Vojna diplomacija: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Suradnik13 (razgovor | doprinosi)
Nova stranica: '''Vojna diplomacija''', kao dio opće diplomacije jedne države, usmjerena je ponajprije na zadaće razvijanja vojne suradnje na svim poljima, a posebice odnosa povje...
 
Suradnik13 (razgovor | doprinosi)
Nema sažetka uređivanja
Redak 2:
 
[[Vojni izaslanik|Vojni diplomat]] (vojni izaslanik, vojni ataše) novoga doba je dio globalnog diplomatskog komuniciranja, čiji izvori informiranja su načelno javnog karaktera, pa se u tom kontekstu ne razlikuje u većoj mjeri od ''civilnog'', jer jednako tako predstavlja svoju zemlju i zastupa njezine interese (preciznije, njezine oružane snage). Da bi to mogao, osim što mora biti izvrstan poznavatelj vojne organizacije i njezinog funkcioniranja, vojni diplomat mora besprijekorno vladati jednim do dva strana jezika, te biti sposoban komunicirati s osobama raznih profila, u čemu veliku ulogu ima njegov osobni nastup, široka kultura i uglađenost te visoka i svestrana educiranost.
 
== Povijesni razvoj ==
[[Slika:VercingetorixSurrenders.jpg|thumb|[[Vercingetorix]] polaže oružje pred [[Julije Cezar|Julijem Cezarom]] i nudi predaju]]Vojna diplomacija nije nastala odjednom, kao samostalno profilirana diplomatska djelatnost, već se kontinuirano razvijala u sklopu opće diplomacije. Prvi, povijesno zabilježeni diplomatski (ukoliko ih se uopće tako može zvati) kontakti dvaju vojnih izaslanstava realizirani su uglavnom nakon [[oružani sukob|oružanih sukoba]] zaraćenih strana, kad se najčešće pregovaralo o uvjetima kapitulacije jedne od njih. Te kontakte su većinom realizirali vrhovni vojni zapovjednici sukobljenih strana sa svojim najbližim suradnicima.
 
Razvojem međunarodnih odnosa i u skladu s tim opće diplomacije, javlja se potreba za češćim uključivanjem profesionalnih časnika u diplomatske misije, jer su vojni poslovi zahtijevali od diplomatskih kadrova dobro poznavanje vojne problematike. U tom konteksu, iako je vojna diplomacija bila i ostala sastavnom komponentom opće, na određenom stupnju razvoja međunarodnih odnosa pojavila se potreba za njezinim djelomičnim izdvajanjem kao posebne cjeline, manje ili više vezane uz [[veleposlanik]]a.
 
Suvremena vojno-diplomatska praksa javlja se u [[Napoleon]]ovoj [[Francuska|Francuskoj]], kad se vojni časnici počinju upućivati na razne dužnosti u [[veleposlanstvo|veleposlanstva]], vezane uz zadaće vojne naravi. Nastanak suvremene vojne diplomacije veže se uz Napoleonovog [[satnik]]a De Lagerangea koji je sa zadaćama vojne naravi upućen za drugog tajnika u francusko veleposlanstvo u [[Beč]] [[1806.]] godine, a ubrzo nakon njega Francuska, [[Engleska]], [[Austrija]] i [[Rusija]] akreditiraju svoje vojno-diplomatske predstavnike u većinu [[Europa|europskih]] država. Slične ideje o slanju časnika u diplomatsku službu izrazio je [[Prusija|pruski]] [[general]] Massbech, koji je još [[1795.]] godine uputio pruskom ministarstvu vojske prijedlog da se u pruska veleposlanstva akreditiraju časnici s izrazito vojnim zadaćama. No, njegov prijedlog je bio odbijen, jer se Glavni stožer pruskih oružanih snaga plašio da će po načelu reciprociteta i druge države akreditirati svoje vojne izaslanike u Pruskoj koji bi također prikupljali podatke vojne naravi, ali ovaj put o pruskoj vojsci. Drugim riječima, pruski glavni stožer odrekao se vlastite vojne diplomacije kako bi onemogućio dolazak vojnih diplomata zemalja potencijalnih protivnica, čime su pruski generali dokazali nesposobnost shvaćanja vremena u kojem su živjeli, te potreba i zahtjeva tadašnjih oružanih snaga. U konkretnom slučaju, pogreška je napravljena zbog neracionalnog i neopravdanog straha, jer je pruski glavni stožer sam sebi uskratio mogućnost spoznaje i praćenja djelatnosti oružanih snaga zemalja suparnica, a istodobno je izazvao potrebu za tajnim obavještajnim radom tih zemalja, izvan diplomatskih institucija, čime je u velikoj mjeri izložio svoje oružane snage teško kontroliranoj obavještajnoj djelatnosti.
 
