Razlika između inačica stranice »Sibinjske žrtve«

Nema promjene veličine ,  prije 12 godina
Ispravci netočnih imena sela i pravopisni ispravci. (nije sve ispravljeno, ispravljač odustao brzo). ZD
({{wikipedizirati}})
(Ispravci netočnih imena sela i pravopisni ispravci. (nije sve ispravljeno, ispravljač odustao brzo). ZD)
Desetljećima se obilježava kao simbol domoljubne svijesti sibinjskog stanovništva.
 
U nedjelju 17.veljače1935.g. održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana. U tome su sudjelovali brojni sibinjski župljani kao i pridošli gosti iz Brodskog Varoša, Podvinja i Podcrkavlja. Veliku misu je po odobrenju mjesnog župnika služio Mihovil Praskić, župnik u Podcrkavlju, inače rodom iz Bosanskog Dubočca. Nakon mise on je održao govor koji su prisutni prekidali povicima „Živio dr.Maček“! „Živjela Hrvatska“! Proslava je nastavljena u krčmi Ljubice i Đure Wagner. Prvi govornik bio je sibinjski župnik i dekan Vinko Čajkovac koji je prikazao lik pape Pija XI. Nakon njega govorio je Antun Tomac iz Andrjevaca o temi „Pape i Hrvati“. Antun Gabrilovac, umirovljeni učitelj iz Sibinja, održao je predavanje s naslovom „Socijalni rad papa“. Po završetku akademije i potom ručka Mihovil Praskić krenuo je praćen sa desetak zaprežnih kola punih njegovih podcrkavačkih župljana i drugih ljudi u Oriovac da posjeti tamošnjeg župnika, svoga znanca i prijatelja. Prolazeći kroz AndrijavceAndrijevce, St.Stari SlatnikSlatinik, Brod.Brodski Stupnik i radovanjeRadovanje, sudionici tog pohoda pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali dr. Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj.
 
Za vrijeme te posjete Praskić je u OrijovcuOriovcu svojim pratiocima i tamošnjim ljudima održao kraći govor pozivajući ih da na skorašnjim izborima raspisanim za 5. svibnja glasuju za dr. Mačeka. Nisu dakako ni izostajali poklici „Dolje četnici!“ Kasno uvečr vraćajući se uz pjevanje rodoljubnih pjesama i takve poklike u pravcu Broda, na kolonu je u Sibinju s mjesta pokraj općinske zgrade ispalio dva revolverska hicaopćinskihica općinski činovnik Marko Matošević, Rođenirođeni Sibinjac, odan jugounitarističkom režimu. Ustao je viknuo „Dolje Maček!“ i sudionicima povorke opsovao majku hrvatsku. Poiskakavši iz svojih kola, seljaci su se dali u potragu za izazivačem, no nisu ga uhvatili jer je on u međuvremenu pobjegao. Sutra dan, u ponedjeljak 18. veljače, usljedila su hićenja pojedinaca u Oriovcu i St. Slatniku. To je dakako uvelike uznemirilo stanovništvo tih i okolnih sela pa su neki njihovi ljudi koje su poslali razaslani seoski kuriri – iz Adrjevaca Petar Luić-Šarić, njegov sin Stjepan te Šimo Čeović- krenuli su prdvečer u Oriovac da u žandamriskoj stanici žatraže oslobađanje uhićenih, koji su u međuvremenu bili pušteni kućama. Na povratku je na sudionike ove protestne grupe iz šume Rastovice, između Brod. Stupnika i St.Slatnika, ispaljeno nekoliko metaka, na sreću bez posljedica. Sutrašnjeg dana, bio je utorak 19.veljače 1935.g., ponovo je u St. SlatnikuSlatiniku i Oriovcu, a sada i u Andrijevcima i Sibinju došlo je do uhićenja , batinanja i upućivanja u podrumski zatvor žandmerijske postaje u Brodu.
 
