Cirokumulus
Cirokumulus (međunarodna kratica Cc) je bijeli oblak koji čine sitni odvojeni okruglasti elementi katkada poredani u nizove ili rebra, između kojih se vidi plavo nebo. Prema obliku može biti slojevit (stratiformis), lećast (lenticularis), poput dvorca s tornjevima (castellanus) i pramena vune (floccus). Nema sjenu. Sastoji se isključivo od ledenih kristalića, a pojavljuje se na visinama između 5 i 13 kilometara (u umjerenim zemljopisnim širinama). Mogu biti debeli od nekoliko desetaka do stotina metara. Ne daje oborine. Često nastaje na tragovima zrakoplova.[1][2]
Cirokumulusi su mali ledeni oblaci, slični "ovčicama", sastavljeni od malih, bijelih pjega, kao da nebo prekriva čipka. Raspoređeni su u više ili manje pravilnim prugama ili skupinama. Širina pojedinih elemenata oblaka ne prelazi 1°. Kroz rupice se vidi plavo nebo, među bijelim grudicama, zbog čega oblak može izgledati kao mreža ili pčelinje saće.
Vrste oblaka prema visini i obliku uredi
Osnovna podjela oblaka temelji se na činjenici da je, usprkos velikoj raznolikosti oblaka, moguće izdvojiti ograničen broj svojstvenih oblika, koji se često mogu naći u gotovo svim dijelovima svijeta. Takva podjela svojstvenih oblika sadrži podjelu na rodove, vrste i podvrste, a kao dopunu daje i odlike koje detaljnije opisuju pojedina svojstva oblaka. Druga osnovna podjela odnosi se na visinu na kojoj se pojavljuju oblaci.[3]
S obzirom na visinu nad tlom na kojoj se pojavljuju, razlikuju se niski, srednji i visoki oblaci te oblaci okomitog razvoja. U umjerenim zemljopisnim širinama niski oblaci nalaze se na visinama između tla i 2 km, srednji na visinama između 2 i 7 km, a visoki između 7 i 13 km. Oblaci okomitog razvoja pojavljaju se u pravilu na visinama između 800 m i 13 km (iznimno i do 16 km). Gornje su granice slojeva oblaka u tropima podignute za koji kilometar, a u polarnim su predjelima za nekoliko kilometara spuštene.
Prvu morfološku razredbu oblaka izradio je 1803. engleski amaterski meteorolog Luke Howard (1772. – 1864.) i ona se u proširenom obliku zadržala do danas. Osnovna je pretpostavka te podjele da je unatoč velikoj raznovrsnosti oblika oblaka moguće izdvojiti 10 vrsta karakterističnih oblika koji se nalaze u svim krajevima svijeta:
- visoki oblaci: cirus (Ci), cirostratus (Cs) i cirokumulus (Cc),
- srednje visoki oblaci: altostratus (As) i altokumulus (Ac),
- niski oblaci: stratokumulus (Sc), stratus (St) i nimbostratus (Ns),
- oblaci okomitog razvoja: kumulus (Cu) i kumulonimbus (Cb).
Vrste se dalje dijele na podvrste: castellanus (poput dvorca s tornjevima), fibratus (vlaknast), floccus (poput pramena vune), fractus (izlomljen), lentikularis (lećast), nebulosus (bezobličan), stratiformis (slojevit), uncinus (kukičast), spissatus (zgusnut) i tako dalje. Neki oblici dodatno karakteriziraju pojedine oblake, na primjer vrh u obliku nakovnja (inkus) ili vrećaste izbočine na podnici (mamatus).
Slike uredi
|
Izvori uredi
- ↑ cirokumulus. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2018.
- ↑ Gelo, Branko, Opća i pomorska meteorologija, 1. izd., Sveučilište u Zadru, Zadar, 2010., ISBN 978-953-7237-69-1, str. 170.
- ↑ "Tehnička enciklopedija" (Meteorologija), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
