Otvori glavni izbornik

Promjene

Nema promjene veličine, prije 11 godina
sređivanje
[[Slika:Car_Zvonko.jpg|thumb|200 px|Zvonko Car]]
{{priča}}
 
[[Slika:Car_Zvonko.jpg|thumb|300 px|right|Zvonko Car]]
'''Zvonko Car''' ([[Crikvenica]] [[4. veljače]] [[1913.]] - [[Crikvenica]] [[13. studenog]] [[1982.]]), [[Hrvatska|hrvatski]] [[Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu|akademski]] [[Kiparstvo|kipar]], [[Slikarstvo|slikar]], [[profesor]].
'''Car Zvonko''',
'''([[Crikvenica]] [[04. veljače]] [[1913]]. - [[Crikvenica]] [[13. studenog]] [[1982]].)'''
'''[[Hrvatska|Hrvatski]] [[Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu|akademski]] [[Kiparstvo|kipar]], [[Slikarstvo|slikar]], [[profesor]]'''
 
 
 
 
== Umjetnikovi počeci ==
 
Osim nadarenosti i taktilnog zadovoljstva modeliranja u glini u ranom djetinjstvu, za Zvonka Cara je odlučujuća prekretnica, bilo upoznavanje sa [[Vladimir Nazor|Vladimirom Nazorom]], tadašnjim upraviteljem Dječjega doma u [[Crikvenica|Crikvenici]]. Nazor je odmah prepoznao potencijale u mladom Zvonku te mu pomaže da s navršenih šesnaest godina bude primljen na [[Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu|Likovnu akademiju u Zagrebu]]. Brigu za razvoj talenta tada preuzimaju [[Ivan Meštrović]], [[Robert Frangeš-Mihanović]] i Fran Kršinić, profesori na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je 1933. godine.
Ovladavši [[Kiparstvo|kiparskim]]tehnikama, svoju stručnu naobrazbu produbio je tijekom putovanju po [[Italija|Italiji]]. Cijelo to vrijeme ostao je u vezi s Vladimirom Nazorom koji mu je snažio duh, ali i financijski pomagao njegovo školovanje. Prijateljstvo je potrajalo sve do pjesnikove smrti [[1949]]. godine.
 
Općina [[Crikvenica]] je godine 1955. na inicijativu tadašnjeg predsjednika općine, Dušana Cvetića, u [[park]]u između [[hotel]]skih zdanja Miramare i Esplanade, Zvonku Caru sagradila kiparski atelje. Posebno je značajna činjenica da je to jedna od rijetkih građevina, ako ne i jedina u [[Primorsko-goranska županija|Primorsko-goranskoj županiji]], a koja je namjenski građena u svrhu umjetničkog ateljea. Tu su nastali mnogobrojni radovi, od javnih spomenika do kiparskih djela manjeg formata pa i [[Slikarstvo|slika]], koji se danas nalaze ne samo u mjestima županije, nego i diljem [[svijet]]a. U ateljeu je umjetnik provodio veći dio svojega vremena, radio skice i studije skulptura u crtežu i [[Glina (tlo)|glini]], lijevao ih u sadri i pripremao za lijevanje u [[Bronca|bronci]]. Tu je primao posjetitelje, prijatelje i kupce, znance
Osim nadarenosti i taktilnog zadovoljstva modeliranja u glini u ranom djetinjstvu, za Zvonka Cara je odlučujuća prekretnica, bilo upoznavanje sa [[Vladimir Nazor|Vladimirom Nazorom]]
i slučajne namjernike, a mnoge je privlačila upravo vedra i pristupačna umjetnikova narav.
, tadašnjim upraviteljem Dječjega doma
u [[Crikvenica|Crikvenici]].Nazor
odmah prepoznaje potencijale u mladom Zvonku te mu pomaže da sa
navršenih šesnaest godina bude primljen
na [[Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu|Likovnu akademiju u Zagrebu]]. Brigu za razvoj talenta tada preuzimaju
[[Ivan Meštrović]], [[Robert Frangeš-Mihanović]] i Fran Kršinić, profesori na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je 1933. Ovladavši [[Kiparstvo|kiparskim]]
tehnikama,
svoju
stručnu naobrazbu produbio je tijekom putovanju po [[Italija|Italiji]]. Cijelo je to vrijeme ostao
u vezi s [[Vladimir Nazor|Vladimirom Nazorom]] koji mu je snažio duh, ali i
financijski pomagao
njegovo školovanje. Prijateljstvo je
potrajalo sve do pjesnikove smrti 1949. godine.
 