Česti ratovi koji su vođeni u doba Napoleona pridonijeli su razvoju vojno-diplomatskih misija kao stalnih institucija, pa je već početkom [[19. stoljeće|19. stoljeća]] (točnije tridesetih godina 19. st.), kod većine europskih zemalja bila uvedena praksa akreditiranja vojnih opunomoćenika. Njihova funkcija u početku je bila vrlo ograničena i većinom se odnosila na prijenos poruka vlastitog [[šef države|šefa države]] ili [[ministar|ministra]] [[vojska|vojske]] vladaru zemlje ili vojnom ministru u zemlji u kojoj je bio akreditiran. Vojni opunomoćenik je bio vrlo često akreditiran uz vojnog izaslanika, što je u priličnoj mjeri utjecalo na dualizam vojno-diplomatskih aktivnosti, zbog čega se ubrzo te dužnosti počinju ujedinjavati (bolje rečeno, obje djelatnosti počinje obavljati samo jedna osoba).
 
U razdoblju od [[1810.]] do [[1852.]] ustalila se praksa akreditiranja stalnih, legalnih vojnih predstavnika pri veleposlanstvima. Prvi vojni izaslanici bili su većinom časnici [[kopnena vojska|kopnene vojske]] (isključivo iz redova viših stožernih časnika, koji su smatrani najkompetentnijim poznavateljima [[vojna strategija|vojne strategije]] i [[vojna taktika|taktike]], s dovoljno visokom osobnom kulturom i izobrazbom za uspješnu komunikaciju, prikupljanje i obradu podataka te ostale složene poslove). No, ti časnici nisu mogli jednako kompetentno pratiti i drugu važnu granu oružanih snaga - [[ratna mornarica|ratnu mornaricu]]. Kako bi se taj nedostatak ispravio, za pomoćnike vojnih izaslanika akreditirali su se mornarički časnici koji su vrlo brzo izrasli u manje ili više samostalnu vojno-diplomatsku djelatnost - mornaričke izaslanike. Uvođenjem mornaričkog časnika u vojnu diplomaciju, stvoreni su uvjeti za institucionalizaciju vojne diplomacije u obliku vojno-diplomatskih predstavništava koja se, osim već postojećih vojnih i mornaričkih izaslanika, popunjavaju i pomoćnikom vojnog izaslanika te većim brojem administrativnog i pomoćnog osoblja.
 
Početkom [[20. stoljeće|20. stoljeća]] javlja se nova grana oružanih snaga - [[ratno zrakoplovstvo]], pa vrlo brzo vojno-diplomatska predstavništva postaju brojnija za još jednog člana - zrakoplovnog vojnog izaslanika (prvi zrakoplovni vojni izaslanici pojavljuju se u vojno-diplomatskim predstavništvima neposredno prije [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]). Njihova uloga bila je slična ulozi mornaričkih izaslanika, jer su po stručnosti zastupali novu granu oružanih snaga koja se tek pojavila, a o kojoj većina drugih časnika nije imala odgovarajuća znanja.
 
