Teodiceja: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Dovršen članak |
|||
Redak 4:
Teodiceja se svrstava u specijalnu [[metafizika|metafiziku]]. Razlikuje se od objavljene ili [[Teologija|dogmatske teologije]] (lat. ''theologia dogmatica''), koja se temelji na objavi i na božanskom autoritetu. Filozofska teologija ili teodiceja temelji se samo na iskustvu i razumu.
Riječ "teodiceja" (lat. ''theodicea'') sastavljena je od dvije grčke riječi:
Sam naziv ''teodiceja'' skovao je [[Gottfried Wilhelm Leibniz|G. W. Leibniz]], davši naslov jednom svom djelu: ''Essai de Théodicée sur la bonté de Dieu, la liberté de l'homme et l'origine du mal'' ("Eseji iz teodiceje o Božjoj dobroti, ljudskoj slobodi i podrijetlu zla", [[1710]].).
Redak 22:
Negativne odgovore na pitanje nužnosti i mogućnosti dokazivanja Božje opstojnosti možemo svesti na četiri glavne skupine:
* '''[[Ontologizam]]''' - Ontologisti tvrde da nije nužno dokazivati Božju egzistenciju, jer je, prema njihovu mišljenju, egzistencija Božja neposredno evidentna: mi imamo [[intuicija|intuiciju]] Boga. Glavni predstavnik ontologizma je francuski filozof [[Nicolas Malebranche| N. Malebranche]].
* '''[[Inatizam]]''' - Neki filozofi drže da imamo
* '''[[Fideizam]] i [[agnosticizam]]''' - Fideisti tvrde da egzistenciju Božju ne možemo prirodnim putem spoznati, nego samo [[vjera|vjerom]] (lat. ''fides'', odatle "fideizam"), a agnostici niječu i moć
* '''[[
{{
=== Dokazi za Božju egzistenciju ===
Redak 32:
==== Apriorni dokazi ====
Apriorni dokazi polaze ne od neke [[iskustvo|iskustvene]] činjenice, nego od neke [[ideja|ideje]] i pokazuju da ta ideja uključuje egzistenciju bića koje ima neki božanski atribut. Apriorni dokazi temelje se na [[princip identiteta|principu identiteta]] ili [[princip kontradikcije|kontradikcije]].
* '''Ontološki dokaz''' - Temeljna misao ontološkog dokaza može se ovako rezimirati: Bog je najviše biće. Kad On ne bi egzistirao, On ne bi bio najviše biće. Dakle, On egzistira. Ili: Bog ima sve savršenosti. Egzistencija je savršenost. Dakle, On ima egzistenciju. Ontološki dokaz ima više različitih formulacija. ([[Anzelmova formulacija ontološkog dokaza za Božju opstojnost|Anzelmova formulacija]], Bonaventurina formulacija, Descartesova formulacija, Leibnizova formulacija, Lotzeova formulacija itd.).
* '''Ideološki dokaz''' - To je dokaz iz nužnih i vječnih istina. On se može ovako formulirati: Postoje vječne i nužne istine. Kad svijet ne bi egzistirao, bilo bi istinito u svakom mogućem svijetu da ista stvar ne može biti i ne biti, da ništa ne može nastati bez uzroka, da je cjelina veća od dijela itd. A vječne i nužne istine mogu postojati samo u nekom misaonom biću koje je vječno i nužno. To je [[biće]] Bog. Ako to biće ne postoji, mi zapadamo u kontradikciju: vječne i nužne istine nisu vječne i nužne.
==== Aposteriorni dokazi ====
Aposteriorni dokazi polaze od neke iskustvene činjenice i pokazuju da se ta činjenica ne može istumačiti bez hipoteze nekog bića o kojemu nemamo iskustvene spoznaje i koja je Bog. Aposteriorni dokazi temelje se na [[princip dostatnog razloga|principu dostatnog razloga]].
* '''Kozmološki dokazi''' - Polazna točka za dokazivanje Božje egzistencije jest iskustvena stvarnost vanjskoga svijeta.