Općina [[Crikvenica]] je godine 1955. na inicijativu tadašnjeg
predsjednika općine, Dušana Cvetića, u parku između hotelskih zdanja
Miramare i Esplanade, Zvonku Caru
sagradila kiparski atelje. Posebno je značajna činjenica
da je to jedna od rijetkih građevina, ako ne i jedina u [[Primorsko-goranska županija|Primorsko-goranskoj županiji]] a koja je
namjenski građena u svrhu umjetničkog ateljea. Tu su
nastali
mnogobrojni radovi, od javnih spomenika do kiparskih
djela manjeg formata pa i [[Slikarstvo|slika]], koji se danas
nalaze ne samo u mjestima naše Županije, nego
i diljem
svijeta. U ateljeu je umjetnik provodio veći dio svojega
vremena, radio
skice i studije skulptura u crtežu i [[Glina (tlo)|glini]],
lijevao ih u sadri i pripremao
za lijevanje u [[Bronca|bronci]]. tu je
primao posjetitelje, prijatelje i kupce, znance
i slučajne
namjernike, a mnoge je privlačila upravo vedra i pristupačna umjetnikova narav.
 
 
== Nadahnuće i djela ==
[[Slika:Hygia Z Car 051007.jpg|thumb|Hygia]]
U početku, u [[1930-ih|tridesetim]] godinama [[20. stoljeće|prošloga stoljeća]], Carevim skulptorskim radom prevladavaju sakralni sadržaji.Godine 1933. dovršava skulpturu Madone, jedan od rijetkih radova kojeg je izveo u [[kamen]]u, očito još uvijek pod snažnim utjecajem svojih profesora na Likovnoj akademiji. Ova skulptura se danas nalazi
ispred crikveničke župne crkve, a nadahnuće i model autor je našao u liku svoje prve supruge. Godine [[1940]]. nastaje glava [[Isus|Krista]], čiji se sadreni model nalazi u stalnom postavu ovog Memorijalnog ateljea. Zvonko Car sudjeluje i u pripremama za gradnju nove [[Crkva|crkve]] Sv. Antona u Crikvenici, za koju izrađuje niz idejnih skica i crteža prema kojima su izrađeni [[Statika|statički]] proračuni i projekt izvedbe. U ideji je slijedio neoromanički koncept, ostvarivši skladno raščlanjeno pročelje s nizom polukružnih lukova i jednobrodnu unutrašnjost crkve, koja osim estetskih, sadrži i izvanredne [[Akustika|akustičke]] vrijednosti. Car je izradio i kip sv. Antona u sklopu bočnog oltara od crnog [[mramor]]a. U ovoj građevini nastojao je spojiti kiparske i arhitektonske elemente, slijedeći tako trag svoga glasovitoga učitelja i uzora [[Ivan Meštrović|Ivana Meštrovića]].
 
