlinović se rodio u Podgori, u Makarskom primorju, 28. I. 1831, od roditelja težaka. Pučku je školu svršio u Makarskoj, gdje je nastava bila dvojezična, pa je pored ostaloga nešto naučio talijanski, ondašnji službeni jezik škola. Gimnaziju je kao sjemeništarac pohađao u Splitu u kojoj je nastavni jezik bio talijanski. Te i slične opće prilike radikalizirale su mladež u sjemeništu i van njega, što ih je sve spremalo za narodnu borbu. Mladi ljudi su u sjemeništu izdavali Đačke novine. Nema sačuvanih primjeraka, barem dosad nisu pronađeni; prema mršavim podacima učesnika, u njima su iznosili svoje poglede na položaj hrvatskoga naroda. To se vjerojatno događalo 1847/48 i 1848/49, kad je Pavlinović bio u višim razredima gimnazije, razredima zvanim filozofija. Kaže se da su u Splitu, u gimnaziji, osnovali regimentu »Ne boj se!« Kako se vidi po imenu je ona odgovarala mladim borbenim dušama. U zadarsku bogosloviju Pavlinović je ušao škol. god. 1850/51, gdje je našao suučenika iz gimnazije, godinu dana starijega od sebe, Luku Botića. Kad je Botić napustio bogosloviju, Pavlinović ga je pomagao moralno i materijalno sve do granice hercegovačke na Botićevu putu prema Srbiji. God. 1854. zaređen je Pavlinović za svećenika, pa je bio župnik u Podgori od te godine do 1870. Prvu misu je govorio na staroslavenskom jeziku koji je dobro poznavao jer mu je profesorom bio poznati slavist Ivan Brčić. Za vrijeme apsolutizma je proganjen. God. 1861. i dalje bio je više puta biran narodnim zastupnikam, sad u jednom sad u drugom središtu Dalmacije.
Ušavši u prvi dalmatinski sabor 1861, Pavlinović se našao sa 14 zastupnika narodnjaka prema 27 autonomaša, a predsjednikom je bio potalijančeni Srbin, autonomaš dr Špiro Petrović, dok je potpredsjednikom bio dr Ante Bajamonti, Talijan, autonomaš. Kad je ovaj zatražio da se u saboru govori samo talijanski, M. Pavlinović je prvi progovorio hrvatski, napavši žestoko takav zahtjev u zemlji koja ima 400.000 Slavena a samo oko 15.000 Talijana i talijanaša
Kad se malo poslije sastao hrvatski sabor u Zagrebu, a kako se očekivalo da će car odlučiti da se Dalmacija sjedini sa sjevernom Hrvatskom, hrvatski je sabor pozvao istaknutije zastupnike narodne stranke iz Dalmacije. Car nije o tome ništa rekao, ali su narodnjački zastupnici iz Dalmacije (6) bili u hrvatskom saboru, među njima M. Pavlinović te Niko Pucić iz Dubrovnika, zastupnik Križevaca, i Luka Botić zastupnik Đakova. Kad se Pavlinović god. 1867. uhvatio ukoštac s Luigijem Lapennom, vođom autonomaša, u dalmatinskam saboru, većina mu je autonomaška poništila mandat (Makarska-Metković-Vrgorac). Na ponovnim izborima bilo je kao u ratu; pod puškom ga prate birači. Redaju se tužbe za tužbom protiv njega. Vezuju sve ono što ga može ocrniti vlastima, pa su tako izašli pod optužbu i njegovi članci (1862. o narodnosti i d&127;r.) te nošenje oružja u Podgori. Optuženi bijahu njegovi suborci u Podgori, te su nekoliko mjeseci proveli u istražnom zatvoru. Na raspravi kod okružnog suda u Splitu branio ih je mladi odvjetnik dr Kosta Vojnović, te su bili riješeni. Tom prigodom kažu da se čula prvi put hrvatska riječ na splitskom sudu.
Kad je osnovan Il Nazionale (1862, Narodni list), Pavlinović mu postaje i suradnik i savjetnik.
Osim toga Pavlinović je i putovao, pa je bio i u Beogradu s popom Jovanom Sundečićem (1864), svojim pobratimom; putovao je više puta u Italiju, u sjeverni dio Hrvatske, sad u Zagreb, sad u Slavoniju (u Đakovo), sad opet u Bosnu i Hercegovinu. Kad je putovao po ovim dvjema pokrajinama, on sam kaže da putuje zbog toga da diže iz usta naroda njegove pjesme i popijevke, njegovu živu besjedu, izreke, poslovice; zbog toga morao je imati ,fes na glavi, dugu bradu i trave ljekarice u torbaku (prolazio je kao ećim seoski liječnik) .. .
