Wikipedija

Antiaritmici: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
mNema sažetka uređivanja
MayaSimFan (razgovor | doprinosi)
25.134 edits
podjela na više članaka
Redak 1:
{{wikipedizirati}}
{{wp+}}
'''Antiaritmici''' jesu lijekovi za liječenje nepravilnog ritma rada srca. Kao antiaritmici mogu se koristiti četiri skupine kardioloških lijekova: - blokatori natrijevih i kalijevih kanala - antiaritmici u užem smislu, [[beta blokatori]], [[blokatori kalcijevih kanala]] i [[srčani glikozidi]] (digoksin, metildigoksin). Međutim, pojam antiaritmici obično je rezerviran samo za blokatore [[natrij]]evih i [[kalij]]evih kanala, pa stoga kažemo da su blokatori natrijevih kanala antiaritmici u užem smislu.
* blokatori natrijevih i kalijevih kanala - antiaritmici u užem smislu
* [[beta blokatori]]
* [[blokatori kalcijevih kanala]]▼
* [[srčani glikozidi]] (digoksin, metildigoksin)
 
== LidokainTerapija ==▼
Međutim, pojam antiaritmici obično je rezerviran samo za blokatore natrijevih i kalijevih kanala, pa stoga kažemo da su blokatori natrijevih kanala antiaritmici u užem smislu.
Cilj terapije antiaritmicima jest umiriti odašiljanje impulsa i modificirati poremećeno provođenje impulsa. U tu svrhu se koriste blokatori natrijevih kanala, blokatori kalijevih kanala, blokatori kalcijevih kanala ili/i beta blokatori. Antiaritmicima u užem smislu te riječi smatraju se samo blokatori natrijevih i kalijevih kanala. Antiaritmici smanjuju automativnost, provodljivost i podražljivost [[srce|srca]] ili povećavaju period oporavka srca. Učinak antiaritmika izraženiji je kod ozljeđenogozlijeđenog srčanog [[tkivo|tkiva]] nego kod zdravog srčanog tkiva.▼
 
Unatoč golemom kliničkom iskustvu u liječenju [[aritmija]], stavovi o racionalnoj [[terapija|terapiji]] aritmija se stalno mijenjaju - počesto se ne zna kako će određeni pacijent reagirati na određeni antiaritmik, hoće li mu pomoći ili odmoći. Uzrok tome je činjenica da se kod svakog pojedinog pacijenta točni elektrofiziološki mehanizmi nastanka aritmija ne mogu sa sigurnošću odrediti, nego samo pretpostaviti. Kada bi bilo moguće točno odrediti mehanizmamehanizme aritmije svakog pojedinog pacijenta tada bi i određivanje prave terapije bilo puno točnije. Nadalje, većina antiaritmika i sami mogu izazvati aritmije, pa njihova upotreba nije bezazlena, nego se pacijent mora promatrati ukoliko dođe do određenih neželjenih poremećaja. ▼
▲Cilj terapije antiaritmicima jest umiriti odašiljanje impulsa i modificirati poremećeno provođenje impulsa. U tu svrhu se koriste blokatori natrijevih kanala, blokatori kalijevih kanala, blokatori kalcijevih kanala ili/i beta blokatori. Antiaritmicima u užem smislu te riječi smatraju se samo blokatori natrijevih i kalijevih kanala. Antiaritmici smanjuju automativnost, provodljivost i podražljivost srca ili povećavaju period oporavka srca. Učinak antiaritmika izraženiji je kod ozljeđenog srčanog tkiva nego kod zdravog srčanog tkiva.
 