U ovom razdoblju, Zvonko Car se sve više okreće [[Bronca|bronci]] kao kiparskom materijalu koji najviše odgovara njegovom senzibilitetu i načinu rada. To mu omogućuje da se prepusti zadovoljstvu modeliranja [[Glina (tlo)|gline]], dodavanja i građenja sve do ostvarenja željene forme. Glina mu omogućuje tih i studiozan rad i na umjetnika djeluje manje agresivno, za razliku od obrade kamenog bloka.
Nadahnuće sakralnim temama
U početku, u tridesetim godinama prošloga stoljeća, Carevim
skulptorskim radom
prevladavaju sakralni sadržaji.
1933. dovršava skulpturu Madone, jedan
od rijetkih
radova kojeg je izveo u kamenu, očito još uvijek pod
snažnim utjecajem svojih profesora na Likovnoj akademiji.
Ova skulptura se danas nalazi
ispred crikveničke župne
crkve, a nadahnuće i model autor je našao u liku
svoje prve supruge. Godine 1940. nastaje glava [[Isus|Krista]],
čiji se sadreni model nalazi u stalnom postavu ovog Memorijalnog
ateljea. Zvonko Car sudjeluje i u pripremama
za gradnju nove crkve sv. Antona u Crikvenici, za koju izrađuje niz idejnih skica i crteža prema kojima su izrađeni
[[Statika|statički]] proračuni i projekt izvedbe. U ideji je slijedio
neoromanički koncept, ostvarivši skladno raščlanjeno
pročelje s nizom polukružnih lukova i jednobrodnu unutrašnjost
crkve, koja osim estetskih, sadrži i izvanredne
[[Akustika|akustičke]] vrijednosti. Car je izradio i kip sv. Antona
u sklopu bočnog oltara od crnog mramora. U
ovoj je građevini nastojao spojiti kiparske
i arhitektonske
elemente, slijedeći tako
trag svoga
glasovitoga
učitelja i uzora [[Ivan Meštrović|Ivana Meštrovića]].
U ovom razdoblju, Zvonko Car se sve više okreće
[[Bronca|bronci]]
kao kiparskom materijalu
koji najviše odgovara
njegovom
senzibilitetu i načinu rada. To mu omogućuje
da se prepusti zadovoljstvu modeliranja [[Glina (tlo)|gline]], dodavanja
i građenja sve do ostvarenja željene forme. [[Glina]] mu
omogućuje tih i studiozan rad i na umjetnika djeluje manje
agresivno, za razliku od obrade kamenog bloka.
 
Do konca [[Drugi svjetski rat|Drugog svijetskog rata]], nastali su brojni portreti u bronci, od članova [[Obitelj|obitelji]] (grobni spomenici majke i prve
Do
supruge Anke na crikveničkom [[Groblje|groblju]]) istaknutih ličnosti umjetničkog i društvenog života (biste Josipa Pančića ([[Bribir]]) i Stjepana Radića u istoimenom parku u Crikvenici) do poznatih Crikveničana (bista Leopolda Ivančića u parku crkve sv. Antona, profesorica Dora, Ana Baričević-Car).
konca [[Rat|drugog svijetskog rata]], nastali su brojni portreti u
[[Bronca|bronci]], od članova [[Obitelj|obitelji]] (grobni spomenici majke i prve
supruge Anke na crikveničkom groblju) istaknutih ličnosti
umjetničkog i društvenog života (biste
Josipa Pančića ([[Bribir]]) i Stjepana Radića u istoimenom
parku u
Crikvenici) do poznatih Crikveničana (bista Leopolda Ivančića u parku crkve sv. Antona, profesorica
Dora, Ana
Baričević-Car).
Novo razdoblje u stvaralaštvu
u kasnijem razdoblju, po završetku Drugog svjetskog rata
pretežno radi javne spomenike s temama antifašističke borbe. Sam je umjetnik među svojim radovima
posebno
izdvajao crikvenički spomenik palim borcima
ispred hotela International (1949.), za čiju se izvedbu
odrekao honorara. Spomenike ove tematike
izradio je i
za [[Kraljevica|Kraljevicu]]
([[1951]].–52.), [[Selca|Selce]] ([[1950]].–51.), [[Bribir]], [[Dramalj]],
Vinjerac i [[Gvozd|Vrginmost]] – danas [[Gvozd]] ([[1946]].).
Osim monumentalnih kompozicija u bronci, ostvario je i
biste [[Partizan (gerilac)|partizanskih]] boraca
i istaknutih osoba: [[Matko Laginja]]
(1952.), [[Ivana Brlić-Mažuranić]] (1974.), [[Tomo Strizić]], dr. [[Ivan Sobol]] (1973.) koja nije izlivena, [[Franjo Car]] (1973.), [[Josip Broz Tito]] (1972.,1975.), [[Anka Pađen]] (1976.), [[Nikola Car "Črni"]] (1976.), [[Slaviša Vajner "Čiča"]] ([[1976]].),
[[Antun Barac]] ([[1949]].) koja se nalazi u zgradi istoimene
srednje
[[Škola|škole]] te [[Vladimir Nazor]] ([[1970]]., [[1976]].) koja se
nalazi ispred istoimene osnovne
škole u [[Crikvenica|Crikvenici]]. Posebno
mjesto
među likovima koje je portretirao Zvonko Car
zauzima
naš istaknuti umjetnik, minijaturist svjetskoga
glasa, Juraj [[Julije Klović]]. Njegova nadahnuto izvedena figura
s otvorenom [[Knjiga|knjigom]] u ruci ([[1969]].) nalazi se u mjestu [[Drivenik]],
ispred stare osnovne škole.
 