Kao zastupnik na carevinskom vijeću u Beču govorio je hrvatski i u bečkom Reichstagu. U Beču je zalazio u kuću Metela Ožegovića, kamo su navraćali i mnogi drugi narodni ljudi: Strossmayer, Klaić, Pucić i dr.
God. 1870. napusti župu, pođe u penziju da se više mogne posvetiti političkom i književnom radu. God. 1879. odreče se mandata u Klaićevu korist. God. 1885. prisiliše ga prijatelji da se primi kandidature i mandata i da pode ponovno u Beč. Ovdje se jako razboli, te umrije 18. svibnja 1887. u Podgori.
Prigodom 30-godišnjice smrti, 18. svibnja 1917. narod mu je na groblju sv. Tekle u Podgori sagradio grobnicu; nad njom je postavljen spomenik, djelo kipara Ivana Rentlića. Kako ovdje moramo spomenuti samo njegov književni rad, mora se odmah reći da ćemo uzeti u obzir samo ono što je bliže književnosti. Kako je i ovaj njegov rad pisan gotovo uvijek s tendencijom, to ćemo je spominjati prigodimice.
Pavlinović je: l. a) skupljač narodnih pjesama, b) izraza, poslovica i riječi; 2. on je imao svoje poglede o prijevodima; 3. on je bio pisac pjesama i besjeda; 4. putopisa.
Prisno vezan uz narod, M. Pavlinović je cijenio sve što je narodno, u prvom redu jezik, pa i ono što je na tome jeziku narod stvorio, tj. pjesme, izraze, poslovice i riječi. Njegovo je načelo drukčije negoli je Vuka St. Karadžića. Pavlinović traži: piši kako puk govori a ne kao što je Vuk tražio: piši kako govoriš! Zbog toga je on vrlo rano počeo ispitivati jezik, bilježiti riječi, poslovice i izraze iz naroda. Čini se da ih je počeo objavljivati tek 1863, i to ženske narodne pjesme u Narodnom koledaru te ih odonda svake godine objavljuje na istome mjestu. Ubrzo ih je bilo toliko, da je Matica dalmatinska izdala knjigu Narodne pjesme (Zadar 1865) koju su uredili M. Pavlinović i Ivan Danilo. Nikola Andrić drži da je Pavlinović imao u rukama nama nepoznate rukopise 16: 18. stoljeća. To je Andrić zaključio prema Pavlinovićevu rukopisu koji je ovaj predao Matici hrvatskoj (1765 narodnih pjesama: štokavskih, kajkavskih, čakavskih). Posve se razumije da su Pavlinoviću pri tome pomagali poznanici. On je i sam kasnije kupio narodne pjesme; razumljivo je da Pavlinović hvali žene koje su bile pristupačnije pri skupljanju narodnih pjesama. Pavlinović dijeli ženske narodne pjesme prema sadržaju: pobožne, diklice (djevojačke i momačke), vilinske, svatovske, poskočnice, i kazalice. Iako ni ova podjela nije točna za sve, svakako se vidi da je nastojao dati novu, bolju, jer ženske« nisu samo ženske, kao što ni junačke« ne moraju biti samo muške, jer je poznato da su i žene znale biti junaci u stvarnosti, pa i u narodnim pjesmama.
Uz narodne pjesme Pavlinović je objavljivao i zagonetke (Narodni koledar, 1863, 1864, 1866 i d.), poslovice (Narodni koledar, 1865; Iskra, 1891). On je, prema N. Andriću, predao Matici hrvatskoj 211 istarskih i primorskih poslovica. Osim svega ovoga narodnoga 'blaga, Pavlinović je u narodu, skupljajući pjesme, kupio izraze i riječi jer su mu se »ljubile pojedine kitice i u kiticama pojedine slike, izreke, pa i riječi«, pošto jezik je najdivnija objava ljudskoga duha, misli utjelba ( utjelovljenje. Op. J. R.). Nije bez razloga nazvan »podgorskim pustinjakom«, iako za pustinjaštvo nije imao vremena, pa imenicu »pustinjaka ne smijemo shvatiti u pravom značenju riječi, nego kao čovjeka koji je volio tišinu, mir, da bi mogao raditi; on je napisao ovu misao: »Pustoš i narodna riječ. Eto meni pira!« (Puti, Zadar 1888, 119). Volio je tišinu, mir, radi proučavanja narodne riječi! Ovaj teški posao urodio je plodom, jer je Pavlinović predao 4000-5000 riječi Jugoslavenskoj akademiji za njezin Rječnik.