== Vaughan-Williamsova podjela ==
Prema široko prihvaćenom Vaughan-Williamsovom sustavu antiaritmike dijelimo na četiri skupine i tri podskupine:
 
* I skupina
** Ia skupina - [[kinidin]], [[spartein]], [[ajmalin]], [[prajmalin]], [[lorajmin]], [[prokainamid]], [[diizopiramid]]
** Ib skupina - [[lidokain]], [[meksiletin]], [[tokainid]]
** Ic skupina - [[propafenon]], [[flekainid]], [[enkainid]]
* II skupina - [[sotalol]], [[atenolol]], [[metoprolol]] (beta-blokatori)
III - amiodaron, bretilij (blokatori kalijevih kanala)
IV* III skupina - verapamil[[amiodaron]], diltiazem[[bretilij]] (blokatori kalcijevihkalijevih kanala)
▲* IV skupina - [[verapamil]], [[diltiazem]] (blokatori kalcijevih kanala]])
 
Osim njih, za liječenje aritmija koriste se i srčani [[glikozidi]] kao što je [[digoksin]] i [[metildigoksin]] te [[adenozin]]. Antiaritmici skupina II jesu, zapravo, beta-blokatori, dok su antiaritmici skupine IV zapravo blokatori kalcijevih kanala. Po anatomsko-terapijsko-kemijskoj klasifikaciji skupine II i IV su odvojene zasebne farmakoterapijske skupine.
Skupine I i III smatraju se antiaritmicima u užem smislu te riječi. Prokainamid i lidokain su ujedno i lokalni [[anestetici]]. Klinički najznačajniji antiaritmici jesu diizopiramid, meksiletin, propafenon i amiodaron.
 
=== Skupina I. ===
Antiaritmici skupine I. blokiraju utok natrija[[natrij]]a u stanice srčanih[[srce|srčanog]] mišića[[mišić]]a. Time se mijenjaju elektrofiziološke karakteristike srčanog mišića pa se smanjuje podražljivost [[stanica|stanice]] i usporava se brzina [[depolarizacija|depolarizacije]] stanice u fazi 0 pa skok sa -60 mV na +30 mV nije tako strm. Dolazi do smanjenja brzine provođenja impulsa u srcu, i blokirana je automativnost srca u nepovoljnim situacijama. Ali, zbog razlika u djelovanju na natrijeve kanale i zbog dodatnih učinaka ne djeluju svi blokatori natrijevih kanala na isti način. Naime, jako je bitno koliko dugo pojedini antiaritmici djeluju na natrijeve kanale i utječu li ti aritmici na kalijeve i kalcijeve kanale. Stoga skupinu I dijelimo na podskupine Ia, Ib i Ic.
Antiaritmici Ia skupine (diizopiramid) djeluju na natrijeve kanale od 1 do 10 sekundi, ali djeluju i blokirajući kalijeve kanale pa dolazi do produženja ukupnog vremena akcijskog potencijala. Koriste se u terapiji tahikardije i fibrilacije atrija, Wolf-Parkinson-Whiteovog sindroma, supraventrikulskih i ventrikulskih aritmija te ventrikulskih paroksizmalnih tahikardija.▼
 
Zbog razlika u djelovanju na natrijeve kanale i zbog dodatnih učinaka ne djeluju svi blokatori natrijevih kanala na isti način. Naime, jako je bitno koliko dugo pojedini antiaritmici djeluju na natrijeve kanale i utječu li ti aritmici na kalijeve i [[kalcij]]eve kanale. Stoga skupinu I dijelimo na podskupine [[#Skupina I.a|Ia]], [[#Skupina I.b|Ib]] i [[#Skupina I.c|Ic]].
Antiaritmici Ib skupine (lidokain, meksiletin) djeluju na natrijeve kanale kratko, manje od 1 sekunde, skraćuju ukupno vrijeme trajanja akcijskog potencijala, pa je učinak takvih lijekova je najvidljiviji kod jakih tahikardija i u tkivu koje pati od nedostatka kisika (ishemično tkivo). Koriste se u ventrikulskim aritmijama, ako su simptomi vrlo teški i/ili ako po mišljenju liječnika ugrožavaju život, prevenciji i liječenju akutnih ventrikularnih aritmija tijekom manipulacija na srcu, kardijalnih operativnih zahvata ili akutnog infarkta miokarda.▼
 
