Wikipedija

Bitka kod Siska

bitka 1593.

Bitka kod Siska bila je od 15. do 22. lipnja 1593. godine. Bitka se odvijala oko sisačke renesansne utvrde, danas poznate pod nazivom Stari grad, između osmanske vojske pod vodstvom Hasan-paše Predojevića i habsburške vojske pod vodstvom Ruprechta Eggenberga, Tome Bakača Erdödyja, Andrije Auersperga, Stjepana Grassweina i posade iz sisačke utvrde čiji zapovjednici bili su kanonici Blaž Gjurak i Matija Fintić.

Bitka kod Siska
sukob: Stogodišnji hrvatsko-turski rat

Valvasorov prikaz bitke kod Siska iz 1689. godine.
Vrijeme 15. – 22. lipnja 1593.[1]
Mjesto Sisak, Hrvatska
Ishod pobjeda kršćanske vojske
Sukobljene strane
Osmansko Carstvo Habsburška Monarhija

Kraljevina Hrvatska Kranjska

Zapovjednici
Hasan-paša Predojević Ruprecht Eggenberg
Toma Bakač Erdödy
Andrija Auersperg-Turjak
Stjepan Grasswein
zapovjednici utvrde:
kanonici Blaž Gjurak
i Matija Fintić[2]
Jačina
oko 12.000 boraca oko 300 branitelja u sisačkoj utvrdi[3][4]
oko 5000 – 6000[3] konjanika i pješaka
Gubitci
oko 8000 40 – 50[5]

Utvrda uredi

 
Sisački »Stari grad«, utvrda kod ušća Kupe (na slici) u Savu, pod kojom se odvijala bitka.

Tvrđavu Sisak, utvrdu na ušću Kupe u Savu, 1544. godine počeo je graditi Zagrebački kaptol u svrhu obrane Hrvatskoga Kraljevstva. Utvrda je podignuta na strateški važnome mjestu na kojemu su Osmanlije prelazili rijeke Savu i Kupu. Na čelu graditelja bio je milanski majstor Petar de Mediolanus, a tesarske radove vodio je i nadgledao tesar Martin iz Zagreba. Utvrda je građena u obliku trokuta s tri kule i spojnim zidovima čije su stranice dugačke više od 30 metara. Kule izgrađene u utvrdi bile su trokatne i imale su strijelnice za topništvo, koje su postavljene kako bi se moglo pucati na sve strane. Jedini ulaz u dvorište i kule bio je kroz istočnu kulu, drvenim stubama. Na zidovima između kula bile su strijelnice za obične puške. Utvrda je bila okružena kanalom preko kojega je prijelaz bio na samo jednome mjestu. Ubrzo je uz postojeći trokut napravljen drugi od palisada koje su poslije zamijenjene zidom, te se izdaleka utvrda doimala poput četverokuta. Gradnja utvrde završena je 1550. godine. Nakon gradnje u utvrdu je smještena vojna posada koja je bila pod zapovjedništvom Kaptola.

Hasan-paša Predojević osmanski vojskovođa i beglerbeg Bosanskoga pašaluka od 1591. godine sa svojm vojskom opsjedao je sisačku utvrdu dva puta prije 1593. godine, pokušavajući osvojiti ju u kolovozu 1591. i u srpnju 1592. godine, no nije u tome uspio. Dne 1. kolovoza 1591. godine napao je utvrdu koju su s odredom od 300 vojnika branili kanonici Nikola Mikac i Stjepan Kovačić.[6] Posada je 6. kolovoza izašla iz grada i udarila na Turke, a ban Erdödy poslao je pomoć te se je Hasan-paša 11. kolovoza povukao.[7] Dne 23. srpnja 1592. godine Hasan-paša Predojević počeo je svoje drugo opsjedanje Siska kojega su tada branili kanonici Nikola Mikac, Blaž Đurak i Matija Fintić. Opsjedao ga je do 29. srpnja kada se je opet poražen vratio u Bosanski pašaluk.[6]