Imajući takvo mišljenje o jeziku, Pavlinović je cijenio književnost, smatrajući je važnim dijelom narodne aktivnosti, koja treba da počiva na govoru i jeziku naroda. Danas se može prigovoriti stajalištu Pavlinovićevu, jer nije uzimao u obzir gradski jezik, ali moramo znati da su u njegovo doba izrođeni ili otuđeni građani u primorskim gradovima dosta često govorili talijanski, kao što se na sjeveru Hrvatske dosta govorilo njemački, mađarski (nešto i latinski), pa te ljude Pavlinović nije smatrao za sastavni dio naroda, dok su pripadnici naroda i u gradovima govorili hrvatski, pa su i oni bili njegovi kazivači narodnih riječi, kao što su bili prvi borci za narodna prava.
U raspravi Dvije književnosti u jednom jeziku . . . on razlikuje narodnu književnost, koju su pisali nepoznati pisci iz naroda i pučku, tj. domaće pisce i prijevode s drugih jezika na hrvatski. Pavlinović smatra da nam bez pučke nipošto ne bude ni narodne knjige«, kao što neće da razlikuje književni od pučkog a jezika. Prema tome jezik se mora učiti od naroda koji osjeća za jezik; naprotiv jezici premetani, razglobljeni i naznaćeni ljudskom rukom, svojom opornošću, zategnutim slogom, nesličnošću i bljedilom kažu ti za svoj rod«, tj. da ih je stvarao zanatlija a ne stvaralac jezika kakav je narod.
Prelazeći na prijevode, on kaže da najveća su blagodat po književnosti prijevodi uzor-djela ljudskoga uma . . .« jer - iako čovjek neka djela može čitati u originalu - ipak »dobar prijevod u svom jeziku sladit će mu . . .« Uživat će u njemu ako je dobro preveden, pretočen u naš jezik. Bojeći se da s tudim lošim prijevodima primimo i knjigu »u kalupu nenarodnome«, tj. s tuđim mislima koje su protivne našem narodu, bio bi »smrtni udarac duševnomu životu i onoj zadaći koju svaki narod ima posebno da vrši na svijetu«, pa i hrvatski narod. On kaže da se loših knjiga »plaši u svakom jeziku, a mrzimo ih u našem!« To je sasvim razumljivo, osobito u ono doba!
Pavlinović voli pjesništvo jer je ono najsjajniji pojav duševnoga života; ono je najuzvišenija objava ćudi i sposobnosti narodne«. Znajući da »izvornost nije do različja stvari koje pjesme obuhita, nego do različnoga načina i oblika kojima se o njima bavi«, Pav1inović priznaje za svoje vrijeme nešto novo što se je brkalo a neki i danas miješaju, npr. ljubav prema domovini je opća tema ali način i oblik« opravdavaju svaku takvu pjesmu i danas ako je u tome izvorna; on nije prijatelj subjektivnih ispovijedi; hoće u poeziji vidjeti »narod cio« kakav je danas i kakav je jednom bio«, jer književnost koja »izaziva našu prošlost«, spravlja našu narodnu budućnost«.
Pavlinović ima izgrađeno svoje stajalište i prema drami: »igrokaz zaokuplja narodni, zadružni i državni život«, toliko je važan. Zalazeći u prošlost, ističe da Grci nisu svoju umjetnost od nikle ni zajali; ta im je izvorna i narodna . . .«, dok je rimska drama primljena od Grka. Govoreći da su od naroda nove Evrope Englezi i Španjolci stekli vlastito kazalište, izvorno i narodno«, hvali francuske drame, dok su njemačke za njega krparija, bez cjelovita ni samostalna uzora.
Prelazeći na užu problematiku, Pavlinović misli da igrokaz« (drama u širem smislu) mora zadrijeti u život,. al nipošto kojeg rastrovana grada, nego u cjelinu pučku, u narodni život: ... razgaliti sramne naše strane; ne štediti ukora, ne štediti smijeha svemu što moramo ukoriti i što je skrojeno prema tuđemu. Pavlinović i u drami, kao i svagdje u životu, traži da stvaramo svoje, bolje od prošloga,. a da napustimo "umor«, »mlitavost« i bezuhvanje ( = beznađe ) .