==== Skupina I.a ====
Antiaritmici Ic skupine (propafenon, flekainid) blokiraju natrijeve kanale dosta dugo, više od 10 sekundi. Zbog toga su natrijevi kanali blokirani i u sistoli fazi podražaja i u fazi mirovanja, pa to dovodi do značajnog usporavanja provođenja impulsa u srcu. Koriste se u liječenju tahikardija iz AV čvora, supraventrikulskih tahikardije u Wolf-Parkinson-Whiteovom sindromu ili paroksizmalna fibrilacija atrija. Također, koriste se za liječenje ventrikulskih tahikardija.▼
▲Antiaritmici IaI.a skupine ([[diizopiramid]]) djeluju na natrijeve kanale od 1 do 10 [[sekunda|sekundi]], ali djeluju i blokirajući kalijeve kanale pa dolazi do produženja ukupnog vremena akcijskog potencijala. Koriste se u terapiji [[tahikardija|tahikardije]] i fibrilacije atrija, [[Wolf-Parkinson-Whiteov sindrom|Wolf-Parkinson-Whiteovog sindroma]], supraventrikulskih i ventrikulskih aritmija te ventrikulskih paroksizmalnih tahikardija.
 
==== Skupina I.b ====
Antiaritmici II skupine zapravo su beta-blokatori. Blokirajući beta-1-adrenergičke receptore u srcu blokiraju utjecaj simpatikusa na srce i usporavaju srčanu frekvenciju. Antiaritmička svojstva imaju većina beta-blokatora ali kao antiaritmik koristi se uglavnom sotalol. On se koristi za liječenje ventrikulskih tahikardija, prevenciji kronične fibrilacije atrija i za prevenciju paroksizmalne fibrilacije atrija ▼
▲Antiaritmici IbI.b skupine ([[lidokain]], [[meksiletin]]) djeluju na natrijeve kanale kratko, manje od 1 sekunde, skraćuju ukupno vrijeme trajanja akcijskog potencijala, pa je učinak takvih lijekova je najvidljiviji kod jakih tahikardija i u tkivu koje pati od nedostatka kisika (ishemično tkivo). Koriste se u ventrikulskim aritmijama, ako su [[simptomi]] vrlo teški i/ili ako po mišljenju liječnika ugrožavaju [[život]], prevenciji i liječenju akutnih ventrikularnih aritmija tijekom manipulacija na srcu, kardijalnih operativnih zahvata ili akutnog [[infarkt miokarda|infarkta miokarda]].
 
==== Skupina I.c ====
Antiaritmici III skupine (amiodaron, bretilij) blokatori uglavnom blokiraju kalijeve kanale, ali i natrijeve i kalcijeve kanale. Oni produžuju akcijski potencijal, ali ne mijenjaju nagib 0 faze akcijskog potencijala. Koriste se za liječenje ventrikularnih tahikardija, poremećaja srčanog ritma, povezanih sa Wolf-Parkinson-Whiteovog sindroma, te atrijske fibrilacije i undulacije. ▼
▲Antiaritmici IcI.c skupine ([[propafenon]], [[flekainid]]) blokiraju natrijeve kanale dosta dugo, više od 10 sekundi. Zbog toga su natrijevi kanali blokirani i u sistoli fazi podražaja i u fazi mirovanja, pa to dovodi do značajnog usporavanja provođenja impulsa u srcu. Koriste se u liječenju tahikardija iz AV čvora, supraventrikulskih tahikardije u Wolf-Parkinson-Whiteovom sindromu ili paroksizmalna fibrilacija atrija. Također, koriste se za liječenje ventrikulskih tahikardija.
 
=== Skupina II. ===
Antiaritmici IV skupine su blokatori kalcijevih kanala s pretežitim učinkom na srce - verapamil i diltiazem. Blokirajući kalcijeve kanale oni blokiraju utok kalcija u srčane stanice tijekom faze 2 (plato). Zbog toga dolazi do usporenja provođenja impulsa kroz AV čvor, a smanjuje se i učestalost izbijanja SA čvora, pa dolazi do umirenja tahikardije. Koriste se atrijske paroksizmalne tahikardije, ventrikularnih ekstrasistola i atrijskih fibrilacija. ▼
▲Antiaritmici II. skupine zapravo su [[beta-blokatori]]. Blokirajući beta-1-adrenergičke receptore u srcu blokiraju utjecaj simpatikusa[[simpatikus]]a na srce i usporavaju srčanu [[frekvencija|frekvenciju]]. Antiaritmička svojstva imaju većina beta-blokatora ali kao antiaritmik koristi se uglavnom [[sotalol]]. On se koristi za liječenje ventrikulskih tahikardija, prevenciji kronične fibrilacije atrija i za prevenciju paroksizmalne fibrilacije atrija .
 