# '''Dokaz iz [[kontingentnost]]i''' - Sve je u svijetu kontingentno: sve stvari, sva bića u svijeta takva su da mogu biti ili ne biti; njihova je bit po sebi indiferentna da realno egzistira ili ne egzistira. Ona prema tome nemaju u sebi razloga svoje egzistencije. Ako kontingentna bića nemaju u sebi razlog svoje egzistencije, moraju, po [[Princip dostatnog razloga|principu dostatnog razloga]], imati razlog svoga egzistiranja u nekom drugom biću i, konačno, u biću koje nužno egzistira, koje je ''[[a se]]'', koje prema tome ne može biti a da ne egzistira. To je biće Bog.
# '''Dokaz iz
# '''Dokaz iz gibanja''' - Gibanje se uzima ovdje u filozofskom značenju prijelaza iz [[Potencija (filozofija)|potencije]] u [[Akt (filozofija)|akt]], to jest iz stanja lišenosti (privacije) u stanje posjedovanja (imati i ne imati neku savršenost). Temeljni je, nadalje, princip metafizike da ništa ne prelazi iz potencije u akt, osim pod utjecajem (djelovanjem) nekog uzroka koji je već u aktu; drugim riječima: Ništa ne može biti uzrok sama sebe. Zapažamo u svijetu gibanje, mijenjanje, prijelaz iz potencije u akt. A ništa se ne giba, ne mijenja, ništa ne prelazi iz potencije u akt osim djelovanjem nekog uzroka koji je već u aktu. U nizu ovih uzroka ne možemo ići u beskonačnost. Moramo se, dakle, zaustaviti kod nekog prvog uzroka, odakle potječe aktivnost svih drugih - a to je Bog. Gibanje materije pretpostavlja prvog pokretača (grč. πρωτον κινουν, ''proton kinoun''), koji sve ostale pokreće, a njega nitko ne pokreće (grč. κινουν ακινητον, ''kinoun akineton'', [[nepokrenuti pokretač]]) - a to je Bog.
# '''Dokaz iz reda, zakonitosti i finalnosti u svijetu''' - Ovaj dokaz polazi od činjenice reda, zakonitosti i finalnosti (svrhovitosti) u svijetu. Princip na kojem se temelji jest [[princip kauzaliteta]]. Zaključujemo iz nekog učinka, a to je divna organizacija
## [[Nomološki dokaz za Božju opstojnost|Nomološki dokaz]] (grč. νόμος, ''nómos'', zakon) - Svijet je harmonijski uređena cjelina u kojoj sve stvari stoje u međusobnim odnostima, koji su normirani
## [[Teleološki dokaz da Božju opstojnost|Teleološki dokaz]] (grč. τέλος, ''télos'', cilj, svrha) - Postoji u prirodi finalnost, [[teleologija]], to jest namjerno adaptiranje sredstava nekom cilju. To zapažamo već u neživoj prirodi. Toliko mnoštvo elemenata i sila u svemiru sačinjava ipak jedinstveni [[kozmos]], a to znači da su pojedini elementi podređeni cjelini. Samo na temelju teleološki udešenog koordiniranja kozmičkih elemenata i sila fizički je svemir moguć. Finalnost (svrhovitost) se očituje na poseban način kod [[živo biće|živih bića]]. Svi
* '''Antropološki dokazi''' - Polazna točka za dokazivanje Božje egzistencije jest iskustvena stvarnost unutrašnjeg ([[psiha|psihičkog]]) svijeta.
# '''Psihološki dokaz''' - Dokazujemo egzistenciju Božju iz dubokih težnja ljudske [[duša|duše]]. Čovjek u dubini svoga bića teži za apsolutnom savršenošću: za apsolutnom istinom, za beskonačnim dobrom, za savršenom ljepotom, za beskrajnom ljubavlju. Ništa na ovom svijetu ne može zadovoljiti ove duboke težnje ljudskog bića jer na svijetu je sve nesavršeno. I mi zaključujemo da mora postojati neko Biće, koje je u stanju zadovoljiti ove težnje, Biće koje je sama Istina, Dobrota, Ljepota i Ljubav - a to je Bog.