=== Suvremena vojna diplomacija ===
Brz razvoj vojne diplomacije na početku 20. stoljeća učinio je da u [[1914.]] godini bude oko 215 vojno-diplomatskih predstavništava s preko 300 pomorskih i zrakoplovnih izaslanika, uz već postojećih 215 vojnih izaslanika obrane (A. Vagts: "The Military Attache", str. 137). Njihova najveća koncentracija bila je u tada vodećim zemljama Europe ([[Francuska|Francuskoj]], [[Velika Britanija|Velikoj Britaniji]], [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Rusija|Rusiji]], [[Italiji]] i [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]]), sve do izbijanja I. svjetskog rata, kada su mnoga vojno-diplomatska predstavništva prestala s radom, dok su se u neutralnim državama ([[Švicarska]] ili [[Švedska]] npr.), usmjerila na obavještajnu djelatnost. Po završetku I. svjetskog rata vojna diplomacija je dobila novu dimenziju u međunarodnim odnosima, pokazavši se vrlo korisnom u vođenju pregovora (posebno u onom dijelu koji je određivao sudbinu poraženih država), zbog čega nakon [[rat]]a gotovo sve države ulažu velike napore i materijalna sredstva u stvaranje svoje vojne diplomacije. Posebno velik procvat vojna diplomacija doživljava između dva svjetska rata, kako po broju vojnih predstavništava i kvaliteti kadra, tako i po izgrađenosti metodologije i primjene tehničkih sredstava, a broj vojno-diplomatskih predstavništava (kao i broj njihovih djelatnika) ubrzano je rastao približavanjem ratne opasnosti, zbog potreba državnih i vojnih vodstava za podacima koji su ukazivali na pripreme za rat i mogućnost njegovog izbijanja. Naime, važne podatke vojnog karaktera obavještajne službe nisu mogle prikupiti bez odgovarajućeg oslonca i legalno instalirane baze na području države čije oružane snage su bile njihov predmet interesa, pa je većina zemalja našla rješenje u povećanju broja i kapaciteta svojih vojno-diplomatskih predstavništava.
 
Na daljnji razvoj vojne diplomacije višestruko je utjecao [[Drugi svjetski rat]], usavršavanjem njezine organizacije i unapređivanjem rada vojnih izaslanika. Tijekom rata vrlo često se šalju vojno-diplomatske misije raznim savezničkim pokretima otpora, od kojih je jedan dio prerastao u vojno-diplomatska predstavništva po završetku rata. Te misije su upućivane s vrlo konkretnim zadaćama, kao što su:
* organizacija opskrbe pokreta otpora [[naoružanje]]m i [[streljivo]]m;
* izvješćivanje oružanih snaga i vlada svojih zemalja o naravi i ciljevima borbi tih pokreta otpora;
* obavještajna djelatnost prema neprijatelju na tom području;
* izvješćivanje o stanju i potrebama civilnog pučanstva, o njihovim globalnim stavovima i sl.
 
Veliko razdoblje nakon II. svjetskog rata obilježava blokovska bipolarizacija i hladnoratovska zategnutost, što je u znatnoj mjeri opredijelilo ulogu i zadaće vojnih izaslanika koje se uglavnom svode na obavještajnu aktivnost u raznim oblicima. U tom kontekstu, [[Diplomatska predstavništva|diplomatska]] i [[konzulat|konzularna predstavništv]]a (a posebno vojno-diplomatska) postaju glavnim nositeljima prikupljanja informacija na sve moguće načine (uključujući izvidničke, pa i subverzivne djelatnosti), zbog čega se ustrojavaju kao velike, tehnički vrlo sofisticirane organizacijske strukture. Nestankom blokovske bipolarizacije i slomom socijalizma, mijenja se uloga i zadaće vojnih izaslanstava, a suvremena vojna diplomacija dobiva novu ulogu i mjesto u međunarodnim odnosima, posebno u multilateralnoj vojnoj suradnji.
 