=== Skupina III. ===
▲Unatoč golemom kliničkom iskustvu u liječenju aritmija, stavovi o racionalnoj terapiji aritmija se stalno mijenjaju - počesto se ne zna kako će određeni pacijent reagirati na određeni antiaritmik, hoće li mu pomoći ili odmoći. Uzrok tome je činjenica da se kod svakog pojedinog pacijenta točni elektrofiziološki mehanizmi nastanka aritmija ne mogu sa sigurnošću odrediti, nego samo pretpostaviti. Kada bi bilo moguće točno odrediti mehanizma aritmije svakog pojedinog pacijenta tada bi i određivanje prave terapije bilo puno točnije. Nadalje, većina antiaritmika i sami mogu izazvati aritmije, pa njihova upotreba nije bezazlena, nego se pacijent mora promatrati ukoliko dođe do određenih neželjenih poremećaja.
▲Antiaritmici III. skupine ([[amiodaron]], [[bretilij]]) blokatori uglavnom blokiraju kalijeve kanale, ali i natrijeve i kalcijeve kanale. Oni produžuju akcijski potencijal, ali ne mijenjaju nagib 0 faze akcijskog potencijala. Koriste se za liječenje ventrikularnih tahikardija, poremećaja srčanog ritma, povezanih sa Wolf-Parkinson-Whiteovog sindroma, te atrijske [[fibrilacija|fibrilacije]] i [[undulacija|undulacije]].
 
=== KinidinSkupina IV. ===
▲Antiaritmici IV. skupine su blokatori kalcijevih kanala s pretežitim učinkom na srce - [[verapamil]] i [[diltiazem]]. Blokirajući kalcijeve kanale oni blokiraju utok kalcija u srčane stanice tijekom faze 2 (plato). Zbog toga dolazi do usporenja provođenja impulsa kroz AV čvor, a smanjuje se i učestalost izbijanja SA čvora, pa dolazi do umirenja tahikardije. Koriste se atrijske paroksizmalne tahikardije, ventrikularnih ekstrasistola i atrijskih fibrilacija.
 
Kinidin je jedan od najstarijih antiaritmika. Kinidin je, zapravo, optički izomer antimalarika kinina, alkaloida koji se dobiva iz kore kininovac (Cinchona pubescens). I kinin i kinidin jesu antimalarici i antiaritmici, samo što kinin ima više izraženo antimalarijsko djelovanje, a kinidin antiaritmijsko. Kora kininovca također sadržava kinidin, ali to nije bilo poznato sve do 1912. Naime, srčani učinci ekstrakta kore kininovca uočeni su još 1749 godine, ali je to bilo zaboravljeno. Međutim, godine 1912. nizozemskom liječniku Wenckebachu se javio jedan trgovac, požalio se na napadaje atrijske fibrilacije i tražio od njega da ga oslobodi te bolesti. Nakon što je čuo da je prognoza dvojbena, trgovac je upitao čemu onda služe specijalisti za srce kada ne mogu postići ni ono što njemu samom polazi za rukom. Liječnik mu nije vjerovao, ali se trgovac drugi dan vratio s urednim bilom i rekao da je to postigao uzevši kinin. Kinin je tada bio "lijek za sve i svašta", nešto kao danas acetilsalicilna kiselina. Trgovac je uzimao kinin i primijetio da mu 1 gram kinina prekida napadaj fibrilacije atrija na nekih 25 minuta. Nakon što se doznalo za njegov slučaj došlo je do pojačanog istraživanja komercijalnog kinina. S obzirom da je u to vrijeme kemija postala moćna znanost, kemičari su uspjeli uočiti da komercijalni kinin zapravo sadržava optički izomer, kinidin i koji ima puno jače antiaritmijsko djelovanje. Nakon toga je, 1918. godine uveden u terapiju. Bilo kako bilo, kinidin je zastarjeli antiaritmik koji se u svijetu uglavnom više ne koristi, jer su ga zamijenili noviji i sigurniji antiaritmici.
Kinidin pripada Ia skupini i zapravo je prototip antiaritmika Ia skupine. On blokira natrijeve kanale te usporava vrijeme provođenja i širi QRS kompleks. Također, inhibira izlazak kalijevih iona, pa produžuje akcijski potencijal. Proširenje akcijskog potencijala i blokada natrijevih kanala uzrokuje manju osjetljivost stanica na impuls, povećava prag okidanja i usporava automaciju srca. Prije se upotrebljavao u liječenju fibrilacije atrija i prevenciji ventrikularnih tahikardija. Međutim, kinidin i sam može uzrokovati aritmije zbog produženja QT intervala i zbog ubrzavanja provođenja impulsa iz atrija u ventrikule. Također, može nastati trombocitopenije i sindrom cinkonizma. Kinidin je uglavnom napušten.
 
