Slavenosrpski jezik: razlika između inačica

Kao otpor tim nastojanjima koja su protumačena kao napadaj na vjerskonarodnosno biće Srba, srpska je crkvena hijerarhija pozvala u pomoć Rusiju Petra Velikoga, koji je poslao određen broj knjiga, udžbenika i učitelja. Taj, tzv. ruskocrkveni jezik (esencijalno, ruski jezik na stupnju razvitka kakav je imao početkom i sredinom 18. stoljeća) postao je službenim liturgijskim jezikom Srpske pravoslavne crkve. No, budući da je po svojim jezikoslovnim značajkama (glasoslovlje, oblikoslovlje, skladnja) previše odudarao kako od mjestimice zabilježenih narodnih srpskih govora, tako i od stare srpske književne tradicije na staroslavenskome jeziku srpske suvrsti/redakcije (12.-13-. st. do sredine 18. stoljeća), ubrzo se javio otpor u građanskim slojevima koji su tražili razumljiviji jezik. Tako je nastao hibridni slavenosrpski, mješavina ruskocrkvenoga i govora srpskih građanskih slojeva u Vojvodini. Najistaknutiji predstavnik slavenosrpskoga je bio Zaharija Orfelin, a književni kodifikator Milovan Vidaković. Primjer oblika toga jezika se može vidjeti iz «Slavenoserbskog magazina» koji je uređivao Orfelin. Budući da u latinici ne možemo potpuno presloviti ćirilski tekst zbog nepostojanja istoznačnica tankom i debelom jeru, te joru i još nekim ćirilskim grafemima, pribiližanpribližan prikaz jedne rečenice iz Orfelinova magazina bi bio: «Ves'ma by meni priskorbno bylo, ako bi ja kadgod čuo, čto ty, moj syne, upao u pyanstvo, roskoš', bezčinie, i nepotrebnoe žitie». Čak je i iz jedne rečenice vidljivo da je tekst natopljen ruskim riječima (čto), ruskim tvorbenim oblicima (roskoš', a ne raskoš), a druge značajke slavenosrpskog su i pojava dočetnoga –t u 3. osobi množine (npr. «oni mogut'» mjesto «oni mogu»).