Razlika između inačica stranice »Vilenjaci (Tolkien)«

Dodano 238 bajtova ,  prije 14 godina
m
== O postanku vilenjaka ==
 
[[Valari|Valarima]], kao i svim ostalim Ainurima koji su se otputili od Ilúvatara i spustili na [[Ea|Eau]], štošta nije bilo znano o njihovoj prirodi, kao ni o točnom vremenu njihova dolaska na Svijet (osim donekle [[Mandos|Mandosu]] i [[Manwe|Manweu]]), niti je i jedan od njih ičim doprinio njihovu stvaranju. Valari nisu znali točan čas njihova buđenja, (kasnije je utvrđeno da se to dogodilo 1050. valarske godine) dok ih konačno na svojim lutanjima [[Međuzemlje|[[Međuzemljem]] nije susreo [[Orome]], kao prvi od Sila s kojima su se susreli. On im je nadjenuo i drugo ime, [[Eldar]], Zvjezdani narod, ali se ono kasnije odnosilo samo na one među njima koji su ga slijedili na njihovu putovanju Međuzemljem.
 
O počecima njihova boravka u Endóreu, Međuzemlju, znano je relativno malo: u Quenta Silmarillionu navodi se da su se prvi među njima probudili pokraj voda jezera Kuiviénena, koje je bilo draga unutarnjeg mora Helkara i nalazilo se daleko na istoku Međuzemlja. Međutim, kako se navodi u Ratu Dragulja (eng. War of the Jewels), u dodatku eseja [[Quendi]] i Eldari, Cuivienyarni, koji se ondje nalazi, svi vilenjaci, i oni koju su otišli u Aman i oni koji su ostali u Beleriandu, sačuvali su više ili manje istovjetnu verziju svojevrsne legende o svom postanku. Ovu legendu [[J. R. R. Tolkien|Tolkien]] je zapisao samo u jednoj verziji i jednoj kopiji, i, kako se navodi, riječ je o dječjoj vilenjačkoj bajci, isprepletenom sa izvjesnom dozom znanja i nauke, ali koja predstavlja jedan od najkasnijih Tolkienovih rukopisa, napisan mnogo nakon dijelova Quenta Silmarilliona koji se odnose na buđenje vilenjaka.
 
Prema toj legendi, prvi vilenjaci, zvani još i nezačeti, i začeti od Erua, nisu se svi probudili istodobno. Prva tri vilenjaka koja su se probudila kasnije su se nazvali Imin, Tata i Enel (u kasnijem značenju, Prvi, Drugi i Treći; usporedi mine, atta (raniji oblik tatya), nelde, 'jedan', 'dva', 'tri', na quendijskom jeziku), jer jezik još nisu bili razvili i tek su imali otkriti umijeće stvaranja riječi, iz čijih su imena kasnije izvedena i imena triju plemena: [[Minyari]], [[Tatyari]] i [[Nelyari]]. [[Imin]], [[Tata]] i [[Enel]] bili su prvi, jer su vilenjaci od svojih sudružnica imali biti snažniji u tijelu, i više vični istraživanju nepoznatih mjesta. Prvo na što su svrnuli pogled bilo je zvijezdama posuto nebo, iz čega je kasnije proizašlo njihovo štovanje [[Varda|Varde Elentári]] ponad svih [[Valari|Valara]], a drugo lica svojih supruga. Jer [[Eru]] je odredio da se svaki od njih imao probuditi pokraj svoje supruge, a prva ljubav koju su i on i ona osjetili bila je jedno prema drugom, a ne prema Ardi. Gledajući svoje supruge kako spavaju počeli su namah premišljati o riječima, u čemu su bili vještiji od svih vrsta na Zemlji, i kasnije, šećući se uz svoje supruge, osmislili su i druge riječi: svoja imena između ostalog, kao i imena svojih supruga, Iminye, Tatie, Enelye.
 