== Diizopiramid ==
 
Diizopiramid je antiaritmik Ia skupine. On prvenstveno sprečava ulazaka iona natrija u srčanu stanicu, što dovodi do umjerenog smanjenja podražljivosti, provodljivosti i automatizma te produženja repolarizacije. Također, produžuje vrijeme neosjetljivosti srčane stanice na impuls i trajanja akcijskog potencijala. Osim toga sprječava ulazak iona kalcija u srčanu stanicu, što se iskazuje i blokadom kolinergičkih muskarinskih receptora.
Diizopiramid se koristi za liječenje tahiaritmije i fibrilacije atrija, supraventrikulskih i ventrikulskih aritmija te ventrikulskih paroksizmalnih
tahikardija. Također važan je u sprječavanju i otklanjanju aritmija poslije infarkta miokarda te u održavanju ritma poslije elektrokonverzije.
Djelotvorna dnevna doza iznosi 400 mg. Međutim, diizopiramid se ne smije koristiti u slučajevima bradikardija, atrioventrikularnog bloka, kongestivnog zatajenja srca, i u stanju šoka. Zatim, potreban je oprez kod glaukoma i retencije mokraće i recidivirajuće infekcije mokraćnih putova. Najozbiljnije nuspojave jesu sniženi krvni tlak i kronično popuštanje srca. Pošto diizopiramid djeluje i kao parasimpatolitik mogu se javiti određeni simptomi slični učincima atropina, poput suhoće sluznice usta, nosa, oka i grla, konstipacije, zamagljenje vida i dr.
 
▲== Lidokain ==
 
Lidokain je zanimljiv jer je u isto vrijeme i lokalni anestetik i antiaritmik. Spada u Ib skupinu antiaritmika, tj. on je blokator natrijevih kanala. Njegovo dvojako djelovanje proizlazi baš iz činjenice da je svestrani blokator natrijevih kanala - blokadom natrijevih kanala na površini živaca on djeluje kao lokalni anestetik, a blokadom natrijevih kanala u srcu on se iskazuje kao antiaritmik. Hoće li lidokain djelovati kao lokalni anestetik ili kao antiaritmik - ovisi o načinu primjene. Primjerice, kada se lidokain daje lokalno, u tkivo ili pored živaca, pogotovo u kombinaciji s adrenalinom on djeluje kao lokalni anestetik. Međutim, ukoliko se primjeni intravenski tada djeluje kao antiaritmik. Lidokain se ne može primjenjivati u obliku tableta ili kapsula, jer nakon apsorpcije prolazi kroz jetru gdje se hidrolizira, nakon čega više ne djeluje.
Lidokain blokira natrijeve kanale, ali ta blokada traje kratko, tako da su mu učinci najizraženiji pri većim frekvencijama srca i u tkivu kojemu nedostaje kisika. Skraćuje akcijski potencijal i nije djelotvoran u liječenju aritmija atrija. Ali, zato je vrlo učinkovit u zaustavljanju ventrikularnih aritmija (fibrilacije), pogotovo u stanjima kada treba hitno reagirati, kao što je infarkt srca i tijekom operacija na srcu. Također, daje se i nakon proživljenog infarkta srca radi prevencije ventrikularne fibrilacije. Nažalost, primjena lidokaina nije, u konačnici, rezultirala manjim brojem smrtnih slučajeva, čak štoviše, prema nekim studijama, primjena lidokaina lagano povećava smrtnost zbog blokade provođenja impulsa i zbog zatajenja srca. Lidokain se ne smije primijeniti u slučajevima Adams-Stokesovog sindroma, Wolff-Parkinson-Whiteovog sindroma i u težim stupnjevima SA, AV ili intraventrikularnog bloka u odsutnosti umjetnog pacemakera.
 