Bitka kod Siska uredi

Pripreme za bitku uredi

Nakon što je turski sultan Murat III. 1590. godine sklopio mir s Perzijom, počeli su upadi Turaka prema zapadu, sve do Kranjske, Štajerske i Koruške. Njemački car i hrvatsko-ugarski kralj, Rudolf II., poslao je, stoga, izaslanike u Carigrad koji su 29. listopada sklopili primirje koje je trebalo trajati osam godina. Ipak, pod pritiskom vojničkih krugova na svome dvoru, Murat je sljedeće godine za zapovjednika svojih jedinica u tom području postavio beglerbega Hasan-pašu Predojevića, poznatoga po borbenosti na svojim pohodima.

Nakon nekoliko pobjeda hrvatskoga bana Tome Bakača Erdödyja, bosanski je beglerbeg ipak uspio osvojiti Bihać, a Hrvatska je doista bila svedena na "ostatke ostataka" (lat. reliquiae reliquiarum). Turci su se počeli okupljati kod Petrinje, koja je ranije bila spaljena odlukom Hrvatskog Sabora, te su se ondje utaborili na lijevoj obali Kupe, podižući utvrdu Yeni Hisar. Tako su se našli nasuprot pokupske obrambene crte, gdje se, između Karlovca (podignut 1579. godine) i Siska nalazio niz manjih utvrda.

Zbog vojnih neuspjeha, na čelo kršćanske vojske postavljen je Ruprecht Eggenberg, a 27. travnja 1593. godine proglašena je odluka o upućivanju zemaljskih vojski prema Vojnoj krajini.

Nakon što je pao Bihać, Hrvatski je sabor donio insurekciju (insurrectio), tj. odluku o općem ustanku, gdje je napisano da na banov poziv plemići, kmetovi, građani i sve duhovne osobe moraju krenuti u rat.[2]

Tijek bitke uredi

 
Bitka kod Siska 22. lipnja 1593. (Hans Sibmacher).[8]

Turci su svoje snage počeli pokretati već početkom lipnja i potom su osvojili sve su susjedne utvrde oko Siska te su one prije bitke bile u turskim rukama.[9] Dne 14. lipnja osvojili su Drenčinu, a dan kasnije, 15. lipnja, opkolili su sam Sisak s otprilike 12.000 ratnika. Sisačku je posadu utvrde činilo 300 branitelja koje su vodili kanonici Blaž Gjurak i Matija Fintić. Na vijest o pokretu turske vojske, kraj Svete Klare kod Zagreba okupilo se oko 5.000 boraca hrvatske, krajiške, koruške i kranjske vojske kako bi se uputili prema Sisku, gdje je bilo samo 300 boraca pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije Fintića. U toj je združenoj kršćanskoj vojsci Nijemcima zapovijedao vojvoda Ruprecht Eggenberg, Hrvatima ban Toma Bakač, a Slovencima general Karlovačkog generalata Andrija Auersperg. Krenuo je hrvatski ban Toma Erdödy u pomoć ugroženom gradu s 1.240 svojih vojnika. Pridružio mu se je Andrija Auersperg s 300 oklopnika iz Kranjske i Koruške, pa njemačke postrojbe Ruprechta Eggenberga s 300 vojnika, Stjepan Grasswein, zapovjednik Slavonske krajine i njegovih 400 konjanika, Petar Erdödy s 500 žumberačkih uskoka, Melchior Rödern s 500 šleskih strijelaca, Adam Rauber od Weinera s 200 arkebuzira, Krštofor Obrutschan sa 100 ljudi, Stjepan Tahy s 80 husara, Martin Pietschnik iz Altenhofa sa 100 momaka, Georg Sigismund Paradeiser, zapovjednik karlovačkih, koruških i kranjskih mušketira sa 160 momaka, Ferdinand Weidner sa 100 pješaka i grof Montecuccoli sa 100 konjanika.[3] Osim toga bili su prisutni sljedeći hrvatski kapetani sa svojim četama: Ivan Drašković, Benedikt Thuroczy, Franjo Orehovački, Vuk od Druškovca i grof Stjepan Blagajski.[10] Tako je ta hrvatsko-slovensko-njemačka vojska koja je došla pomoći opkoljenom hrvatskom gradu skupila oko 5.000-6.000 bojovnika.