U zlostavljanju uhićenika navlastito se isticao žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac.
Jedni su sjedili na drvima pred kućom Ivana Juretića, drugi čučali pod zidom-vrijeme bez snijega i za veljaču toplo-a neki su jeli ono što su ponijeli. Kad su se na pedesetak metara od seljaka automobili zaustavili, žandari su poiskakali van, razvili se predvođeni majorom Cvijanovićem u strijelce i s puškama, na njima bajonete, uperenim na seljake, pošli su na njih. Neki iz grupe seljaka povikali su: „Nepucajte gospodo mi se nećemo tući! Mismo pravedni. Molimo vas da vam to dokažemo!“ Ne obazirući se na ove miroljubive pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ili u dvorištu, ostalo je ležati osan seljaka, neki su k tome bili ranjeni dok se najveći broj razbiježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provijeravijući jesuli možda još živi. Neke su kao npr. Đuku Štimca koji se od bolova previjao, dotukli udarcima kundaka. Poginuli su sljedeći:
 
1. Petar Topalović r.g. 1901., otac troje dijecedjece
2. Antun Ercegović r.g. 1916., neoženjen
3. Đuka Štimac r.g. 1909., otac jednog dijetetadjeteta
4. Ivan Katalinić r.g. 1905., otac jednog dijetetadjeteta
5. Stijepan Gunčević r.g. 1897., otac petero dijecedjece
6. Antun Perković r.g. 1904., neoženjen
7. Mato Pejić r.g. 1909.,otac troje dijecedjece
8. Ivan Janković r.g.1897., otac četvero dijecedjece
Od navedenih Antun perković je iz Andrijevaca, Stijepan Gunčević iz Grižića, a ostala šestorica iz Jakačine Male. Antun Perković je pokopan na sibinjskom groblju i na grobu mu se nalazi spomenik s odgovarajućim tekstom, a svi ostali ukopani su 21.veljače 1935.g. na groblju sv. Đurđa između Bilica i Zagrađa. Njihov grob obilježavao je spomenik s imenima i tekstom. Nakon napuštanja groblja sv. Đurđa u poslijeratnom razdoblju kosti i nadgrobni je spomenik te sedmorice palih prenesen u cintor crkve sv. Mihovila u Grižićima. Zadušnice za poginule u Sibinju, te njihovu braću u žrtvi koji su, pali u Brodu, održane su 23. veljače 1935.g. u zagrebačkoj katedrali kojima je uz mnoštvo naroda prisustvovao i predsjednik HSS dr. Vlatko Maček. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod. Sutradan, 20.veljače 1935.g., pale su od metaka brodskih žandara i policajaca, na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe. Nasilničkom režimu nidu bila dovoljna ova krvoprolića nego se žestoko okomio na mnoštvo preživjelih. Tako su uhićeni i u zatvor Serskog načelstva u Brod, a neki od njih potom i u Zagreb odnosno u Beograd upućeni i Andrijevčani Stijepan Luić-Šarić, Marko Karakaš i Stanko Luić. Raspoloživi podaci govore da je Marko Karakaš kažnjen na 30 dana zatora i globom od 500 dinara. Stijepan Luić-Šarić upućen je početkom mjeseca travnja na istragu u Državni sud za zaštitu države u Beograd, no sredinom mjeseca rujna oslobođen je optužbe koja bi ga po tom zkonu tretirala. Nije zabilježena kazna Stanka Luića. U procesu protiv šestorice optuženih prema slovu spomenutog zakona najteže je prošao Filip Juretić iz Sibinja. On je nakon nečuvenih zlostavljanja te u procesu održanom u mjesecu studenom 1935.g. u Beogradu optužen da je htio ubiti žandara Grubića, no kako se optužnica nije mogla dokazati, bio je osuđen na tri godine zatvora. Filip Juretić postao je kasnije članom Društva hrvatskih političkih zatvorenika sa sjetištem u Zagrebu. Spomenimo da je Karlu Krajačiću iz Krajačića odmjerena kazna od godine dana zatvora.
Anonimni suradnik