Pavlinović je kao stvaralac negda bio hvaljen i kuđen mislim da ga je malo preuveličavši najtočnije ocijenio M.. Sabić (Iskra, 1886, br. 18 i 20); on najprije kaže da ne može reći da bi se koja Pavlinovićeva pjesma mogla usporediti s pjesmom ovog ili onog velikog inostranog pjesnika, ali mi se čini ne samo da neki njegovi pjesnički ulomci vrijede više od tolikih tobožnjih uzora našeg pjesništva uvrštenih npr. u Šenoinu Antologiju . . . Razvijajući svoju misao Sabić piše: Kažem navlaš 'pjesnički ulomci' a ne 'pjesme' jer nijedna od njegovih poslanica i drugih umotvorina nije u cjelini savršeno umjetničko djelo nit' se ..... može reći o ijednoj da je prava pravcata pjesma«. I, stvarno, dalo bi se .iz pjesama Pavlinovićevih pronaći lijepih stihova, ali većih cjelina na žalost ne.
Ipak možemo reći da je Ognjišar (1864) najzanimljivija pjesma Pavlinovićeva, prvo zbog toga što nam je u njoj cio Pavlinović, političar, agitator, patriot i pjesnik, dakle potpun čovjek. Ognjišar, kako je Pavlinović nazvao titana Prometeja iz grčke i ostalih legenda Bliskog Istoka, koji je, zavoljevši ljude, ukrao bogovima vatru i donio je ljudskome rodu da bi mogao bolje živjeti i napredovati. U ovoj je pjesmi Pavlinović prikazao narodni preporod u Dalmaciji koji je počeo 1860; njemu je narodni preporod Ognjišar, legendarni Prometej koji je ukrao bogovima oganj (svijest o veličini i snazi probudenog naroda) koji će mu otopliti žile i time ga potaknuti da se bori i u borbi razvija da bi mogao napredovati u svakome pravcu . . . Ognjišar kazuje ulogu svakog pojedinca u narodnoj borbi ili i samih skupina, bez obzira koliko je ona teška, kao što je orao danju kljuvao jetra Prometeja koja bi po noći narasla, da bi ga drugi dan čekale iste ili još gore muke. Ognjišar iz narodnog preporoda žrtvovao se za svoj narod, dakle svaki pojedinac i svi svjesni narodni ljudi zajedno moraju se žrtvovati za bespravni narod, bez obzira koliko teške žrtve bile.
Gotovo iste namjere nalazimo i u pjesmama Kotari i Župnikovanje, kao i u svima više-manje.
Svakako pjesnik M. Pavlinović, kao i pisac u cjelini, on je borac, ideolog narodnog preporoda u Dalmaciji, pa su i njegove pjesme služile za propagandu preporodnih ideala.
I Pavlinovićeve besjede, govori, pripadaju, kao i svi radovi Pavlinovićevi, i književnosti i politici; književnosti po svom stilu, a politici odnosno kulturi po sadržaju. Njegovi su govori različita sadržaja, od starijih političko-književnih dogadaja, do suvremenih, povodom otvaranja čitaonica, vrlo važnih prosvjetno-kulturnih ustanova u borbi za pobjedu naroda. Što se tiče znanstvenih elemenata, oni su na visini ondašnje nauke. Pavlinović je Slaven i Sveslaven, ali zna da su Hrvati, Srbi i ostali južni Slaveni dio južnog Slavenstva, pa se zalaže za prava sviju jer je u interesu sviju da svi budu svoji i slobodni.
Pavlinovićev politički rad, njegovi narodni ideali, prisiljavali su ga da upozna krajeve svoga narada, pa počevši od svoga zavičaja, upoznao je Dalmaciju, pa užu Hrvatsku i Slavoniju, i, napokon, Bosnu i Hercegovinu, dok su one bile pod okupacijom Turske. Tako je Pavlinović postao putopisac u želji da sam upozna neke krajeve i da pridonese da ostali naši ljudi upoznaju naše krajeve.