# '''Moralni dokaz''' - On se izvodi iz činjenice [[moralna obligacija|moralne obligacije]]. Postoji
# '''Dokaz iz općeg uvjerenja ljudskog roda (etnološki dokaz)''' - Svi su narodi vjerovali u Boga. Ta univerzalnost dokazuje da se čovjek, promatrajući svijet, njegove ljepote i red koji u njemu vlada,
==== Zaključak o dokazima za Božju egzistenciju ====
Svi su dokazi primjene [[princip dostatnog razloga|principa dostatnog razloga]]: svaka stvar ima svoj razlog ili u sebi ili u drugom. Svaki dokaz precizira primjenu dostatnog razloga na područje
Svaki nas dokaz dovodi do Boga i uključuje sve druge. Ali svaki dokaz ističe posebni aspekt božanske
== Božja narav i atributi ==
=== Mogućnost spoznaje Božje naravi ===
==== Analogija ====
Boga [[spoznaja|spoznajemo]] samo po njegovim učincima. Ti učinci imaju uvijek neku sličnost s uzrokom, i zato je principijelno moguće spoznati Boga, i zato je ta spoznaja realna. Međutim, ona je nesavršena, jer savršeno spoznajemo neku stvar samo ako znamo što je ona u sebi.
Bogu pripisujemo savršenosti stvorova samo po analogiji, to jest tvrdeći da, uz sličnosti stvorova s Bogom, postoje i beskonačne razlike.
Postoje dvije vrste analogne spoznaje Boga: analogija proporcionalnosti i analogija unutarnje atribucije.
* ''[[Analogija proporcionalnosti]]:'' Budući da su konačna bića participacije božanskog bitka, postoji temeljna [[Ontologija|ontološka]] sličnost konačnih bića s beskonačnim Bićem, i zato savršenosti koje izričemo o konačnim bićima moraju se izricati u istom značenju (prema istoj definiciji) i o beskonačnom biću, ali na različit način.
* ''[[Analogija unutarnje atribucije]]:'' Budući da su konačna bića participacije Božanskog Bića, postoji neka temeljna sličnost konačnih bića s beskonačnim Bićem, a ujedno njihova totalna ovisnost o beskonačnom Biću. Zato savršenosti konačnih bića ontološki konveniraju beskonačnom Biću primarno, apsolutno, esencijalno, a konačnim bićima samo sekundarno, nesavršeno, ovisno o beskonačnom Biću.
Analogija je kombinacija sličnosti i razlike. Iz ovoga se vidi koje je [[metafizika|metafizičko]] značenje analogije za problem Boga. Analogija priječi potpunu rastavu Boga i svijeta ([[deizam]]), a ujedno onemogućuje njihovu identičnost ([panteizam]]). Ona je, dakle, u sredini između dvije krajnosti.
==== Agnosticizam ====
Općenito govoreći, [[agnosticizam]] je nauka prema kojoj ljudski duh ne može spoznati ono što nadilazi osjetno iskustvo. To je '''metafizički agnosticizam'''.
Agnosticizam s obzirom na Boga može se nazvati '''[[teološki agnosticizam|teološkim agnosticizmom]]'''. On može imati veću ili manju ekstenziju. Neki agnostici niječu mogućnost spoznaje Božje egzistencije, a drugi tvrde da je moguće sa sigurnošću upoznati Božju egzistenciju, ali da je nemoguća spoznaja njegove naravi (esencije, biti).
Postoji i jedna forma agnosticizma koji tvrdi da Bog tako beskonačno nadilazi stvorenja, da nam ga je nemoguće spoznati. Svijest nemogućnosti spoznaje jest jedina prava spoznaja koju možemo imati o njemu. To je '''[[mistički agnosticizam]]''', agnosticizam [[negativna teologija|negativne teologije]].
=== Metafizička bit Božja ===
'''[[Bit]] (esencija) jest ono po čemu je neko biće ono što jest.''' ''Fizička bit'' jest skup realno različitih principa koji sačinjavaju neko biće (npr. tijelo i duša za čovjeka). ''Metafizička bit'' jesu oznake bez kojih neko biće ne možemo zamisliti (npr. osjetnost i razumnost su metafizička bit čovjeka). Postavlja se pitanje: Možemo li u Bogu neku savršenost smatrati temeljem i izvorom svih drugih, pa tako govoriti o metafizičkoj biti Božjoj?
