Zvonko Car: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
redovne izmjene |
sređivanje |
||
Redak 1:
[[Slika:Car_Zvonko.jpg|thumb|200 px|Zvonko Car]]
'''Zvonko Car''' ([[Crikvenica]] [[4. veljače]] [[1913.]] - [[Crikvenica]] [[13. studenog]] [[1982.]]), [[Hrvatska|hrvatski]] [[Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu|akademski]] [[Kiparstvo|kipar]], [[Slikarstvo|slikar]], [[profesor]].
== Umjetnikovi počeci ==
Osim nadarenosti i taktilnog zadovoljstva modeliranja u glini u ranom djetinjstvu, za Zvonka Cara je odlučujuća prekretnica, bilo upoznavanje sa [[Vladimir Nazor|Vladimirom Nazorom]], tadašnjim upraviteljem Dječjega doma u [[Crikvenica|Crikvenici]]. Nazor je odmah prepoznao potencijale u mladom Zvonku te mu pomaže da s navršenih šesnaest godina bude primljen na [[Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu|Likovnu akademiju u Zagrebu]]. Brigu za razvoj talenta tada preuzimaju [[Ivan Meštrović]], [[Robert Frangeš-Mihanović]] i Fran Kršinić, profesori na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je 1933. godine.
Ovladavši [[Kiparstvo|kiparskim]]tehnikama, svoju stručnu naobrazbu produbio je tijekom putovanju po [[Italija|Italiji]]. Cijelo to vrijeme ostao je u vezi s Vladimirom Nazorom koji mu je snažio duh, ali i financijski pomagao njegovo školovanje. Prijateljstvo je potrajalo sve do pjesnikove smrti [[1949]]. godine.
Općina [[Crikvenica]] je godine 1955. na inicijativu tadašnjeg predsjednika općine, Dušana Cvetića, u [[park]]u između [[hotel]]skih zdanja Miramare i Esplanade, Zvonku Caru sagradila kiparski atelje. Posebno je značajna činjenica da je to jedna od rijetkih građevina, ako ne i jedina u [[Primorsko-goranska županija|Primorsko-goranskoj županiji]], a koja je namjenski građena u svrhu umjetničkog ateljea. Tu su nastali mnogobrojni radovi, od javnih spomenika do kiparskih djela manjeg formata pa i [[Slikarstvo|slika]], koji se danas nalaze ne samo u mjestima županije, nego i diljem [[svijet]]a. U ateljeu je umjetnik provodio veći dio svojega vremena, radio skice i studije skulptura u crtežu i [[Glina (tlo)|glini]], lijevao ih u sadri i pripremao za lijevanje u [[Bronca|bronci]]. Tu je primao posjetitelje, prijatelje i kupce, znance
i slučajne namjernike, a mnoge je privlačila upravo vedra i pristupačna umjetnikova narav.
== Nadahnuće i djela ==
[[Slika:Hygia Z Car 051007.jpg|thumb|Hygia]]
U početku, u [[1930-ih|tridesetim]] godinama [[20. stoljeće|prošloga stoljeća]], Carevim skulptorskim radom prevladavaju sakralni sadržaji.Godine 1933. dovršava skulpturu Madone, jedan od rijetkih radova kojeg je izveo u [[kamen]]u, očito još uvijek pod snažnim utjecajem svojih profesora na Likovnoj akademiji. Ova skulptura se danas nalazi
ispred crikveničke župne crkve, a nadahnuće i model autor je našao u liku svoje prve supruge. Godine [[1940]]. nastaje glava [[Isus|Krista]], čiji se sadreni model nalazi u stalnom postavu ovog Memorijalnog ateljea. Zvonko Car sudjeluje i u pripremama za gradnju nove [[Crkva|crkve]] Sv. Antona u Crikvenici, za koju izrađuje niz idejnih skica i crteža prema kojima su izrađeni [[Statika|statički]] proračuni i projekt izvedbe. U ideji je slijedio neoromanički koncept, ostvarivši skladno raščlanjeno pročelje s nizom polukružnih lukova i jednobrodnu unutrašnjost crkve, koja osim estetskih, sadrži i izvanredne [[Akustika|akustičke]] vrijednosti. Car je izradio i kip sv. Antona u sklopu bočnog oltara od crnog [[mramor]]a. U ovoj građevini nastojao je spojiti kiparske i arhitektonske elemente, slijedeći tako trag svoga glasovitoga učitelja i uzora [[Ivan Meštrović|Ivana Meštrovića]].