Enel i Enelye u svojim su šetnjama prvi otkrili šest parova drugih vilenjaka koji su još spavali. Uzimajući sebi pravo prvenstva, bivajući prvim među njima, Imin odabra njih dvanaest za svoje pratioce. Zajedno sa novoprobuđenim vilenjacima, otkriše u svojim lutanjima novu skupinu; ovaj put od devet parova, koje za svoje drugove uze Tata. Trideset šest vilenjaka sada je kročilo zajedno, sve dok na koncu nisu nabasali na skupinu od dvanaest parova; ove k sebi uze Enel, kao pravo trećeg izbora. Šezdeset vilenjaka sada je hodalo zajedno i pjevalo pjesme vodi, a Imin pomisli kako usprkos svom pravu prvenstva on ima najmanje pratilaca od trojice, i, vodeći se mišlju da je svaka nova skupina koju su pronašli bivala sve veća, odluči u buduće birati posljednji. Pronađoše konačno novih osamnaest parova quenda koji su još spavali, i dok su ih promatrali muškarci se među njima probudiše i svrnuše pogled na nebo, i ugledaše Vardine zvijezde. Dugo su tako stajali i promatrali, ne hajeći za zemlju, dok najzad ne svrnuše poglede na svoje supruge. I probudiše ih vičući im elen! elen!, te tako i zvijezde dobiše svoje ime (međutim, prema Quenta Silmarillionu, riječ enel 'zvijezda' nastala je iz uzvika ele!, kada su vilenjaci prvi puta vidjeli zvijezde). Ovih osamnaest bili su visoki, snažni i tamnokosi, i od njih je ponikla većina [[Noldori|Noldora]]. Ali Imin sada odusta od svojeg prava prvenstva te ovih osamnaest prisvoji Tata. Dugo su tako svi zajedno pjevali i plesali zajedno, sve dok se nisu zaželjeli novog društva. Uputiše se stoga dalje, i najzad dospješe do litice sa koje se obrušavao vodopad, a ondje već probuđene nađoše dvadeset četiri para vilenjaka koji su se kupali na mjesečini. Ali Imin opet zadrža svoje pravo izbora, misleći kako će sljedeća skupina biti uistinu velika, te ove na koncu prisvoji Enel, kao dio svog plemena. Na koncu se Imin sa svojom suprugom i dvanaest pratilaca uputi u potragu uzduž obala vode buđenja, koju kasnije nazvaše [[Kuiviénen]], ali više nikog ne nađoše. Tako se zgodilo da je Iminovo pleme (od kojeg su proizašli [[Vanyari]]) činilo samo četrnaest vilenjaka, Tatino (od kojeg su nastali [[Noldori]]) pedeset šest, a Enelovo, iako najmlađe, sedamdeset četiri, i od njega nastaše [[Teleri]], odnosno [[Lindari]], Pjevači. Tako je ukupno vilenjaka činilo sto četrdeset četiri, i dugo je to bio najveći broj koji su poznavali, a iz razloga što je svaka skupina vilenjaka činila jedan ili više tuceta, proizašlo je preferiranje dodekaskog sustava brojeva (sa bazom dvanaest) naspram dekadskog, rjeđe korištenog, kojeg su preferirali ljudi.
 
Iako Silmarillion, točnije njegovo poglavlje O dolasku vilenjaka i Melkorovu zatočeništvu ne osporava povijesnu vrijednost ove legende, ne može se reći ni da ju potvrđuje; prvi vilenjaci koji se spominju više nisu Imin, Tata i Enel, već [[Ingwe]], [[Finwe]] i [[Elwe]], budući kraljevi triju plemena, ali se nigdje izričito ne spominje da su oni zaista najstariji od svih, pa ni da spadaju u ?nezačete?. U prva tri dijela [[Povijest Međuzemlja|Povijesti Međuzemlja]] (eng. History of Middle-Earth), [[Christopher Tolkien]], sin J.R.R. Tolkiena, daje naslutiti da Ingwe, Finwe i Elwe uistinu jesu najstariji. Na više mjesta govori se da je Ingwe "najstariji", i da je Finwe "vilenjak prve generacije", dok je Elweova pozicija ipak donekle upitna. Međutim, u daljnjim izdanjima Povijesti Međuzemlja, pokazalo se, kako je vrijeme protjecalo, da je Tolkien značajno preradio povijesti spomenute trojice, tako da je Ingwe, primjerice, dobio sestru [[Indis]]. S druge strane, samo njegovo ime izvedeno je iz primitivnog korijena ing- i uistinu može označavati prvi; ali u Etimologijama (eng. Etymologies) njegovo je ime prevedeno kao "vilenjački princ". Opet, međutim, u Narodima Međuzemlja (eng. Peoples of Middle-Earth) objavljeno je djelo pod nazivom Shibboleth of Feanor, u kojem je Ingweovo ime protumačeno kao "Poglavar", te je njegova titula među njegovim narodima bila Ingwe Ingweron "Poglavar Poglavara". Ono što znamo zasigurno jest da su Ingwe, Finwe i Elwe bili oni koji su pošli sa Oromeom u [[Valinor]] (prema Analima Amana oni su jedini koji su uopće bili voljni), te se vratili i krenuli na put sa većinom ostalih.
 
