Kritika praktičkog uma: razlika između inačica

Najvažnija od tri Kritike [[Immanuel Kant|Immanuela Kanta]], koja je, zapravo, nastavak prve [[Kritika čistog uma|Kritike]], njezina dorada. Sam pojam ''kritika'' za [[Immanuel Kant|Kanta]] znači – granica, mogućnost. Dakle, on ovdje ne kritizira praktički [[um]] u pravom smislu te riječi, nego nam iznosi svoju teoriju o tome gdje su njegove granice, što on je i što može!. Za razliku od prve [[knjiga|knjige]] koja govori što možemo znati, ovaj nastavak odgovara na pitanje '''što trebamo činiti'''. Dakle, radi se o tome da smo mi [[ljudi]] djelatna bića!

# imperativi /objektivna – važeći za volju svakog umnog[[um]]nog bića (zakoni[[zakon]]i)

# kategorički – odrede volju kao takvu još prije nego odrede što je sve potrebno za učinak (zakoni[[zakon]]i)

Pokušajmo sada shvatiti kako uopće dolazimo do te volje!.

*'''Zadatak 1''': Recimo da je volja odrediva samo ako je razlog neke maksime dovoljan da bi postao opći!. [[Um]] predočuje zakon -> tada [[zakon]] nije predmet osjetila, nego glave -> znači da [[zakon]] nije pojava, nego misao -> tada ni razlog za [[zakon]] nije pojava -> onda je, na koncu, dovoljan razlog za činiti nešto zakonom[[zakon]]om samo slobodna volja. Kant, dakle, kritizira empirizam.

*'''Zadatak 2''': Pronađimo sada što je to jedino sposobno da odredi tu slobodnu volju!. To ne može biti neka materija/objekt zakona[[zakon]]a jer objekt pripada osjetilnom svijetu, empirijski je uvjetovan. Tada to može biti samo zakonodavna forma. Želi reći da ne nastaje od osjetila, nego od nečega što nam je svima zajedničko, a to je [[um]].

'''Primjedba''': Sada se [[Immanuel Kant|Kant]] počinje pitati od kud počinje naša spoznaja – daje li od slobode ili od zakona![[zakon]]a? [[Immanuel Kant|Kant]] tvrdi kako na osnovi iskustva ne možemo ništa zaključiti o slobodi, jer putem iskustva spoznajemo zakone[[zakon]]e [[priroda|prirode]] i pojave, a već smo rekli kako sloboda nema veze s osjetilima, dakle ni s [[priroda|prirodom]], dakle, ni s iskustvom!. Što bi reklo da do spoznaje možemo doći jedino preko moralnog zakona![[zakon]]a. Jer on nema veze s osjetilima, odmah ga postajemo svjesni i on nas vodi do pojma slobode!. (npr. Netkonetko vama superioran prijeti da će vas ubiti ako ne svjedočite lažno o nevinom čovjeku[[čovjek]]u. Iako znate da vas čeka [[smrt]], možda ćete razmisliti o tome da ipak to ne učinite!. Taj moralni [[zakon]] vam je omogućio spoznaju slobode u sebi, što god odlučili. U suprotnom bi vam ona ostala nepoznata.)

A doći do tog moralnog zakona[[zakon]]a je vrlo jednostavno – pazimo na nužnosti koje nam [[um]] pripisuje i osjećamo sve empirijske uvjete.

''Djeluj tako da tvoja maksima volje u svako doba može ujedno važiti i za opće zakone[[zakon]]e.''