U ovom razdoblju, Zvonko Car se sve više okreće [[Bronca|bronci]] kao kiparskom materijalu koji najviše odgovara njegovom senzibilitetu i načinu rada. To mu omogućuje da se prepusti zadovoljstvu modeliranja [[Glina (tlo)|gline]], dodavanja i građenja sve do ostvarenja željene forme. Glina mu omogućuje tih i studiozan rad i na umjetnika djeluje manje agresivno, za razliku od obrade kamenog bloka.
Do konca [[Drugi svjetski rat|Drugog svijetskog rata]], nastali su brojni portreti u bronci, od članova [[Obitelj|obitelji]] (grobni spomenici majke i prve
supruge Anke na crikveničkom [[Groblje|groblju]]) istaknutih ličnosti umjetničkog i društvenog života (biste Josipa Pančića ([[Bribir]]) i Stjepana Radića u istoimenom parku u Crikvenici) do poznatih Crikveničana (bista Leopolda Ivančića u parku crkve sv. Antona, profesorica Dora, Ana Baričević-Car).
Novo razdoblje u stvaralaštvu u kasnijem razdoblju, po završetku Drugog svjetskog rata pretežno radi javne spomenike s temama [[Antifašizam|antifašističke]] borbe. Sam je umjetnik među svojim radovima posebno izdvajao crikvenički spomenik palim borcima ispred hotela International (1949.), za čiju se izvedbu odrekao honorara. Spomenike ove tematike izradio je i za [[Kraljevica|Kraljevicu]] ([[1951]].– 1952.), [[Selca|Selce]] ([[1950]]. – 1951.), [[Bribir]], [[Dramalj]], Vinjerac i [[Gvozd|Vrginmost]] – danas [[Gvozd]] ([[1946]].).
Osim monumentalnih kompozicija u bronci, ostvario je i biste [[Partizan (gerilac)|partizanskih]] boraca i istaknutih osoba: [[Matko Laginja]] (1952.), [[Ivana Brlić-Mažuranić]] (1974.), [[Tomo Strizić]], dr. [[Ivan Sobol]] (1973.) koja nije izlivena, [[Franjo Car]] (1973.), [[Josip Broz Tito]] (1972.,1975.), [[Anka Pađen]] (1976.), [[Nikola Car "Črni"]] (1976.), [[Slaviša Vajner "Čiča"]] ([[1976]].), [[Antun Barac]] ([[1949]].) koja se nalazi u zgradi istoimene srednje [[Škola|škole]] te [[Vladimir Nazor]] ([[1970]]., [[1976]].) koja se nalazi ispred istoimene osnovne škole u [[Crikvenica|Crikvenici]]. Posebno mjesto među likovima koje je portretirao Zvonko Car zauzima hrvatski istaknuti umjetnik, minijaturist svjetskoga glasa, Juraj [[Julije Klović]]. Njegova nadahnuto izvedena figura s otvorenom [[Knjiga|knjigom]] u ruci ([[1969]].) nalazi se u mjestu [[Drivenik]], ispred stare osnovne škole.