Međutim, stvari se mogu i raširiti: osim što je interesantan broj vilenjaka koji su prvobitno nastali, jednako se možemo zapitati i koliko je vilenjaka živjelo u određenom trenutku u vremenu. Radi se zapravo o dosta složenom pitanju - Tolkien nigdje eksplicitno nije naveo broj ni za jedno razdoblje, ali tragova imamo nekoliko. U Quenta Silmarillionu se navodi da su vilenjaci krenuli na Veliko putovanje u nekoliko hostova (eng. host "mnoštvo, gomila"), a ta se riječ uobičajeno odnosi na više stotina, ili nekolicinu tisuća osoba (iako, ponekada je Tolkien koristio istu riječ i za osjetno manje brojeve). Kasnije u tekstu biti će govora o razmnožavanju vilenjaka - recimo zasada da nam je poznato da su vilenjaci živjeli kod Kuiviénena od 1050. - 1102. godine Drveća, dakle 52 Valarske godine, odnosno otprilike 498 Sunčevih godina. Ukoliko uzmemo podatke o uobičajenom broju djece i brzini razmnožavanja koji su navedeni u Zakonima i običajima Eldara, i uz pretpostavku da druga generacija vilenjaka na Svijet donosi svoje prvo dijete kada njihovi roditelji donose svoje drugo, došli bismo do broja koji bi varirao od 15 do 20 tisuća, ovisno o okolnostima koje su vladale.
Uzimajući omjere iz legende o prvobitnim vilenjacima, došli bismo do zaključka da je Ingweovo pleme činilo (po aritmetičkoj sredini) 1700 vilenjaka, Finweovo pleme 6800 vilenjaka, a Elweovo pleme (koje su u dvije skupine vodili on i njegov brat Olwe) 9000 vilenjaka. Međutim, nisu svi među njima bili voljni krenuti u pohod ka zapadu. U eseju Quendi i Eldari navodi se da su od svih 14 Minyara postali Vanyari (tj. krenuli su na pohod), ali da su od samo polovice Tatyara postali Noldori, a od 74 Nelyara 46 su postali Teleri (od kojih je 20 stiglo u Valinor, a od ostalih 26 su postali Sindari i Nandori, u prosjeku). Uzevši to u obzir, možemo procijeniti da je na put krenulo 1700 Vanyara, 3400 Noldora, te 5600 Telera (od kojih je 2400 vodio Elwe, a 3200 Olwe), a to se dosta dobro poklapa sa početnom napomenom o hostovima. Rekao bih da broj zacijelo nije bio značajno veći od navedenog, a da je, moguće, bio čak i značajno manji. Naime, kada bismo istim putem pokušali procijeniti populaciju Noldora neposredno prije njihova povratka u Međuzemlje na osnovu 3400 Noldora koji su krenuli na pohod, i znanja da su stigli u Aman valarske godine 1133. i ondje ostali do valarske godine 1495., tj. 3468 Sunčevih godina, dobili bismo enormne brojeve, toliko velike da bi devet desetina tih Noldora (koliko ih se vratilo u Međuzemlje) i više nego dostajalo da posve preplave i unište Angband; vrlo je vjerojatno da ova tematika kod Tolkiena nikada zapravo nije stigla na red, s obzirom da je "znanstveni" pristup problematici Međuzemlja kod njega prevladavao utoliko više što se bližio kraju života.
 
Jedini trag koji imamo jest u vrijeme bitke Suza nebrojenih, [[Nirnaeth Arnoediad|Nirnaeth Arnoediada]], gdje se navodi da je [[Turgon]] izašao iz svog skrovišta na čelu vojske od deset tisuća (također se navodi da je u [[Gondolin]] sa sobom poveo trećinu Fingolfinova naroda); i da se, vidjevši njegov dolazak, nada vratila u srca Noldora. Ali nemoguće je reći koliko je Noldora zapravo započelo bitku; sigurno je samo da su mnogi izginuli do Turgonova dolaska. Uistinu, sam Tolkien je ponekad donekle proturječan; s jedne strane imamo vojsku od deset tisuća koja je gotovo dovoljno velika da preokrene ishod goleme bitke, a s druge imamo opis Morgothove sile koju je odaslao u Bitci iznenadnog plamena, [[Dagor Bragollach|Dagor Bragollacha]], za koju se navodi da je bila veća nego li su to Noldori mogli i zamisliti - što, vjerojatno, prejudicira broj koji daleko nadmašuje nekoliko desetaka tisuća (pogotovo ako uzmemo u obzir i nešto bolje znane brojeve [[Sauron|Sauronovih]] postrojbi u [[Rat za Prsten|Ratu za Prsten]], koje same dosežu i preko sto tisuća ukupno).
 
== O prirodi, zakonima i običajima ==
420

uređivanja