Neki filozofi tako drže da je metafizička bit božja ''beskonačnost'', drugi da je to ''subzistentna misao Božja'', treći pak da je to ''aseitet'' (''subzistentni bitak'', ''subzistentna egzistencija'').
Line 138 ⟶ 142:
=== Bog s obzirom na djelovanje stvorova ===
Kao što svi stvorovi ovise o Bogu u svom bitku, tako ovise o njemu i u svom djelovanju. Bog ne samo uzdržava bitak stvorova, nego on i sudjeluje sa svakim stvorenim uzrokom, te kao što nijedno biće ne bi moglo postojati a da ga Bog ne uzdržava, tako ono ne bi moglo ni djelovati da Bog ne sudjeluje s njim.
Božansko sudjelovanje jest [[akt (filozofija)|akt]] kojim Bog utječe na djelovanje stvorova. Razlikujemo ''posredno'' i ''neposredno sudjelovanje''.
* '''Posredno sudjelovanje''' (lat. ''concursus mediatus'') sastoji se u tome da Bog stvorovima daje i uzdržava sposobnosti i sve što im je potrebno da djeluju. Nužnost ovog Božjeg sudjelovanja slijedi iz same činjenice stvaranja i uzdržavanja.
* '''Neposredno sudjelovanje''' (lat. ''concursus immediatus'') sastoji se u sudjelovanju koje Bog daje samim činima sekundarnih uzroka, to jest učincima što ih oni proizvode.
=== Neposredno sudjelovanje Božje u slobodnim činima ===
==== Problem Božjeg sudjelovanja u slobodnim ljudskim činima ====
'''Slobodni čin volje jest onaj kojim se volja sama determinira imajući moć da radi i drukčije.''' Nameće se pitanje, kako shvatiti narav božanskog sudjelovanja, a da ono ne ništi slobodu ljudskih čina.To je sudjelovanje nastavak posrednog sudjelovanja, koji daje volji moć i sredstva da djeluje. To sudjelovanje postaje neposredno i simultano (istovremeno) s obzirom na akt volje, čim ona djeluje. Takvo sudjelovanje respektira ljudsku slobodu, jer ukoliko je posredno, ono ostavlja volju indiferentnom da čini ovo ili ono, a ukoliko je neposredno, ono prati odluku volje. Ono je ne determinira, nego, uz njegovu pomoć, volja se sama determinira. Ta simultanost ljudske akcije i božanskog sudjelovanja spašava slobodu odluke. Ova bi se teorija o Božjem simultanom djelovanju mogla ilustrirati primjerom majke koja pomaže svom djetetu da hoda.
==== Tomističko poimanje ====
[[Tomisti]] drže da se sudjelovanje Božje treba shvatiti tako da sam Bog unaprijed odlučuje u kojem će činu sudjelovati sa stvorovima ([[predeterminacija]] ili [[predodređenje]]), da on, štoviše, sam mora fizički pokretati svaki stvor, pa i djelovanje čovječje volje (fizička premocija).
Fizička predeterminacija osigurava božansku svemoć, ali ništi ljudsku slobodu. Ako Bog i unaprijed determinira neki čin, onda je metafizički nemoguće da ga ne učinimo. Fizička predeterminacija ne može se složiti sa svetošću Božjom, jer je u tom slučaju Bog direktni autor grijeha. Na ove poteškoće tomisti odgovaraju:
Fizička premocija ne ništi slobode: nužnost djelovanja, koja slijedi iz fizičke premocije, nije apsolutna nužnost, nego samo uvjetna. Čin volje ostaje dakle kontingentan i slobodan. Božansko sudjelovanje uvijek je akomodirano naravi stvorenih bića: ono, istina, determinira slobodna bića na djelovanje, ali ih tako determinira, da slobodno djeluju.