== Meksiletin ==
 
Meksiletin je antiaritmik koji po kemijskoj strukturi nalikuje na lidokain, a ima i isto djelovanje. Međutim, za razliku od lidokaina, on se u jetri ne razgrađuje, pa se koristi u obliku tableta. Kao i lidokain spada u Ib skupinu - kratkotrajno blokira natrijeve kanale tijekom depolarizacije staničnih membrana srčanog mišića i na taj način usporava porast akcijskog potencijala (0 faza), a istovremeno produžuje efektivno vrijeme neosjetljivosti na impuls. Koristi se za liječenje i sprječavanje ventrikulskih aritmija, napose ako su izazvane infarktom srca ili srčanim glikozidima. Djelotvorna dnevna doza iznosi 800 mg. Ne smije se davati prva tri mjeseca nakon infarkta miokarda ili pri otkazivanju srčane funkcije (lijevi ventrikulski udarni volumen manji od 35%), osim u bolesnika s po život opasnim ventrikulskim poremećajima. Također, ne smije se davati u slučaju kardijalnog šoka ili kod postojećeg AV-bloka II i III stupnja (bez pacemakera).
 
Meksiletin može, kao i drugi antiaritmici, dovesti do pogoršanja aritmije ili prijašnjeg oštećenja rada srca. U vrlo rijetkim slučajevima može doći do bradikardije, atrijske fibrilacije, palpitacija ili hipotenzije. Druge moguće nuspojave jesu mučnina, štucanje, povraćanje, pospanost, tremor, smetenost, otežan govor, dvoslike i ataksija
 
== Propafenon ==
 
Propafenon je najčešće propisivan antiaritmik. Spada u Ic skupinu. On blokira natrijeve kanale, a ta blokada traje duže nego kod antiaritmika drugih iz drugih skupina. Osim toga, propafenon ima učinak simpatolitika tj. blokira alfa i beta-adrenergičke receptore. Također, ima djelovanje lokalnog anestetika. Blokira stvaranje i provođenje impulsa u atrijima i ventrikulima, te stoga snažno djeluje pri poremećajima srčanog ritma različitih uzroka. Najbolji je u prevenciji supraventrilularnih tahikardija, poput fibrilacije atrija, a koristi se i za liječenje tahikardije iz AV čvora, Wolf-Parkinson-Whiteovog sindroma, paroksizmalnih fibrilacija atrija te za liječenje teških ventrikulskih tahikardija ako prema mišljenju liječnika ugrožava život. Djelotvorna dnevna doza iznosi od 300 do 600 mg, a u težim slučajevima može se povećati i do 900 mg. Propafenon se ne smije koristiti u slučajevima zatajivanja srca, kardiogenog šoka (osim ako je nastao zbog aritmije), teške bradikardije, u prva tri mjeseca nakon infarkta miokarda ili kod smanjene srčane funkcije (istisna frakcija lijeve klijetke <35 %), osim u bolesnika s ventrikulskim aritmijama opasnim za život, kod težih SA, AV ili intraventrikulskih poremećaja provođenja impulsa u srcu, sindroma bradikardija-tahikardija, izrazite hipotenzije, poremećaja ravnoteže elektrolita (npr. smetnje u metabolizmu kalija), teške opstruktivne bolesti pluća i miastenija gravis. Kao i drugi antiaritmici propafenon može pogoršati aritmije koji mogu značajno smanjiti srčanu funkciju i izazvati zastoj srca. Ostale nuspojave mogu biti gastrointestinalne smetnje, kao što su gubitak teka, mučnina, povraćanje, osjećaj punoće, opstipacija, suhoća usta, gorak okus u ustima, osjećaj obamrlosti u ustima i parestezije, smetnje vida i vrtoglavica.
 