Novo razdoblje u stvaralaštvu u kasnijem razdoblju, po završetku Drugog svjetskog rata pretežno radi javne spomenike s temama [[Antifašizam|antifašističke]] borbe. Sam je umjetnik među svojim radovima posebno izdvajao crikvenički spomenik palim borcima ispred hotela International (1949.), za čiju se izvedbu odrekao honorara. Spomenike ove tematike izradio je i za [[Kraljevica|Kraljevicu]] ([[1951]].– 1952.), [[Selca|Selce]] ([[1950]]. – 1951.), [[Bribir]], [[Dramalj]], Vinjerac i [[Gvozd|Vrginmost]] – danas [[Gvozd]] ([[1946]].).
Cjelokupni rad Zvonka Cara temelji se na [[Realizam|realističkoj]] modelaciji,
 
a u mnogim radovima
Osim monumentalnih kompozicija u bronci, ostvario je i biste [[Partizan (gerilac)|partizanskih]] boraca i istaknutih osoba: [[Matko Laginja]] (1952.), [[Ivana Brlić-Mažuranić]] (1974.), [[Tomo Strizić]], dr. [[Ivan Sobol]] (1973.) koja nije izlivena, [[Franjo Car]] (1973.), [[Josip Broz Tito]] (1972.,1975.), [[Anka Pađen]] (1976.), [[Nikola Car "Črni"]] (1976.), [[Slaviša Vajner "Čiča"]] ([[1976]].), [[Antun Barac]] ([[1949]].) koja se nalazi u zgradi istoimene srednje [[Škola|škole]] te [[Vladimir Nazor]] ([[1970]]., [[1976]].) koja se nalazi ispred istoimene osnovne škole u [[Crikvenica|Crikvenici]]. Posebno mjesto među likovima koje je portretirao Zvonko Car zauzima hrvatski istaknuti umjetnik, minijaturist svjetskoga glasa, Juraj [[Julije Klović]]. Njegova nadahnuto izvedena figura s otvorenom [[Knjiga|knjigom]] u ruci ([[1969]].) nalazi se u mjestu [[Drivenik]], ispred stare osnovne škole.
nastoji posti}i jaku [[Ekspresionizam|ekspresivnost]]
 
