Zagrebačka biskupija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
Zagrebačka biskupija je bila uspostavljena između [[1087.]] i [[1090.]] ili oko [[1094.]] godineda bi bila glavni oslonac ugarske vlasti na području od Drave do Gvozda, a da bi tu zadaću mogla što bolje obavljati, potpala je pod ugarskog nadbiskupa, po svemu se čini kaločkoga. Ugarski kraljevi i druge imućne ličnosti u 12. stoljeću su bogato darivali zagrebačku biskupiju. Uz to valjalo bi napomenuti i dio Felicijanove isprave iz 1134. godine, prema kojoj je kralj [[Ladislav]] "utemeljio zagrebačku biskupiju, naime, da one koje je bludnja idolopoklonstva otuđila od štovanja Boga, biskupova briga privede na put istine...". Teritorij koji obuhvaća ova biskupija je bio podijeljen na arhiđakonate. U popisu župa iz [[1334.]] godine navodi se 14 arhiđakonata: [[Gora]], [[Zagorje]], [[Svetačje]], [[Gušće]], [[Zagreb]], [[Dubica]], [[Komarnica]], [[Gorica]], [[Kalnik]], [[Vaška]], [[Čazma]], [[Bekšin]], [[Varaždin]] i [[Vrbovec]]. Za vjerski život zagrebačke biskupije je od osobite važnosti [[zagrebačka katedrala]].
Zagrebacka biskupija utemeljena je na podrucju nekadasnje sisacke biskupije koja se spominje jos u rimsko doba. Ladislav je novoosnovanu biskupiju podlozio ugarskoj metropoliji u Ostrogonu, a [[1180.]] je dosla pod jurisdikciju kalocke metropolije i ostala pod njezinom vlascu do svog uzdignuca na cast nadbiskupije [[1852.]] godine tako da od te godine govorimo da postoji [[Zagrebačka nadbiskupija]]. Papa [[Urban II.]] , poznati zastitnik hrvatskog kraljevstva, nije odobrio Ladislavovu politiku prema Hrvatskoj, stoga se Ladislav obratio na protupapu [[Klementa III.]] Wiberta, kojeg je obavijestio o osnivanju zagrebacke biskupije. Sveta Stolica tek je nakon nekog vremena, kada se situacija smirila, prihvatila osnivnanje zagrebacke biskupije kao gotov cin, a [[1227.]] papa [[Grgur IX.]] odobrio je i potvrdio razne darovnice i povlastice, medju kojima i Felicijanovu ispravu iz [[1134.]] , u korist zagrebacke biskupije, ali ne i Ladislavovu povelju o njezinu osnivanju. Ladislavova povelja o osnivanju vjerojatno je izgubljena, a postoje i misljenja da nije bila ni napisana. Stoga je i spomenuta Felicijanova isprava od iznimne vaznosti, jer se u njoj u jednom pisanom dokumentu izricito spominje da je kralj Ladislav osnovao zagrebacku biskupiju. Felicijanova je isprava i najstariji sacuvani pisani dokument u kojem se prvi put uz osnivanje biskupije spominje [[Zagreb]]. Za prvog zagrebackog biskupa Ladislav je postavio svecenika imenom Duha, koji je podrijetlom bio Čeh ili Slovak. Stara historiografija utvrdila je da je biskup Duh sa sobom u Zagreb donio vrijedne liturgijske knjige, od kojih su neke sacuvane do danas, a cuvaju se u Metropolitanskoj knjiznici u Zagrebu. Prvom zagrebackom biskupu, te njegovim nasljednicima, za privremenu je katedralu posluzila jedna od vec postojecih crkvi u gradu. No, odmah je poceta i gradnja nove katedrale (ili prvostolnice), i to na istom mjestu gdje je i danasnja zagrebacka katedrala. Gradnja je potrajala vise od jednog stoljeca, a izvedena je u romanickom prijelaznom stilu koji je prevladavao u srednjoj Europi. Katedrala je dovrsena i posvecena [[1217.]] godine u prisutnosti vise biskupa, crkvenih i svjetovnih vjerodostojnika te hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II., koji je tada preko Zagreba isao u krizarski rat u Svetu zemlju (Palestinu). Katedralu su [[1242.]] razorili [[Tatari]] te je u liturgijske svrhe posluzila kapela svetog Stjepana Prvomucenika koja je dovrsena [[1250.]] , a postoji i danas ugradjena u Nadbiskupski dvor. Nova stolna crkva, u gotickom stilu, sagradjena je cetrdeset godina poslije. Tijekom 16. stoljeca zagrebacki su je biskupi dali ograditi, kao i biskupski dvor, zbog stalne turske opasnosti. Zagrebacka je stolna ckrva bila posvecena uznesenju Blažene Djevice Marije i Sv. Stjepanu kralju. Uz osnivanje zagrebacke biskupije utemeljen je istodobno i [[Kaptol zagrebački]], koji je redovito imao 32 clana svecenika, koji su pomagali biskupu u upravi prostrane biskupije, kojoj je pripadao teritorij izmedju slijedećih rijeka [[Mura]], [[Drava]], [[Sava]], [[Kupa]] i [[Una]]. Clanovi Kaptola (prvostolnog zagrebackog) tj. kanonici, obavljali su i vaznu ulogu u crkvenom i drzavnom zivotu Hrvatske, ukljucujuci i stalnu obranu zemlje. Zato su, slicno kao i zagrebacka biskupija, od vladara i drugih hrvatskih velikasa i gradjana dobivali zemljisne posjede. Ti su im posjedi, kao i sva primanja, sluzili za vlastito uzdrzavanje, ali i za uzdrzavanje i gradnju javnih ustanova te vojnih utvrda i opremu vojske. Do ukidanja feudalnog uredjenja, a taj je proces legaliziran [[1848.]] godine, zagrebacki je Kaptol bio poznato vjerodostojno mjesto (locus credibilis). Povijesni izvori svjedoce da su zagrebacki biskupi, iako od osnivanja zagrebacke biskupije podredjeni madjarskoj metropoliji, od uvijek bili svjesni hrvatskih interesa, zauzimali se za njihovu promociju te nastojali sto prije isposlovati osamostaljenje od ugarske crkvene hijerarhije. Vec se zagrebacki biskup [[Stjepan II.]] (oko 1225.-1249.) zauzimao da se zagrebacka biskupija i splitska nadbiskupija ujedine u jednu nadbiskupiju te da zagrebacki biskup postane nadbiskup i primas, tj. prvi biskup Crkve u Hrvata. Potkraj 17. stoljeca na tome je radio i zagrebacki biskup [[Aleksandar Mikulić]] (1688.-1694.), koji je htio da se zagrebacka biskupija ujedini sa splitskom metropolijom te da se metropolija uredi u glavnom gradu Zagrebu, no to je sprijecila Venecija. Biskup [[Martin Brajković]] (1703.-1708.) nastojao je da se zagrebacka biskupija uzdigne na cast nadbiskupije, za sto su se prema historiografima stvorile prilike i preduvjeti te da se zagrebacka biskupija osamostali u crkveno-pravnom pogledu od ugarske crkvene hijerarhije. Biskupovom su nastojanju bili skloni i papa [[Klement XI.]] (1700.-1721.), pa i becki dvor, no sve je odgodila biskupova prerana smrt.
| |||