Edo Šen: razlika između inačica

Edo Šen (Schön) rođen je 10. svibnja 1877. godine u Zagrebu. Nakon što je maturirao 1894. godine odlazi u [[Beč]] gdje pohađa [http://de.wikipedia.org/wiki/Technische_Universit%C3%A4t_Wien Višu tehničku školu], na kojoj će 1900. i diplomirati. No nakon diplome Šen se ne vraća odmah u Zagreb kao većina njegovih suvremenika već produžava boravak u Beču za jednu godinu radeći usporedno kao asistent kod profesora Hintagera te u atelieru poznatog slovenskog arhitekta [http://de.wikipedia.org/wiki/Max_Fabiani Maxa Fabiania].

Nakon bečkih iskustava, 1901. Šen se vraća u Zagreb gdje dobiva uposlenje kao državni službenik u tadašnjem Građevnom uredu, vodeći tehničke poslove vezane uz zgradarstvo i građevno redarstvo. Budući da je djelovao kao državni službenik, inženjer, Šen sve do 1908. godine, kada napušta državnu službu, nije imao pravo na samostalni rad, tako da kada bi i projektirao morao je to raditi pod krinkom jedne od tadašnjih zagrebačkih građevinskih tvrtki kao što je na primjer bio slučaj s realizacijom stambene zgrade u Gundulićevoj 35 iz 1907. Iako je djelovao kao državni službenik Šen se 1905. godine pridružuje [[Stjepan Podhorsky|Podhorskom]], [[Vjekoslav Bastl|Bastlu]] i [[Viktor Kovačić|Kovačiću]] pri osnivanju [[Klub hrvatskih arhitekta|Kluba hrvatskih arhitekta]].

 

[[Slika:Edo Šen- Palača Croatia, ugao Preradovićeva - Masarykova, Zagreb (1909.- 1910.).jpg|thumb|200px|Edo Šen- Palača Croatia, Preradovićeva - Masarykova, Zagreb (1909.- 1910.)]]

Ostale Šenove realizacije iz tog razdoblja su stambena zgrada Mervar, nekadašnji “ Dom društva čovječnosti “ u Petrinjskoj 3 iz 1912. te stambena zgrada Bezuk u Boškovićevoj 14 iz 1914. godine. Nakon rata, točnije 13 rujna 1919. godine osnivanjem [http://www.arhitekt.hr/_af/_hr/ Tehničkog fakulteta u Zagrebu] Šen je izabran za redovitog profesora na arhitektonskom odjeku, a nešto kasnije Vijeće fakulteta ga izabire i za prvog njegovog rektora. To razdoblje slikovito je opisao u svojim Sjećanjima arhitekt Zvonimir Vrkljan koji o Šenu iznosi slijedeće dojmove: “ … uvijek sam mu prilazio sa stanovitim poštovanjem, jer sam ga smatrao svojim duhovnim ocem … On se odmah posvetio organizaciji nove škole, koja je zapravo počela ni iz čega. Trebalo je pronaći i izabrati kvalitetno osoblje, adaptirati prostorije nekadašnje Ženske stručne škole i dijela Obrtne škole na današnjem Roosveltovu trgu, koje su za rata služile kao vojna bolnica i bile znatno devastirane. Odmah pristupa i nadogradnji trećega kata iznad centralnog dijela u koji je smješten veći dio Arhitektonskog odjela sve do 1940. kada je preseljen u novu zgradu. Kako su bile teške prilike za smještaj studenata, organizira prve dvije godine privremeni đački dom i menzu u zgradi škole ali istovremeno projektira i hitno gradi đačke domove u Runjaninovoj ulici “.