i [[Drama|dramatsku]] napetost trenutka sažetog u monumentalnim [[Kompozicija|kompozicijama]]. čini se da su u poslijeratnoj fazi na Zvonka Cara vrlo snažan dojam ostavile
Cjelokupni rad Zvonka Cara temelji se na [[Realizam|realističkoj]] modelaciji, a u mnogim radovima nastoji postići jaku [[Ekspresionizam|ekspresivnost]] i [Drama|dramatsku]] napetost trenutka sažetog u monumentalnim [[Kompozicija|kompozicijama]]. Čini se da su u poslijeratnoj fazi na Zvonka Cara vrlo snažan dojam ostavile
[[Skulptura|skulpture]] koje izrađuje poznati [[Hrvatska|hrvatski]] [[Kiparstvo|kipar]]
[[Skulptura|skulpture]] koje izrađuje poznati hrvatski kipar [[Antun Augustinčić]]. U mnogim Carevim radovima očita je fascinacija izražajnošću i sjajnom [[Dinamika|dinamikom]] Augustinčićevih skulptura. Ta saznanja Car nastoji primijeniti u [[Naturalizam|naturalističkim]] prikazima partizanskih boraca i ranjenika, kako bi izrazio trenutke tjelesne boli, očaja, prkosa i upornosti, ali u mnogim radovima ne izlazi iz repertoara tradicionalnog akademizma. Car modelira tijela žilavih ruku i čvrstih nogu, tijela napetih [[mišić]]a koji se naglašeno ocrtavaju ispod odjeće. Zaokupljenost ljudskim likom i njegovom izražajnošću očita je i u mnogobrojnim sadrenim studijama ruku, nogu i tijela uhvaćenih u različitim pokretima.
[[Antun Augustinčić]]. U mnogim Carevim radovima očita je fascinacija
Skulpture stvarane s osobitom [[ljubav]]lju je Careva medijski najpoznatija skulptura je Djevojka s [[Galebi|galebom]](Opatijka) ([[1953]].), postavljena u gradu [[Opatija]] na [[More|morskoj]] hridi, blizu hotela Kvarner. Ova je skulptura postala svojevrsnim [[Simbol|simbolom]] Opatije, a slično se dogodilo i s još nekim
izražajnošću i sjajnom [[Dinamika|dinamikom]] [[Antun Augustinčić|Augustinčićevih]] skulptura.
Ta saznanja Car nastoji primijeniti u [[Naturalizam|naturalističkim]]
prikazima partizanskih boraca i ranjenika, kako bi izrazio
trenutke tjelesne boli, očaja, prkosa i upornosti, ali u
mnogim radovima
ne izlazi iz repertoara tradicionalnog
akademizma. Car modelira tijela
žilavih ruku i čvrstih nogu,
tijela napetih mišića koji se naglašeno ocrtavaju ispod
odjeće. Zaokupljenost ljudskim likom i njegovom izražajnošću očita je i u mnogobrojnim sadrenim studijama
ruku, nogu i tijela uhvaćenih u različitim pokretima.
Skulpture stvarane s osobitom ljubavlju
Careva medijski najpoznatija skulptura je Djevojka s [[Galebi|galebom]](Opatijka)
([[1953]].),postavljena
u gradu [[Opatija]] na [[More|morskoj]] hridi,
blizu hotela Kvarner. Ova je skulptura postala svojevrsnim
[[Simbol|simbolom]] [[Opatija|Opatije]], a slično se dogodilo i s još nekim
Carevim skulpturama.
Ribar (1982.) u crikveničkoj luci postao je jednim od simbola [[Crikvenica|Crikvenice]], [[Julije Klović|J.J. Klović]] ([[1969]].) simbolom [[Drivenik|Drivenika]], a Žena s brentom ([[1981]]. – 1982.) [[Grižane|Grižana]].
Ribar (1982.) u crikveničkoj luci
postao
je jednim od simbola [[Crikvenica|Crikvenice]],
[[Julije Klović|J.J. Klović]] ([[1969]].)
simbolom [[Drivenik|Drivenika]], a Žena s brentom ([[1981]].–82.) [[Grižane|Grižana]].
Zvonko Car se cijeloga života borio s teškom bolešću, [[Pluća|plućnom]]
[[Tuberkuloza|tuberkulozom]], od koje je umrla i njegova prva supruga.
često je boravio u raznim lječilištima. Duže
[[vrijeme]] je proveo
na liječenju u [[Rijeka|Riječkoj]] bolnici, kojoj je kasnije poklonio
svoju
skulpturu Hygia (1955.–56.) u znak zahvalnosti dr.
Kučiću za uspješno liječenje.
O [[Slikarstvo|slikarskoj]] dimenziji autorova rada na žalost za sada ne
možemo suditi, jer nam nijedna slika nije dostupna. Stoga
ćemo prosudbu tog segmenta prepustiti
budućim
istraživanjima.
 
