Inačica od 11. srpnja 2007. u 15:39 uredi Lynxmb (razgovor \| doprinosi) 189 edits m +iw ← Starija izmjena		Inačica od 19. rujna 2007. u 16:03 uredi ukloni ovu izmjenu Fausto~hrwiki (razgovor \| doprinosi) 2.451 edit m Manja dopuna i korekture Novija izmjena →
Redak 21: Dvadeseto stoljeće obilježeno je promjenom odnosa prema činjenicama. Devetnaesto stoljeće je »zlatno doba činjenica«. Kraj XIX. stoljeća obilježen je iluzijom o mogućnosti dostizanja '''"konačne povijesti"''', kada su »sve informacije dostupne i svaki problem riješen«, kako piše J. E. Acton u ''the Cembridge Modern History'' [[1896]]. Iluzija da je moguće znati sve informacije, koju je kasnije čak i moderna fizika odbacila ([[Heissenbergovo načelo neodređenosti]] u [[Kvantna mehanika\|kvantnoj mehanici]]). Dapače, danas nam fizičari govore da oni ne istražuju '''činjenice''', već '''događaje'''. (str. 48) Nasuprot [[moral]]iziranju u povijesti, [[Leopold von Ranke]] 1830-ih kaže da je zadaća povjesničara »jednostavno prikazati kako je zapravo bilo«, (''wie es eigentlich gewesen''). ''(str. 6)'' '''Pozitivistička metoda''' u dva dijela: prvo ustanovite činjenice, a onda iz njih izvucite zaključke; prvo »tvrdo jezgro povijesnih činjenica«, a onda »živi pijesak interpretacija« ''(str. 7)''. Društveno i politički, ova je [[historiografija]] vezana uz devetnaestostoljetni liberalizam. Međutim, 1880-ih godina započinje osporavanje primata i autonomije činjenica, u čemu najvažniju ulogu ima [[Wilhelm ~~Dithey~~Dilthey]]. Gomilanje činjenica, kažu kritičari, dosadno je i besplodno, ne donosi nikakvu vrijednu spoznaju. ''(str. 16)'' Nisu sve činjenice o prošlosti ujedno i povijesne činjenice. Njima se bave tzv. pomoćne povijesne znanosti; one utvrđuju "temeljne činjenice", koje su za povjesničara sirovi materijal. ''(str. 8)'' Hoće li činjenica o povijesti postati povijesna činjenica, ovisi o njenoj interpretaciji. ''(str. 10)'' [[Talcott Parsons]] je rekao da je znanost »selektivni sustav kognitivne orijentacije prema zbilji«. ''(str. 9)'' Redak 41: Suvremeno doba obilježeno je "kultom pojedinca", koji započinje od talijanske [[Renesansa\|renesanse]]. Raspon ovog kulta obilježen je sa dva moderna mita iz slavnih romana: s jedne strane [[Robinson Crusoe\|Robinson]], pojedinac koji trijumfira nad prirodom, a s druge '''Kirilov''' iz romana ''Demoni'' od [[Fjodor Dostojevski\|Dostojevskog]], koji je počinio samoubojstvo da bi dokazao svoju slobodu. Sam povjesničar je individualno ljudsko biće i istovremeno društveni fenomen: proizvod i svjesni ili nesvjesni ~~glasnogovrnik~~glasnogovornik društva kojem pripada. ''(str. 28-29)'' Povjesničar pristupa svojem poslu s određenim gledištem, koje ima društvenu i povijesnu pozadinu. ''(str.32)'' Dapače, isti povjesničar ne može napisati dvije jednake knjige, jer se i sam mijenja. ''(str. 34)'' Sama povijesna znanost govori o sadašnjosti. »Ne postoji bolji pokazatelj karaktera nekog društva od historiografije koju to društvo piše ili ne uspijeva napisati.