Razlika između inačica stranice »Vilenjaci (Tolkien)«

m
m (i)
== O postanku vilenjaka ==
 
[[Valari|Valarima]], kao i svim ostalim Ainurima koji su se otputili od Ilúvatara i spustili na [[Ea|Eau]], štošta nije bilo znano o njihovoj prirodi, kao ni o točnom vremenu njihova dolaska na Svijet (osim donekle [[Mandos|Mandosu]] i [[Manwe|Manweu]]), niti je i jedan od njih ičim doprinio njihovu stvaranju. Valari nisu znali točan čas njihova buđenja, (kasnije je utvrđeno da se to dogodilo 1050. valarske godine) dok ih konačno na svojim lutanjima [[Međuzemlje|[[Međuzemljem]] nije susreo Orome, kao prvi od Sila s kojima su se susreli. On im je nadjenuo i drugo ime, Eldar]], Zvjezdani narod, ali se ono kasnije odnosilo samo na one među njima koji su ga slijedili na njihovu putovanju Međuzemljem.
 
O počecima njihova boravka u Endóreu, Međuzemlju, znano je relativno malo: u Quenta Silmarillionu navodi se da su se prvi među njima probudili pokraj voda jezera Kuiviénena, koje je bilo draga unutarnjeg mora Helkara i nalazilo se daleko na istoku Međuzemlja. Međutim, kako se navodi u Ratu Dragulja (eng. War of the Jewels), u dodatku eseja Quendi i Eldari, Cuivienyarni, koji se ondje nalazi, svi vilenjaci, i oni koju su otišli u Aman i oni koji su ostali u Beleriandu, sačuvali su više ili manje istovjetnu verziju svojevrsne legende o svom postanku. Ovu legendu [[Tolkien]] je zapisao samo u jednoj verziji i jednoj kopiji, i, kako se navodi, riječ je o dječjoj vilenjačkoj bajci, isprepletenom sa izvjesnom dozom znanja i nauke, ali koja predstavlja jedan od najkasnijih Tolkienovih rukopisa, napisan mnogo nakon dijelova Quenta Silmarilliona koji se odnose na buđenje vilenjaka.
 
Prema toj legendi, prvi vilenjaci, zvani još i nezačeti, i začeti od Erua, nisu se svi probudili istodobno. Prva tri vilenjaka koja su se probudila kasnije su se nazvali Imin, Tata i Enel (u kasnijem značenju, Prvi, Drugi i Treći; usporedi mine, atta (raniji oblik tatya), nelde, 'jedan', 'dva', 'tri', na quendijskom jeziku), jer jezik još nisu bili razvili i tek su imali otkriti umijeće stvaranja riječi, iz čijih su imena kasnije izvedena i imena triju plemena: Minyari, Tatyari i Nelyari. Imin, Tata i Enel bili su prvi, jer su vilenjaci od svojih sudružnica imali biti snažniji u tijelu, i više vični istraživanju nepoznatih mjesta. Prvo na što su svrnuli pogled bilo je zvijezdama posuto nebo, iz čega je kasnije proizašlo njihovo štovanje Varde Elentári ponad svih Valara, a drugo lica svojih supruga. Jer Eru je odredio da se svaki od njih imao probuditi pokraj svoje supruge, a prva ljubav koju su i on i ona osjetili bila je jedno prema drugom, a ne prema Ardi. Gledajući svoje supruge kako spavaju počeli su namah premišljati o riječima, u čemu su bili vještiji od svih vrsta na Zemlji, i kasnije, šećući se uz svoje supruge, osmislili su i druge riječi: svoja imena između ostalog, kao i imena svojih supruga, Iminye, Tatie, Enelye.
Uzimajući omjere iz legende o prvobitnim vilenjacima, došli bismo do zaključka da je Ingweovo pleme činilo (po aritmetičkoj sredini) 1700 vilenjaka, Finweovo pleme 6800 vilenjaka, a Elweovo pleme (koje su u dvije skupine vodili on i njegov brat Olwe) 9000 vilenjaka. Međutim, nisu svi među njima bili voljni krenuti u pohod ka zapadu. U eseju Quendi i Eldari navodi se da su od svih 14 Minyara postali Vanyari (tj. krenuli su na pohod), ali da su od samo polovice Tatyara postali Noldori, a od 74 Nelyara 46 su postali Teleri (od kojih je 20 stiglo u Valinor, a od ostalih 26 su postali Sindari i Nandori, u prosjeku). Uzevši to u obzir, možemo procijeniti da je na put krenulo 1700 Vanyara, 3400 Noldora, te 5600 Telera (od kojih je 2400 vodio Elwe, a 3200 Olwe), a to se dosta dobro poklapa sa početnom napomenom o hostovima. Rekao bih da broj zacijelo nije bio značajno veći od navedenog, a da je, moguće, bio čak i značajno manji. Naime, kada bismo istim putem pokušali procijeniti populaciju Noldora neposredno prije njihova povratka u Međuzemlje na osnovu 3400 Noldora koji su krenuli na pohod, i znanja da su stigli u Aman valarske godine 1133. i ondje ostali do valarske godine 1495., tj. 3468 Sunčevih godina, dobili bismo enormne brojeve, toliko velike da bi devet desetina tih Noldora (koliko ih se vratilo u Međuzemlje) i više nego dostajalo da posve preplave i unište Angband; vrlo je vjerojatno da ova tematika kod Tolkiena nikada zapravo nije stigla na red, s obzirom da je "znanstveni" pristup problematici Međuzemlja kod njega prevladavao utoliko više što se bližio kraju života.
 
Jedini trag koji imamo jest u vrijeme bitke Suza nebrojenih, Nirnaeth Arnoediada, gdje se navodi da je Turgon izašao iz svog skrovišta na čelu vojske od deset tisuća (također se navodi da je u Gondolin sa sobom poveo trećinu Fingolfinova naroda); i da se, vidjevši njegov dolazak, nada vratila u srca Noldora. Ali nemoguće je reći koliko je Noldora zapravo započelo bitku; sigurno je samo da su mnogi izginuli do Turgonova dolaska. Uistinu, sam Tolkien je ponekad donekle proturječan; s jedne strane imamo vojsku od deset tisuća koja je gotovo dovoljno velika da preokrene ishod goleme bitke, a s druge imamo opis Morgothove sile koju je odaslao u Bitci iznenadnog plamena, Dagor Bragollacha, za koju se navodi da je bila veća nego li su to Noldori mogli i zamisliti - što, vjerojatno, prejudicira broj koji daleko nadmašuje nekoliko desetaka tisuća (pogotovo ako uzmemo u obzir i nešto bolje znane brojeve Sauronovih postrojbi u Ratu za Prsten, koje same dosežu i preko sto tisuća ukupno).
 
== O prirodi, zakonima i običajima ==
420

uređivanja