Bijeli grad Tel Aviva
Bijeli grad Tel Aviva (hebrejski: העיר הלבנה, Ha-Ir HaLevana) je skup više od 4.000 modernih građevina, izgrađenih u internacionalnom i tzv. Bauhaus stilu; danas najveći muzej moderne arhitekture. Tel Aviv ima najveći broj ovih građevina od bilo kojeg drugog grada na svijetu. Izgradili su ih od 1930-ih do 1950-ih većinom židovski arhitekti koji su prebjegli od nacističkih progona u Europi, ali i njihovi učenici.
Bijeli grad Tel Aviva - moderni pokret | |
---|---|
Svjetska baština – UNESCO | |
Država | Izrael |
Godina uvrštenja | 2003. (27. zasjedanje) |
Vrsta | Kulturno dobro |
Mjerilo | ii, iv |
Ugroženost | — |
Poveznica | UNESCO:1096 |
Koordinate | 32°04′40″N 34°46′26″E / 32.07778°N 34.77389°E |
Tel Aviv iz 1930-ih, poznat kao "Bijeli grad", je upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji kao "izvanredan primjer urbanističkog planiranja novog grada i njegove arhitekture u ranom 20. stoljeću".[1]
Povijesti odlike uredi
Tel Aviv je 1910. godine imao samo 100 stanovnika, no kako je bio urbani uspjeh, broj stanovnika se stalno povećavao. Nakon Prvog svjetskog rata uslijedio je val imigracije, a prije Drugog svjetskog rata mnogi su europski arhitekti židovi (kao što je Arieh Sharon) došli u grad. God. 1925. osnovan je fakultet arhitekture Technion, a u Haifi je osnovano Tehničko sveučilište, na kojima su predavali europski židovi. 1930-ih su diplomanti ovih fakulteta imali priliku graditi mnoge domove i urede u Tel Avivu. Te građevine su građene u duhu europskog funkcionalističkog stila, bez ukrašavanja, od armiranog betona prirodno bijele boje (zbog čega je i prozvan "Bijelim gradom"), tri do pet katova s parkom i s mnogim inovacijama u klimatizaciji (npr. prizemlje na pilonima koji omogućavaju kruženje zraka i hlađenje gornjih katova). Također, grad je imao urbanistički plan, koji je od 1925. – 27. izradio Sir Patrick Geddes, a u kojemu su se moderne građevine povezivale parkovima u kojima su stanovnici uzgajali svoje voće i povezivali se u blisku zajednicu. Umjesto grada-vrta, ideje koja je tada dominirala u urbanizmu, Geddes je zamislio grad utemeljen na fizičkim, ekonomskim i društvenim potrebama njegovih stanovnika.
Tada su nastala tri naselja: Lev Hair, avenija Rothschild i četvrt Bialik, okružene prstenom zelene zone. Središnji Bijeli grad na sjeveru ima jasno odijeljene stambene i poslovne zone. Samo središte je na kružnom toku trga Zina Ditzengoff na kojem se nalaze Kazalište Habima, Muzejski paviljon i Dvorana Fredric R. Mann. Sve građevine imaju tri do četiri kata i ravne krovove s ponekim dekorativnim ukrasima od gipsa i bojama pročelja od krem ili čiste bijele. Naselje sjeverno od bulevara Ben Gurion izgrađeno je nešto kasnije, a zapadni dio tek 1948. godine. Istočni dio je izgrađen od 1940-ih do 1960. i slabije je kvalitete i čistoće stila, izgrađeno u vremenu recesije. Južni dio Bijelog grada se ne smatra čistim u stilu i nije potpuno zaštićen.
Rastom, grad je ubrzo obuhvatio u to vrijeme većinski arapski drevni lučki grad Jaffu (יָפוֹ, Yafo), i 1950. godine spojeni su u jednu upravnu jedinicu. Tel Aviv iz tog vremena je danas najveći muzej arhitekture na otvorenom, svjetski poznat kao "Bijeli grad". Njegove inovativne građevine i odvažan urbanistički plan su snažno utjecali na razvoj urbanizma i arhitekture širom svijeta.
-
Trg Ditzengoff, središte Bijelog grada -
Dvorana Fredric R. Mann -
Kafana Gan Rave 1933. -
Hotel Kino izgrađen je kao kino 1930. -
Muzej Bauhausa u ulici Bialik -
Moderna arhitektura.
Izvori uredi
- ↑ Bijeli grad tel Aviva - moderni pokret. UNESCO. Pristupljeno 21. travnja 2011.
- Shmuel Yavin i Ran Erde, Revival of the Bauhaus in Tel Aviv: Renovation of the International Style in the White City, 2003., Tel Aviv: Bauhaus Center. ISBN 9789659060603.
Poveznice uredi
Vanjske poveznice uredi
- Bijeli grad Tel Aviv (engl.)
- Bijeli grad Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. srpnja 2011. (Wayback Machine) u Bauhaus Centru u Tel Avivu
- Bijeli grad na stranicama općine Tel Aviv
- Galerija fotografija Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. siječnja 2010. (Wayback Machine)