« ''(str. 35)'' Redak 58: Za suvremenu filozofiju znanosti veliki značaj ima [[Henri Poncaré]], koji u djelu ''Znanost i hipoteze'' razvija tezu da su opće tvrdnje koje znanstvenici iznose [[~~hitpoteza~~hipoteza\|hipoteze]] ''(a ne [[metafizika\|metafizičke]] tvrdnje)'', oblikovane kako bi pojasnile i organizirale razmišljanje; zato su podložne verifikaciji, modificiranju ili odbacivanju. Znanstvenici ne otkrivaju zakone, nego postavljaju nove hipoteze koje otvaraju put novim istraživanjima. ''(str. 49)'' [[Moris Cohen]] i [[Ernest Nagel]] dalje razrađuju konzekvence ovog pristupa: dokaze za načela dobivamo pozivanjem na empirijsku građu, koju odabiremo, analiziramo i interpretiramo na temelju načela. ''(str. 49)'' ''(Carr piše prije pojave knjige Struktura znanstvenih revolucija [[Thomas Kuhn\|Thomasa Kuhna]], u kojoj on razlaže pojam [[paradigma\|paradigme]], koji je bitno utjecao na dalji razvoj filozofije znanosti.)'' Iznosi se pet primjedbi zbog čega se povijest ne svrstava u znanost: Na sve se njih mogu iznijeti protuartumenti. ''(str. 52)'' Redak 133: Obrazovanje je sredstvo '''individuacije''', ali i sredstvo '''uniformiranja''' kroz komercijalnu i političku propagandu. ''(str. 123)'' Svaki tehnički postupak otkriven tijekom povijesti imao svoje negativne strane, ali također sva zla donose sobom i svoje korektive. »Odgovor na zloupotrebu razuma nije kult iracionalizma, nego jačanje svijesti svih slojeva društva, kako viših tako i nižih, o ulozi koju razum može imati.« ''(str. 124)'' Potreba da se uče strani jezici i povijest ne-engleskih i neeuropskih zemalja. »Neka nam upozorenje bude ono što se dogodilo na sveučilištu u Oxfordu s drevnom i cijenjeom disciplinom [[filozofija\|filozofije]], kada su njezini proučavatelji došli do zaključka da im je sasvim dovoljno poznavanje jasnog i razumljivog engleskog jezika.« ''(str. 126)'' ''(Carr misli na tzv. "oxfordsku školu običnog jezika", jedno usmjerenje u [[analitička filozofija\|analitičkoj filozofiji]], na glasu zbog svoje akademske sterilnosti. Vidi npr: [[Uvodi u filozofiju#Strawson: Analiza i metafizika\|Strawson: ''Analiza i metafizika'']] u članku [[Uvodi u filozofiju]].)'' Takve se negativne tendencija zaključavanja u vlastitu kulu i gubitka kreativnosti događaju i u povijesnoj znanosti. [[Joseph Needham]] je napisao ''Science and Civilization in China'' u Cambridgeu, ali izvan odsjeka za povijest. ''(str. 127)'' ''(Needham, koji je postao veliki autoritet za povijest kineske civilizacije, po struci je biokemičar.)'' Acton: liberalizam = vladavina ideja = revolucija. U današnje vrijeme, ono što je preživjelo od liberalizma postalo je svagdje konzervativni faktor u društvu. ''(str. 128-129)''. Novi konzervativizam povjesničara usmjeren protiv "utopizma" i "mesijanizma". ''(str. 129-132)'' [[Karl Raymond Popper\|Popper]] daje za pravo konzervativizmu, ali dosljedno brani razum ''(str. 131)'' koji je međutim podređen dogmama postojećg poretka. ''(str. 132)'' Rađanje straha od promjena, koje se više ne shvaćaju kao postignuće, prilika ili napredak. ''(str. 132)'' Međutim napredak u ljudskim poslovima moguć je jedino kada se ljudi ne zadovoljavaju djelomičnim poboljšanjima, već na temelju razuma osporavaju postojeće stanje i dogme na kojima se osniva. ''(str. 132)'' [[Kategorija:Metodologija historiografije]]

Što je povijest? (Carr): razlika između inačica