Prema redu postanka njegovih putopisa, prvi je Iz moga putapisa g. 1856. (Različiti spisi, 1869-1874, Zadar 1875). To je opis puta preko Trsta u Beč, a odavle po sjevernoj Italiji koja je tada bila pod austrijskom okupacijom. Iako je ovaj putopis prvi, ipak pokazuje sve odlike kasnijeg Pavlinovićeva zapažanja: iskrenost u saopćavanju, otvorenost u pogledima, pravičnost u nazorima, kritičnost u stajalištima. Prijatelj svačije slobode, on je u ovom putopisu osudio Austriju koja je hlepila za tuđim teritorijem, u čemu su je pomagali neuki naši Ijudi.
Kasnije je Pavlinović opisivao samo naše krajeve, a najvažniji mu je putopis Puti (Zadar 1888), nastao poslije njegovih putovanja kroz Hrvatsku i Bosnu. Odlomci su izlazili u tadašnjim narodnjačkim listovima, a kasnije ih je uprava Narodnog lista, nadopunjene i popravljene od pisca, izdala kao cjelinu. Pavlinović je mislio ovaj putopis nastaviti, ali ga je smrt spriječila. To su putovanja izmedu 1867. 3 1875. Uredništvo je Narodnog lista Pute povezalo s Hrvatskim crtama u Pjesmama i besjedama. To je zapravo Putni spomenak. Krapinske toplice 1872.
Ako tome pribrojimo članak Neretva, koji je djelomično povijesna uspomena a djelomično putopis, onda bi sve glavno o putopisima bilo spomenuto.
Treba reći nešto i o Pavlinoviću stilistu. O tome su već neki i pisali, a ja sam upozorio na reljefnost izraza, adekvatnost slika i bogatstvo jezika. Ako nadodamo i znanstvenost gledanja Pavlinovićeva, tj. da kod njega nema prirode bez čovjeka niti čovjeka bez prirode, onda se može sve razumjeti.
Pavlinović je bio glavna pokretna snaga u narodnom preporodu u Dalmaciji, žestoki borac za ujedinjenje hrvatskih krajeva, nekompromisni pobornik napretka naroda, mrzilac neborbenosti i nehaja u svim pravcima, na straži kroz cijeli živat za sve narodne ideale, - takav je Pavlinović i pisac, jači u prozi negoli u stihovima. No svi njegovi književni radovi prvorazredna su svjedočanstva o našemu čovjeku i njegovoj hrvatskoj domovini, za koju je jedinu živio i radio!
NAPOMENA
Mihovio Pavlinović, kojega hrvatski narod cijeni i poštuje u prvom redu kao političara, jer je bio najgorljiviji borac za slobodu, ujedinjenje i prava hrvatskoga naroda u 19. st., svim je svojim spisima bio u službi svoga napaćenoga i rastrgnutog naroda. Razumije se da su zbog toga svi njegovi radovi: pjesme, govori, članci, feljtoni, putopisi obojeni političkim idejama njegove narodne stranke, a zatim i njegovima osobno. Sve je to tiskano u nekoliko knjiga ili je još ponešto u raznim novinama. Ni ovdje nije se moglo izabrati što je tzv. čista književnost, ako takve uopće ima, pa sam probrao nekoliko članaka karakterističnih za njega, zatim znameniti govor pri otvaranju jelšanske čitaonice, gdje je načelno iznio stanovište narodne stranke i svoje, naglasivši prava hrvatskog naroda. Napokon sam donio izvadak iz njegovih Puta; iako to ne može dati jasnu sliku cjeline, ipak nas upućuje u to što je P. zamjećivao na putu i što ga je zanimalo, tj. život naroda, narodne pjesme i narodne riječi.
Kako se uvriježilo mišljenje naših književnih krugova o dobrome stilistu Pavlinoviću, moći će se ovdje iz svih priloga to vidjeti, s tim da je on imao svoj stil, svoj način iskazivanja misli i da nije težio da stil politira, brusi glatkoćom izraza, pa se često u njemu osjeća stanovita ravnica koja je posuta breščićima koji nas u hodu zadrže zbog neke riječi (u Pavlinovića ima dosta makarsko-primorskih lokalizama: nije staka zaspao; on kroji nove riječi: parobrod naziva parovoz; operu, glazbeno djelo, zove pjevokaz; nama danas uobičajenu tudu riječ kaos naziva tišmen, itd., u želji da hrvatski jezik bude potpuno svoj. To je vrijedilo u njegovo doba, a to bi morala biti težnja svih generacija.
Na kraju, u tekstovima Pavlinovićevim promijenjen je pravopis prema današnjem.
Design: www.makarska-riviera.com - www.tucepi.net - www.brela.com - www.baskavoda.com - www.igrane.com- www.sss-makarska.hr
| |||