Primjedba - ovo pravilo traži da se postupa na izvjestan način - traži [[a priori]] razmišljanje – da odredimo svoju volju prije svega drugog – traži da činimo isto što i kategorički imperativ - što znači da nam ovo pravilo upravo daje moć da naš [[um]] bude zakonodavan (zbog ovog a priori) – čista volja je onda forma zakona[[zakon]]a, ali već znamo da je ona ujedno i najveća maksima - došlo je do toga da nam se naša misao ovdje pruža na [[dlan]] kao zakonodavna – spojili–spojili smo maksimu i imperativ - no, ionako je objektivan [[zakon]] tu u svrhu subjektivnog, pa je dovoljno da imamo svijest o tom osnovnom zakonu[[zakon]]u jer nam se on nameće a priori; nazovimo tu našu svijest faktom uma[[um]]a.

'''''Zaključak je da čisti [[um]] daje čovjeku[[čovjek]]u opći [[zakon]] koji nazivamo ćudoređem!'''''

primjedba - [[čovjek]] sudi sam o svome djelovanju - čak i onda kada mu se umiješaju jaki nagoni, on će opet uspoređivati svoju maksimu s čistom voljom - tada je taj princip ćudorednosti proglašen najvišim odredbenim zakonom (bez obzira na sve subjektivne različitosti) i važi za sva umna[[um]]na bića ukoliko uopće imaju neku svoju volju - dakle, potreba i motiv svakog umnog bića je da stvara maksime koje neće proturiječiti moralnome zakonu[[zakon]]u - stvorena je unutrašnja sila koja se naziva dužnost, u svrhu primoravanja uma[[um]]a da radi u skladu s objektivnim zakonom i čini nas uzornima - cilj praktičkog uma[[um]]a je težiti nepromijenjivosti tih maksima, težiti kreposti.

'''Poučak''': Autonomija/sloboda volje je jedini princip svih moralnih zakona[[zakon]]a (ali ujedno i dužnosti koje idu uz njega)!

# u negativnome smislu – nezavisni smo od materije/objekta zakona[[zakon]]a

# u pozitivnome smislu – naš vlastiti [[um]] sačinjava zakonodavstvo

I samo to je uvjet – da se nikakva materija neke žudnje ne uplete kao uvjet zakona[[zakon]]a. Jer bi time odmah došlo do heteronimije, čiste suprotnosti slobodi.

==== Paradoks [[metoda|metode]] ====

Uz sve ovo do sada rečeno, [[Immanuel Kant|Kant]] ipak postavlja jedan paradoks: kada se radi o dobru i zlu, njih ipak ne smijemo odrediti prije moralnog zakona, nego upravo poslije i pomoću njega!. Kada bismo uzeli na razmatranje pojam dobra prije moralnog zakona[[zakon]]a, onda bismo ga morali odrediti pomoću našeg osjećaja za ugodu jer ne bi imao nikakav drugi praktički [[zakon]] kao smjernicu. No, ugodu mi možemo saznati samo iz našeg iskustva (osjetila), a ono je uvjet za praktički zakon, tada [[zakon]] ne bi morao nikako biti a priori i time bi [[čovjek]] sam sebi oduzeo mogućnost uopće pomišljanja a priori o dobru. [[Immanuel Kant|Kant]] smatra da su i svi filozofi[[filozof]]i do tada griješili uzimajući predmete kao osnovu koju su htjeli dovesti do savršenstva, blaženstva, umjesto da počnu a priori od onoga što je najviše - moralni [[zakon]], a onda svode njega na volju. Sav obrnuti postupak bi se zasnivao na osjećaju, a on je empirijski i to je nedopustivo.

=== Treće poglavlje ''(O pokretalima čistog praktičkog uma[[um]]a)'' ===

Da ponovimo, na kraju, ono što smo, zapravo, već rekli. Uzmimo da je subjektivan razlog nekog umnog[[um]]nog bića pokretalo koje uvijek može biti samo moralni [[zakon]] i time mora ujedno biti i sam po sebi subjektivno – dovoljan odredbeni razlog radnje. Pojam dužnosti kod radnje zahtjeva suglasnost sa zakonom[[zakon]]om. Premda se razlikuje djelovanje prema dužnosti – legalitet i djelovanje iz dužnosti – moralitet, za volju zakona[[zakon]]a.