Dne 21. lipnja, u predvečerje glavne bitke, dok je zatvarao gradska vrata, poginuo je kanonik Matija Fintić, a zajedno s njim i dvanaestorica branitelja.[11] Ubio ih je otrgnuti željezni zasun, kojim su se zatvarala vrata.[12] Dne 22. lipnja oko 10 sati stigla je pomoć do Siska predvođena banom Erdödyjem.[13] Između Kupe i Save banski vojnici sukobili su se s Turcima koji su se prethodno bili prebacili s desne na lijevu obalu Kupe. Ovaj prvi napad izvele su hrvatske snage, konjanici. Nakon što su ih turski janjičari djelomično odbili, slovenski i njemački strijelci odbili su turski protunapad, te pritisli Turke, koji su se morali povući prema Kupi. U međudobi kanonik Blaž Gjurak i sisačka posada provalili su iz utvrde u kratki proboj i zauzeli mali most kojim se prelazilo na desnu obalu Kupe, te je tako Turcima zatvorena odstupnica. Turska je vojska nakon toga bila potpuno okružena.[14] Nije im stoga preostalo ništa drugo, nego pokušati preplivati rijeku i tako naći spas. Većina se pritom utopila, a samo se nekoliko stotina spasilo. Kršćanske su snage u bitci izgubile između 40 i 50 vojnika, a osmanske oko 8000.[5] Među poginulima i utopljenima na osmanskoj strani bio je i Hasan-paša Predojević, te njegov brat Džafer-beg, cernički sandžakbeg; glasoviti gazija i krajišnik Arnaud Memi-beg, zvornički sandžakbeg; sultanov rođak i hercegovački sandžakbeg Sultanzade Mehmed-beg; Ramadan-beg, požeški sandžakbeg; Ibrahim-beg, lički sandžakbeg; Kurt-beg iz Vučitrna i ine osmanske vojskovođe, age i spahije.[15] Ostatak se Turske vojske razbježao. Ostavili su za sobom naoružanje (između ostaloga 8 topova na kotačima, među kojima je bio i Katzianerov top tzv. Katzianerica, više falkoneta i 100 manjih topovskih tana) i namirnice (30 lađa s hranom i opremom).[14]

Značenje bitke uredi

Ta je bitka bila i povod ratu što su ga 17. srpnja Turci objavili Habsburškoj Monarhiji (tzv. Dugi turski rat, 1593. – 1606.). Za toga su rata Turci u četvrtome pokušaju 28. kolovoza 1593. godine ipak osvojili Sisak, ali je nakon godinu dana oslobođen.

Unatoč tome, bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Europu je ubrzo obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II.

Sve do danas, kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska, malo zvono zagrebačke katedrale oglašava se svakoga dana u 14 sati. Od 22. lipnja 2010. godine i zvono sisačke Katedrale Uzvišenja Svetog Križa svakim danom u 14 sati zvonjavom podsjeća na ovu slavnu pobjedu kršćanske vojske nad Osmanlijama.[16]

Velikom pobjedom kod Siska je završio Stogodišnji hrvatsko-turski rat.[17]

Galerija uredi

  •  
    Utvrđeni sisački »Stari grad«
  •  
    Bitka kod Siska (Hans Rudolf Miller)
  •  
    Bitka kod Siska, reljef
  •  
    Andrija Auersperg
  •  
    Toma Erdödy u molitvi pred Raspetim, ulje na drvu, oko 1620.
  •  
    Nadgrobna ploča bana Tome Bakača Erdödyja