==== Molinističko tumačenje ====
Po shvaćanju [[Louis de Molina|Louisa de Moline]], ljudska volja ne treba božanske premocije ili impulsa, jer se sama svojom vlastitom inicijativom odlučuje na djelovanje. Tim se isključuje božansko sudjelovanje. Voljni akt potječe i od Boga i od čovjeka: od Boga, ako se promatra aspektom bitka; od čovjeka, ako se promatra kao određeni čin, to jest ukoliko je on upravo ova odluka. Imamo, dakle, simultano djelovanje Božje sa slobodnim djelovanjem čovjeka.
Molinističko tumačenje osigurava ljudsku slobodu, ali izgleda da se protivi principu kauzaliteta, po kojem nijedna moć ne može sama po sebi prijeći u akt, dakle nijedno stvorenje iz stanja neaktivnosti u stanje aktivnosti, iz potencije u akt.
Teško je dati potpuno adekvatno rješenje ovoga problema.
=== Problem zla ===
Najveća objekcija protiv [[#Providnost|Providnosti]] jest činjenica zla u svijetu, jer, ili Bog nije mogao spriječiti zlo, i njegova moć nije beskonačna, ili nije htio, a onda nije dobar. Da se riješi ova objekcija, treba znati u čemu se sastoji zlo. [[Georg Wilhelm Leibniz|G. W. Leibniz]] u svojoj ''Teodiceji'' razlikuje tri vrste zla: '''metafizičko''', '''fizičko''' i '''moralno zlo'''.
==== Metafizičko zlo ====
Metafizičko se zlo sastoji u nesavršenosti bića. No, to nije zlo u pravom smislu riječi, i to je nužni uvjet svakog stvorenog bića. Bilo bi kontradiktorno kad bi stvoreno biće bilo apsolutno savršeno. Iz toga što postoji metafizičko zlo (u Leibnizovom smislu), ništa se ne može argumentirati protiv [[#Providnost|Providnosti]], jer je stvoreno biće nužno ograničeno, a bolje je i da je takvo nego da uopće ne postoji.
Tužiti se što su stvorena bića nesavršena isto je što i tužiti se što uopće ima stvorenih bića.
==== Fizičko zlo ====
Fizičko zlo svodi se konačno na bol koja prati neke fizičke poremećaje. To je pravo zlo, međutim:
* To je zlo često rezultat individualnih pogrešaka, kazna za neumjerenost, imanentna pravda, kojoj nitko ne može umaći.
* To nije apsolutno zlo, jer može biti sredstvo većeg dobra.
* To zlo je posljedica prirodnih nesavršenosti, ono je uvjetovano bitnom strukturom stvorenog svijeta. Svodi se, dakle, na metafizičko zlo.
==== Moralno zlo ====
Najveću poteškoću zadaje moralno zlo - grijeh. Zašto je Bog dopustio grijeh, koji je zapravo njegova negacija?
Metafizička mogućnost grijeha dana je sa stvorenom slobodom. Budući da je čovjek slobodan, a nesavršen, on se svojom slobodom može poslužiti na zlo. Bogu se, međutim, ne može predbaciti što je dao čovjeku slobodu. To je veliki prerogativ za mogućnost slobodne odluke za nešto, za mogućnost konformiranja volji Božjoj slobodnim aktom i tako, na neki način, surađivati u stvarateljskoj aktivnosti Božjoj. No, ta savršenost nije apsolutna, jer se čovjek svojom slobodom može poslužiti na zlo.
=== Zaključak o zlu ===
Zlo se, dakle, može složiti s egzistencijom Božjom. Samo u hipotezi da nema Boga, zlo, patnja, bol jest nešto apsurdno, a s tim i čitav svemir. Kad zlo izgleda strašno s Bogom, kako bi bilo istom bez njega.
Bez zla u svijetu pitanje Boga ne bi se uopće postavljalo, naš pogled ne bi se upravljao izvan granica ovoga svijeta i ovaj svijet bi nas potpuno zadovoljavao: on bi bio naš raj zemaljski, naš Bog. Naprotiv, zlo nas priječi da nađemo zadovoljstvo u svijetu. Što ima dobra u svijetu daje nam ideju realnosti Božje, a što ima zla daje nam uvjerenje da ta realnost, jer se ne nalazi na ovom svijetu, mora biti izvan granica ovoga svijeta.
[[Kategorija:Metafizika]]
| |||