 

== U potrazi za stilom ==

 

Kako smo vidjeli Šenov rad do rata karakterizira traganje za vlastitim stilskim izrazom, u kome ne postoji jedinstvena i jasno razrađena misao vodilja ka oblikovanju jedinstvenog stila. Nakon rata u svojoj drugoj fazi djelovanja tijekom dvadesetih godina, kada se zbiva prijelaz između protomoderne u modernu, Šen uspijeva stilski pročistiti svoja pročelja, no i usprkos tome njegova traganja za jedinstvenim stilskim izrazom ne prestaju. Tako će na primjer u suradnji sa arhitektom [[Juraj Denzler|Jurajom Denzlerom]] 1926. projektirati s jedne strane stambenu uglovnicu nekadašnje Šumske direkcije na uglu ulica kneza Mislava i Borne u duhu kasnog eklekticizma, u stilu koji je tada u Zagrebu zastupalo građevno poduzeće [[Aleksandar|Freudenreich]] i [[Pavao Deutsch|Deutsch]], dok će se s druge strane dvije godine poslije realizacijom stambene uglovnice Vasić u Gundulićevoj 7 približiti Kovačićevom tretmanu pročelja na kućama Slaveks i Eksploatacija drva, a koje između ostalog karakterizira prepoznatljivo pročišćavanje i oslobađanje od povijesnih reminiscencija u korist “ nove reprezentativnosti “ dajući naglasak na estetski doživljaj služeći se osnovnim arhitektonskim elementima u kojima glavnu riječ ima čistoća linija i težnja k tehničkom savršenstvu. I odista estetski doživljaj na pročelju uglovnice Vasić arhitekt Šen postiže njegovom raščlambom pomoću nizova prozorskih osi jednostavno profiliranih okvira te plošnim horizontalnim razdjelnim vijencem. Ovom dojmu pridonose također i jednostavni skošeno profilirani dovratnici glavnog ulaza koji ostavljaju dojam kao da su izravno usječeni u plohu pročelja. Dvodimenzionalnu plošnost pročelja narušava tek ka ulici istureni masivan neprofilirani potkrovni vijenac koji u svom podnožju nosi jedinu istinski programiranu dekoraciju - horizontalnu traku meandra.

 

== U duhu moderne ==

 

Do potpunog stilskog pročišćavanja Šenove arhitekture, jednako kao i u slučaju arhitekta [[Rudolf Lubynski|Rudolfa Lubynskog]], dolazi tek tijekom tridesetih godina. Tek će tijekom te faze Šenovi projekti evoluirati do istinski vrijedne moderne arhitekture novog života tridesetih godina, priklanjajući se u potpunosti funkcionalističkim i konstruktivističkim rješenjima koja će karakterizirati slobodno oblikovanje tlocrtnih koncepcija te pročišćene plohe pročelja artikulirane isključivo odmjerenim nizovima jednostavno usječenih prozorskih osi. Do ovog prijelomnog trenutka, značajnog kako za Šenovo stvaralaštvo, a tako i za cjelokupnu domaću arhitekturu, označavajući konačan i pobjedonosni prodor modernih shvaćanja, dolazi upravo zahvaljujući djelovanju nove generacije arhitekata, koja većinom školovana na mnogobrojnim učilištima diljem Europe uz stečeno znanje i iskustva donosi sa sobom i nazore svojih velikih učitelja: [http://en.wikipedia.org/wiki/Adolf_Loos Loosa], [http://en.wikipedia.org/wiki/Hans_Poelzig Poelziga] i [http://en.wikipedia.org/wiki/Le_Corbusier Le Courbusiera.]

 

Godinu dana nakon ove realizacije Šen i Kovačević ostvaruju drugu svoju značajnu realizaciju - stambenu zgradu [[HAZU|JAZU]], danas studentski dom, na Trgu hrvatskih velikana. Od ostalih zajedničkih realizacija valja još istaknuti stambenu višekatnicu u Križaničevoj 3, te njihovo posljednje značajno ostvarenje, zgradu Tehničkog fakulteta u Kačićevoj ulici, a koju rade u vremenskom razdoblju između 1937., kada je Savjet Tehničkog fakulteta povjerio Šenu da s asistentom Kovačevićem izradi projektni elaborat do 1940. kada je zgrada dovršena i useljena.

[[Slika:Edo Šen i Milovan Kovačević- Natječajni projekt regulacije Kaptola, Zagreb (1935).jpg|thumb|200px|Edo Šen i Milovan Kovačević- Natječajni projekt regulacije Kaptola, Zagreb (1935.)]]

Vrhunac suradnje Šena i Kovačevića je natječajni projekt za regulaciju Kaptola iz 1935. godine. Iste godine Šen postaje članom JAZU.