Izvori uredi

  1. ↑ Sisačka bitka, enciklopedija.hr, pristupljeno 5. listopada 2019.
  2. ↑ a b Sandra Skanderlić. Bitka kod Siska (22.6.1593.). Hrvatski internet portal u Švicarskoj. str. croatia.ch. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. svibnja 2015. Pristupljeno 5. listopada 2019.
  3. ↑ a b c Aleksije Olesnički, Tko nosi odgovornost za poraz turske vojske kod Siska 20. ramazana 1001. godine (22. lipnja 1593)? // Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, sv. 22-23, br. 1, (1942.), str. 115.-173., (Hrčak), str. 130.
  4. ↑ Ante Nazor, O broju vojnika kršćanske vojske u sisačkoj bici 22. lipnja 1593., str. 106.-107., u: Sisačka bitka 1593., ur. Ivo Goldstein i Milan Kruhek, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, etc, Zagreb - Sisak, 1994., ISBN 953-175-025-4
  5. ↑ a b Mate Božić, Bitka kod Siska 1593. godine // Pleter: časopis udruge studenata povijesti, sv. 1, br. 1, (2017.), str. 177. - 192., (Hrčak), str. 189.
  6. ↑ a b Hrvoje Kekez, Brzopleto napuštena obrana Siska, vojnapovijest.vecernji.hr, 4. svibnja 2018., pristupljeno 7. listopada 2019.
  7. ↑ Ive Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo, Golden marketing, Zagreb, 1998., ISBN 953-6168-38-3, str. 158.
  8. ↑ Milan Pelc, Vijest-senzacija-propaganda: predstavljanje povijesnog događaja u doba ranog novog vijeka na primjeru bitke kod Siska, str. 176., u: Sisačka bitka 1593., ur. Ivo Goldstein i Milan Kruhek, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, etc, Zagreb - Sisak, 1994., ISBN 953-175-025-4
  9. ↑ Milan Kruhek, Velike hrvatske povijesne obljetnice: 1493. - 1593.: 1993. godina  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. listopada 2019. (Wayback Machine), Svjetlo, sv. 60, br. 4, (1993.), str. 8.
  10. ↑ Mislav Barić, Dugi rat u Hrvatskoj: ratnici i ratništvo (Kriegswesen): diplomski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, mentor dr. sc. Drago Roksandić. Kolegij: Diplomska radionica II. Zagreb, 2015., str. 69.
  11. ↑ Fintić, Matija, hbl.lzmk.hr, pristupljeno 5. listopada 2019.
  12. ↑ Aleksije Olesnički, Tko nosi odgovornost za poraz turske vojske kod Siska 20. ramazana 1001. godine (22. lipnja 1593)? // Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, sv. 22-23, br. 1, (1942.), str. 115.-173., (Hrčak), str. 136.
  13. ↑ Milan Kruhek, Velike hrvatske povijesne obljetnice: 1493. - 1593.: 1993. godina  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. listopada 2019. (Wayback Machine), Svjetlo, sv. 60, br. 4, (1993.), str. 9.
  14. ↑ a b Mislav Barić, Dugi rat u Hrvatskoj: ratnici i ratništvo (Kriegswesen): diplomski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, mentor dr. sc. Drago Roksandić. Kolegij: Diplomska radionica II. Zagreb, 2015., str. 71.
  15. ↑ Ive Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo, Golden marketing, Zagreb, 1998., ISBN 953-6168-38-3, str. 164.
  16. ↑ (AS), Zvono sisačke katedrale od sada zvoni svaki dan u spomen na Sisačku bitku iz 1593. godine, sisak.info, 24. lipnja 2010., pristupljeno 23. lipnja 2017.
  17. ↑ Ana Grgić, Plemstvo u borbi protiv Osmanlija: završni rad, Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Preddiplomski studij povijesti i pedagogije, mentor: doc.dr.sc. Zlatko Đukić, Osijek, rujan 2015., str. 16., pristupljeno 5. listopada 2019.

Vanjske poveznice uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bitka_kod_Siska&oldid=6732834"