Inačica od 26. ožujka 2007. u 00:39 uredi EmxBot (razgovor \| doprinosi) 32.865 edits m Bot: ispravka HTML koda i wiki sintakse ← Starija izmjena		Inačica od 14. kolovoza 2007. u 07:01 uredi ukloni ovu izmjenu CrniBot2 (razgovor \| doprinosi) 10.895 edits m Bot: Popravak poveznica datuma Novija izmjena →
Redak 23: Nakon uspostave [[Kraljevina SHS\|Kraljevine SHS]] pridružio se stranci [[Hrvatska zajednica]]. Član je '''Privremenog narodnog predstavništva''' [[1919]].–[[1920]]. Godine [[1919]]. u ime katoličkih biskupa [[Kraljevina SHS\|Kraljevine SHS]] sastavio je memorandum za [[Vatikan]], tražeći priznanje nove države, i osobno ga predao papi. Hrvatske "građanske" stranke doživjele su fijasko na izborima za [[Ustavotvorna skupština Kraljevine SHS\|Ustavotvornu skupštinu]] [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca\|Kraljevine SHS]] [[28. ~~studeni~~studenog\|28.studenoga]] [[1920]]., te još veći na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine SHS [[1923]]. i [[1925]]. Tek [[1927]]. osvajaju u koaliciji [[Hrvatski blok]] dva mandata ([[Ante Pavelić]] i [[Ante Trumbić]]. U Zagrebu, međutim, Ritig je uzastopce biran za zastupnika u Gradskom zastupstvu, tako da je na toj funkciji 1917.–1932. Inzistira na potrebi radikalnijeg rješavanja socijalnih problema. === Nakon proglašenja Šestojanuarske diktature === Redak 31: ==== Govor protiv Pavelićeve politike 1929.==== Na sjednici Gradskog vijeća Zagreba, [[28. ~~studeni~~studenog\|28. studenoga]] [[1929]]., održao je govor u kojem žestoko kritizira djelovanje [[Ante Pavelić\|Ante Pavelića]], koji se u emigraciji, već tada, po Ritigovoj procjeni stavio u službu tuđinskih (talijanskih i mađarskih) ciljeva. S obzirom na ono što se dogodilo po uspostavi [[NDH]] [[1941]]., govor djeluje proročanski. Nasuprot teritorijalnim presizanjima tuđinaca (osobito talijanskom prema Dalmaciji), kaže Ritig, nužno je očuvati jugoslavensku državu. U ovom govoru upotrijebio je parolu ''Ne tražimo tuđe, ali ne dajemo ni svoje!'', koju je, efektno skraćenu ("Tuđe nećemo – svoje ne damo!") upotrijebio [[Josip Broz Tito]] u jednom govoru na Visu [[1944]]. i brzo je postala čuvena. :Posljednji krvavi događaji i strahovita otkrića uzbuđuju savjest i dušu svakog našeg građanina, a vjekovni neprijatelji hrvatskog naroda trljaju zadovoljno svoje ruke i vrebaju na naš teritorij, na naš hrvatski, na naš državni teritorij. (…) Redak 42: === Drugi svjetski rat: priključenje NOP-u === Nakon uspostave [[NDH]], krajem lipnja [[1941]]. [[ustaše\|ustaška]] vlast ga je planirala uhititi. Doznavši za to, [[30. ~~lipanj~~lipnja\|30. lipnja]] [[1941]]. odlazi iz Zagreba kod svojeg brata u [[Novi Vinodolski\|Novom Vinodolskom]], na području koje je okupirala Italija, a koncem kolovoza u Selce. Ubrzo, preko organizacije [[Komunistička partija Hrvatske\|Komunističke partije Hrvatske]] u Selcima, stupa u kontakt s [[Narodnooslobodilački pokret\|Narodnooslobodilačkim pokretom]] (NOP) i novčano ga pomaže. Dva dana po kapitulaciji Italije (tj. [[10. ~~rujan~~rujna\|10. rujna]] [[1943]].) organiziran je njegov put automobilom u [[Otočac]], gdje se susreo sa predsjednikom [[AVNOJ]]-a dr. [[Ivan Ribar\|Ivanom Ribarom]], [[Andrija Hebrang\|Andrijom Hebrangom]] i drugim vođama [[Narodnooslobodilački pokret\|NOP-a]]. Drugi dan vratio se u Selce. Nekoliko dana kasnije pratio je dr. [[Ivan Ribar\|Ivana Ribara]] u posjeti [[Krk\|krčkom]] biskupu dr. [[Josip Srebrnić\|Josipu Srebrniću]], kojega pokušavaju nagovoriti da pruži podršku [[Narodnooslobodilački pokret\|NOP-u]] i pošalje nekoliko svojih svećenika za [[vjerski referenti u NOB\|vjerske referente]] na oslobođeno područje. Srebrnić je to međutim odbio, a godinu dana kasnije uputio je kleru svoje biskupije okružnicu kojom osuđuje NOP i zabranjuje suradnji s njim. Na Drugom zasjedanju [[ZAVNOH]]-a u [[Plaški\|Plaškom, [[12. ~~listopad~~listopada]]a [[1943]]., održao je govor, koji je tiskan u ''Vjesniku Jedinstvene Narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske'' u broju od [[20. ~~studeni~~studenog\|20. studenoga]] [[1943]]. kao uvodni tekst, a dvaput je tiskan i kao brošura na ciklostilu. :(…) Ja sam u javnom radu ostario i kako sam ostario, tako sam i oslabio, ali vam mogu reći, da nikad nisam bio ni na jednoj skupštini, koja je iznijela ovako zdrave misli, ovako velike političke ideje, kao ova naša današnja skupština. ( …) ne mogu drugo da kažem, nego da je za moju dušu ovaj čas svijetli uskrs i jasno viđenje, kako ćemo uistinu ostvariti ubrzo sve ono za čim vi težite i za čim smo se mi stariji od mladosti borili, ali nismo mogli uspjeti, a nismo mogli uspjeti jer nismo bili ovako složni, odlučni kao vi. (…) U našim saborima i u našim skupštinama vazda su stranke i partijenastojale više na svojim partijskim nego zajedničkim i narodnim interesima. Ovu prednost naročito vam priznajem, dragi komunisti. (…) Vi ste pokazali narodu pravi put narodnoga političkoga rada. Pod dojmom ove velike historijske činjenice, mogu slobodno ovdje naglasiti, da je samo ova sloga omogućila vaše velike vojničke i političke uspjehe. (…) Malobrojni i nenaoružani u početku svoje borbe, vi ste se s neviđenim eleanom othrvali dušmaninu, obranili rođenu grudu, spasili čast i obraz svoga naroda. (…) Druge jače države su podlegle. Jugoslavija nije podlegla. (…) To je najveća slava našega naroda za ovo 1200 do 1300 godina što smo ovdje. Ali to je najjače jamstvo za opstanak i budućnost našeg naroda.

Svetozar Rittig: razlika između inačica