== Amiodaron ==
 
Amiodaron je jedan od najnespecifičnijih antiaritmika. Derivat je benzofurana i u svojoj kemijskoj strukturi sadržava atome joda. Spada u III skupinu antiaritmika. On ima dva glavna mehanizma djelovanja. Po jednom on blokira kalijeve, ali i natrijeve kanale te smanjuje utok kalcija u srčane stanice. Produljuje akcijski potencijal i fazu neosjetljivosti mišićnih stanica srca na impuls. S druge strane on djeluje i kao beta-blokator, tj. inhibira adrenergičke alfa i beta receptore. Smanjuje potrošnju kisika u srčanom mišiću, i to tako da blago smanjuje otpor u perifernim krvnim žilama i frekvenciju srca. Minutni volumen srca bitno se ne mijenja, a krvni tlak se samo malo snizi. Također, ne smanjuje bitno kontraktilnost srčanog mišića. Djeluje i na atrijske i na ventrikularne aritmije, pogotovo na one koje se ne mogu liječiti drugim antiaritmicima. Amiodaron je namijenjen za sprečavanje i liječenje fibrilacija i undulacija atrija, tahiaritmija povezanih s Wolf-Parkinson-Whiteovim sindromom, svih vrsta paroksizmalnih tahiaritmija uključujući supraventrikularnu, nodalnu i ventrikularnu tahikardiju i fibrilaciju ventrikula te aritmija nakon infarkta miokarda. Kod bolesnika sa zatajenjem srca primjena amiodarona produljuje preživljavanje. Djelotvorna dnevna doza iznosi 200 mg. Ne smije se koristiti u slučajevima presporog srčanog ritma ili drugog poremećaja ritma, poremećaja funkcije štitnjače, trudnoće (osim iznimno) i dojenja. Najozbiljnije nuspojave mogu biti oštećenje pluća, napadaji aritmije te oštećenje jetre. Također, mogu se javiti promjene na očima, problemi s vidom, poremećaji štitnjače, mučnina, povraćanje, smetnje okusa, ćelavost, impotencija, reakcije preosjetljivosti.
 
== Bretilij ==
 
Bretilij je antiaritmik koji se sve manje koristi. On ima dvojako djelovanje - produžuje akcijski potencijal, ali i djeluje kao beta-blokator. Akcijske potencijale prolongira u većoj mjeri u zdravim stanicama nego u ishemičnim, što se smatra jednim od antiaritmijskih mehanizama, jer se na taj način smanjuje heterogenost u vremenu repolarizacije. Zbog početnog otpuštanja noradrenalina bretilij može uzrokovati hipertenziju i aritmije, ali ta faza prolazi, pa bretilij počne djelovati uglavnom blokirajući simpatikus što dovodi do hipotenzije. Daje se intravenski. Prije se koristio u liječenju tvrdokornih ventrikularnih aritmija, pogotovo onih koje nastaju zbog infarkta srca, međutim, danas se slabo koristi.
 
{{farmakologija}}
[[Kategorija:LijekoviAntiaritmci| ]]▼
 
[[de:Antiarrhythmikum]]
▲[[Kategorija:Lijekovi]]
[[en:Antiarrhythmic agent]]
 
[[es:Agente antiarrítmico]]
{{interwiki}}
[[fr:Antiarythmique]]
[[hu:Antiarritmiás szerek]]
[[pt:Antiarrítmico]]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Antiaritmici"