== Vojna diplomacija novog doba ==
Suvremena vojno-diplomatska predstavništva produkt su evolucije potreba oružanih snaga i vojnog čimbenika u međunarodnim odnosima, a evoluirala su iz funkcije vojnih izaslanika i potreba da oružane snage neke države budu mjerodavno predstavljane i zastupane na međunarodnoj sceni. Njihova organizacija u velikoj mjeri se razlikuje po pojedinim državama, što ovisi o čitavom nizu čimbenika, među kojima su osnovni materijalno-financijske mogućnosti zemlje i razina vojno-diplomatskih interesa prema zemlji primateljici (npr. ukoliko neka zemlja ima poseban interes za razvoj bilateralne vojne suradnje, ili posebno dobro razvijene opće diplomatske odnose s drugom, logično je da će sastav i veličina vojno-diplomatskog predstavništva biti primjerena tom interesu. Slična situacija može biti i u suprotnom slučaju, kad je riječ o međusobnom suparništvu pojedinih zemalja). U primjeru manjeg interesa prema bilateralnoj vojnoj suradnji s nekom zemljom, smanjuje se i veličina vojnog izaslanstva, pa se najčešće konkretizira u jednoj osobi - '''vojnom izaslaniku obrane''' ([[engleski|engl.]] ''Defense Attaché''). Potpuno razvijeno vojno-diplomatsko predstavništvo prilično je rijetko u suvremenoj vojnoj diplomaciji, jer zahtijeva izdvajanje znatnih materijalno-financijskih sredstava, a osim toga, u suvremenoj konstelaciji međunarodnih odnosa ne postoji potreba za tolikim brojem specijalista u sastavu vojnog izaslanstva (posebno ukoliko se radi o zemlji članici vojno-političke i gospodarske međunarodne organizacije kakva je npr. [[NATO]] savez).
 
Temeljna djelatnost vojnog izaslanika sastoji se od sljedećeg:
* Predstavljanje oružanih snaga i ministarstva obrane zemlje pošiljateljice u zemlji primateljici;
* Zaštita interesa države i oružanih snaga zemlje pošiljateljice u zemlji primateljici;
* Prikupljanje svih dostupnih podataka o oružanim snagama zemlje primateljice i njihova osnovna raščlamba;
* Unapređivanje bilateralne vojne suradnje na svim razinama, u skladu sa smjernicama matične zemlje;
* Savjetovanje veleposlanika o svim pitanjima vojne naravi;
 
Predstavljanje vlastitih oružanih snaga i ministarstva obrane počinje kontaktima s predstavnicima oružanih snaga zemlje primateljice na nastupnom posjetu, a nastavlja se službenim i privatnim susretima i kontaktima, nazočnošću na prijemima, svečanostima, raznim proslavama, večerama i drugim aktivnostima koje organizira domaćin za vojno-diplomatski zbor, a isto tako i na sličnim aktivnostima ostalih vojno-diplomatskih predstavnika i veleposlanstava. Kako bi učinkovito obavljano zadaću vojni izaslanik u svakom pogledu mora biti reprezentativna osoba (zapravo, diplomacija je djelatnost koja zahtijeva reprezentativnost osoba koje se njome bave, pa ni vojna diplomacija ne može biti drukčija). U praksi, ta reprezentativnost se svodi na poštivanje uobičajenih društvenih normi i nacionalnih obilježja zemlje domaćina, izrazitu komunikativnost i sposobnost ugodnog ophođenja, uglađeno ponašanje, te vođenje računa o svom izgledu i suzdržavanju od određenih poroka (npr. alkoholizam je vrlo negativna navika koja vrlo brzo upropasti karijeru diplomata; u današnje vrijeme vrlo je raširena antipušačka kampanja, pa se i pušenje u društvu sve više smatra nepristojnim i sl.) Što se tiče fizičkog izgleda, naočitost i šarm su relativne kategorije, ovisne o nizu čimbenika, međutim, skladnost izgleda i odijevanja nužnost je o kojoj je bespredmetno diskutirati.
 