Zvonko Car se cijeloga života borio s teškom bolešću, [[Pluća|plućnom]] [[Tuberkuloza|tuberkulozom]], od koje je umrla i njegova prva supruga.Često je boravio u raznim lječilištima, a duže [[vrijeme]] proveo je na liječenju u [[Rijeka|Riječkoj]] [[Bolnica|bolnici]], kojoj je kasnije poklonio svoju skulpturu Hygia (1955. – 1956.) u znak zahvalnosti dr. Kučiću za uspješno liječenje.
 
O [[Slikarstvo|slikarskoj]] dimenziji autorova rada na žalost se za sada ne može suditi, jer nijedna slika nije dostupna.
== Društveni doprinos ==
 
Car je bio član Udruženja likovnih umjetnika [[Hrvatska|Hrvatske]],
podružnica [[Rijeka]], gotovo
od samih početaka rada ove
podružnice. Godine [[1951]]. nalazi se među prvih
jedanaest
članova, uz Boženu Vilhar, Sergeja Kučinskog, Romola Venuccia,
Antuna Žunića, Jakova Smokvinu, Mirka Uzorinca,
Zdenka Venturinia, Petra Kosa, Vinka Matkovića i Milku
Bastaji}-Rado. U svibnju 1951., u prostoru Malog
salona
u Rijeci sudjeluje na prvoj revijalnoj izložbi Podružnice.
 
== Društveni doprinos ==
U spomen na Zvonka Cara i njegov obiman i plodan rad
Grad Crikvenica je uredio zgradu Carevog kiparskog ateljea
i pretvorio u Memorijalni atelje Zvonka
Cara. Ovaj
izložbeni prostor otvara se povodom Dana Grada Crikvenice,
14. kolovoza 2007. godine. Središnje mjesto u
Ateljeu zauzima stalni izložbeni postav s radovima koji
se čuvaju u samome Ateljeu, te s izborom osobnih predmeta
i umjetničkog materijala koji dočaravaju radnu atmosferu
umjetnikova
ateljea. Stalni postav prati prigodna
izložba koja prezentira dio Carevih skulptura snimljenih
u
javnim prostorima.
 
Car je bio član Udruženja likovnih umjetnika [[Hrvatska|Hrvatske]], podružnica [[Rijeka]], gotovo od samih početaka rada ove podružnice. Godine [[1951]]. nalazi se među prvih jedanaest članova, uz Boženu Vilhar, Sergeja Kučinskog, Romola Venuccia, Antuna Žunića, Jakova Smokvinu, Mirka Uzorinca, Zdenka Venturinia, Petra Kosa, Vinka Matkovića i Milku Bastaji -Rado. U svibnju 1951., u prostoru Malog salona u Rijeci sudjeluje na prvoj revijalnoj izložbi Podružnice.
 
U spomen na Zvonka Cara i njegov obiman i plodan rad Grad Crikvenica uredio je zgradu Carevog kiparskog ateljea i pretvorio u Memorijalni atelje Zvonka Cara, koji je otvoren povodom Dana Grada Crikvenice, 14. kolovoza 2007. godine. Središnje mjesto u Ateljeu zauzima stalni izložbeni postav s radovima koji se čuvaju u samome Ateljeu, te s izborom osobnih predmeta i umjetničkog materijala koji dočaravaju radnu atmosferu umjetnikova ateljea. Stalni postav prati prigodna izložba koja prezentira dio Carevih skulptura snimljenih u javnim prostorima.
 
 
== Izbor iz djela ==
 
 
<gallery>
Slika:Memorijalni atelje Zvonka Cara 07.jpg|Memorijaln atelje Zvonka Cara
</gallery>
 
== Vanjske poveznice ==
{{commonscat|Zvonko Car}}
 
[[Kategorija:Hrvatski kipari]]