Cjelokupni rad Zvonka Cara temelji se na [[Realizam|realističkoj]] modelaciji, a u mnogim radovima nastoji postići jaku [[Ekspresionizam|ekspresivnost]] i [Drama|dramatsku]] napetost trenutka sažetog u monumentalnim [[Kompozicija|kompozicijama]]. Čini se da su u poslijeratnoj fazi na Zvonka Cara vrlo snažan dojam ostavile
[[Skulptura|skulpture]] koje izrađuje poznati hrvatski kipar [[Antun Augustinčić]]. U mnogim Carevim radovima očita je fascinacija izražajnošću i sjajnom [[Dinamika|dinamikom]] Augustinčićevih skulptura. Ta saznanja Car nastoji primijeniti u [[Naturalizam|naturalističkim]] prikazima partizanskih boraca i ranjenika, kako bi izrazio trenutke tjelesne boli, očaja, prkosa i upornosti, ali u mnogim radovima ne izlazi iz repertoara tradicionalnog akademizma. Car modelira tijela žilavih ruku i čvrstih nogu, tijela napetih [[mišić]]a koji se naglašeno ocrtavaju ispod odjeće. Zaokupljenost ljudskim likom i njegovom izražajnošću očita je i u mnogobrojnim sadrenim studijama ruku, nogu i tijela uhvaćenih u različitim pokretima.
Skulpture stvarane s osobitom [[ljubav]]lju je Careva medijski najpoznatija skulptura je Djevojka s [[Galebi|galebom]](Opatijka) ([[1953]].), postavljena u gradu [[Opatija]] na [[More|morskoj]] hridi, blizu hotela Kvarner. Ova je skulptura postala svojevrsnim [[Simbol|simbolom]] Opatije, a slično se dogodilo i s još nekim
Carevim skulpturama.
Ribar (1982.) u crikveničkoj luci postao je jednim od simbola [[Crikvenica|Crikvenice]], [[Julije Klović|J.J. Klović]] ([[1969]].) simbolom [[Drivenik|Drivenika]], a Žena s brentom ([[1981]]. – 1982.) [[Grižane|Grižana]].
Zvonko Car se cijeloga života borio s teškom bolešću, [[Pluća|plućnom]] [[Tuberkuloza|tuberkulozom]], od koje je umrla i njegova prva supruga.Često je boravio u raznim lječilištima, a duže [[vrijeme]] proveo je na liječenju u [[Rijeka|Riječkoj]] [[Bolnica|bolnici]], kojoj je kasnije poklonio svoju skulpturu Hygia (1955. – 1956.) u znak zahvalnosti dr. Kučiću za uspješno liječenje.
O [[Slikarstvo|slikarskoj]] dimenziji autorova rada na žalost se za sada ne može suditi, jer nijedna slika nije dostupna.
== Društveni doprinos ==
Car je bio član Udruženja likovnih umjetnika [[Hrvatska|Hrvatske]], podružnica [[Rijeka]], gotovo od samih početaka rada ove podružnice. Godine [[1951]]. nalazi se među prvih jedanaest članova, uz Boženu Vilhar, Sergeja Kučinskog, Romola Venuccia, Antuna Žunića, Jakova Smokvinu, Mirka Uzorinca, Zdenka Venturinia, Petra Kosa, Vinka Matkovića i Milku Bastaji -Rado. U svibnju 1951., u prostoru Malog salona u Rijeci sudjeluje na prvoj revijalnoj izložbi Podružnice.
U spomen na Zvonka Cara i njegov obiman i plodan rad Grad Crikvenica uredio je zgradu Carevog kiparskog ateljea i pretvorio u Memorijalni atelje Zvonka Cara, koji je otvoren povodom Dana Grada Crikvenice, 14. kolovoza 2007. godine. Središnje mjesto u Ateljeu zauzima stalni izložbeni postav s radovima koji se čuvaju u samome Ateljeu, te s izborom osobnih predmeta i umjetničkog materijala koji dočaravaju radnu atmosferu umjetnikova ateljea. Stalni postav prati prigodna izložba koja prezentira dio Carevih skulptura snimljenih u javnim prostorima.
== Izbor iz djela ==
<gallery>
Line 215 ⟶ 58:
Slika:Memorijalni atelje Zvonka Cara 07.jpg|Memorijaln atelje Zvonka Cara
</gallery>
== Vanjske poveznice ==
{{commonscat|Zvonko Car}}
[[Kategorija:Hrvatski kipari]]
| |||