Zaštita interesa vlastitih oružanih snaga i njezinih pripadnika važna je zadaća, a može biti materijalne ili nematerijalne naravi, jer interesi oružanih snaga mogu biti ugroženi na razne načine, od napada na ideologiju, politiku, strategiju ili ratnu doktrinu, na sigurnost političkih i vojnih dužnosnika do ugrožavanja osobnih prava i materijalnih dobara. Vojno-diplomatska predstavništva u tim prilikama su dužna reagirati diplomatski, trezveno i staloženo, službenim protestima kod nadležnih institucija zemlje primateljice do protestnih nota i memoranduma, a u krajnjim slučajevima i istupa u sredstvima javnog priopćavanja (naravno uz prethodni dogovor s nadležnim institucijama vlastite zemlje). Podrazumijeva se kako vojni diplomat ničim ne smije izazvati negativnu reakciju protiv svojih oružanih snaga ili države u globalu, a ne smije si dopustiti ni negativno izražavanje ili istup prema pojedinim društvenim pojavama u zemlji domaćinu ili njegovim oružanim snagama.
 
Još uvijek je jedna od uobičajenih zadaća vojnih diplomata prikupljanje informacija i podataka o oružanim snagama i zemlji domaćinu, o čemu redovno izvješćuju svoju zemlju. Po [[Bečka knvencija o diplomatskim odnosima|Bečkoj konvenciji]], vojno-diplomatski predstavnici mogu te podatke prikupljati isključivo dopuštenim sredstvima i metodama (odnosno [[zakon]]om dopuštenim sredstvima koja pozitivni propisi zemlje primateljice ne zabranjuju). Vojni izaslanici u današnjoj konstelaciji međunarodnih odnosa nemaju potrebu prikupljanja podataka ilegalnim metodama ili nedopuštenim sredstvima, jer su suvremene oružane snage u velikoj mjeri postale otvorena državna institucija što nerijetko lako dostupne medijima publicira podatke koji su nekad predstavljali vrhunsku vojnu tajnu. Osim toga, u većini zemalja se ustalila praksa realizacije raznih oblika informiranja s vojnim izaslanicima, preko kojih im se prezentiraju podaci o oružanim snagama i pojedinim obrambenim ili političkim segmentima društva na temelju njihovih zamolbi, ili kao zajednički programi vojno-diplomatskog zbora. U skladu s takvim općim trendovima otvaranja oružanih snaga, primarna zadaća vojnih izaslanika sve više postaje promicanje prijateljskih odnosa i razvoj bilateralne vojne suradnje, ili bar njihovo zadržavanje na ranijoj razini.
 
Promicanje bilateralne vojne suradnje vojni izaslanik realizira isključivo po smjernicama svojih nadređenih u ministarstvu obrane, u skladu s ukupnom djelatnošću i ulogom veleposlanstva u sklopu kojega radi (posebno je veliki stupanj angažiranosti pojedinih vojnih izaslanika pri organizaciji posjeta raznih vojnih izaslanstava te priprema i potpisivanja bilateralnih ili multilateralnih sporazuma o suradnji).
 
Jedna od bitnih zadaća vojnih izaslanika je uloga savjetnika veleposlanika o vojnim i drugim pitanjima obrane i sigurnosti. Naime, ta uloga je bila i jedan od temeljnih razloga zbog kojih se u povijesti počela razvijati vojna diplomacija kao specifična djelatnost, jer su veleposlanici i drugi diplomati trebali stručnjaka za vojna pitanja kako bi mogli formulirati smjernice svog djelovanja. Situacija u suvremenoj diplomaciji nije se znatnije promijenila, osim što je zbog naglog razvoja tehnike i tehnologije (uključujući vojnu tehniku i taktiku uporabe oružanih snaga) znatno povećana uloga vojnog izaslanika kao stručnog savjetnika veleposlanika, ali i ostalih diplomata u veleposlanstvu. Vojni izaslanik je načelno član kolegija veleposlanstva, čije pravilne procjene i raščlambe aktivnosti oružanih snaga zemlje primateljice u velikoj mjeri trebaju pomoći određivanju globalnih političkih stavova veleposlanika i usmjeravati rad ostalog osoblja veleposlanstva.
 
== Poveznice ==