Kajkavsko narječje: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 3:
'''Kajkavsko narječje''' (kajkavština, kajkavica) jedno je od triju glavnih narječja [[Hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]], uz [[čakavsko narječje|čakavsko]] i [[štokavsko narječje|štokavsko]].
 
Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice '''kaj'''. Kajkavsko narječje uglavnom obuhvaća sjeverozapadni i srednji dio hrvatskoga jezičnog prostora: [[Zagreb i Hrvatsko Prigorje]], [[Međimurje]], [[Podravina]], [[Hrvatsko Zagorje]], [[Žumberak]], [[Turopolje]], [[Moslavina]], [[Banovina]] i [[Gorski kotar]]. Izvan granica [[Hrvatska|Republike Hrvatske]] kajkavskih govora ima najviše u [[Mađarska|Mađarskoj]] (kod Nežiderskog jezera, u Pomurju i [[Podravina|Podravini]]), te manje u [[Rumunjska|Rumunjskoj]],[[Vojvodina|Vojvodini]] i [[Slovačka|Slovačkoj]] gdje već izumire, a kajkavski još dijelom govore i hrvatski iseljenici u Americi i Australiji.
 
Kajkavski danas stalno ili povremeno (u obitelji) govori 31% ili oko 1/3 Hrvata, a do 1. svj. rata tako je govorilo oko 36%, pa je ovo narječje razmjerno stabilnije i otpornije u poredbi sa čakavskim koje već brzo izumire. Razlog tomu je uz ostalo i to da se kajkavski ipak još obilno govori u gradovima sjeverozapadne Hrvatske, osobito kao kajkavska većina u Varaždinu i Čakovcu, a najveći polukajkavski gradovi danas su Zagreb, Koprivnica, Velika Gorica i još desetak manjih kajkavskih gradića (Krapina, Križevci, Čazma, Petrinja, Samobor, Ozalj, Delnice itd.).