Georgij Pinhasov
Georgij Pinhasov (ili Garik Pinhasov, engl. Gueorgui Pinkhassov; Moskva, 1952.) - fotograf,[1] dobitnik međunarodnih nagrada, član agencije Magnum Photos.
| Georgij Pinhasov | |
 G. Pinhasov 1998. godine | |
| Rođenje | Moskva, SSSR, 1952. |
|---|---|
| Zanimanje | fotograf |
| Portal o životopisima | |
Život i rad uredi
Pinhasov je interes za fotografiju pokazivao još kao tinejdžer,[2] te se nakon završetka škole upisao na Državni institut kinematografije "S.A. Gerasimov". Ne završivši studij, odlazi na dvije godine u vojsku. Nakon povratka iz vojske, počeo je raditi kao fotograf u filmskom studiju Mosfilma, a zatim kao nezavisni fotograf.
Godine 1978. Pinhasov pristupa nekadašnjem Moskovskom gradskom komitetu umjetnika-grafičara (sekcija fotografije), gdje je dobio status samostalnog umjetnika.[2] U dvoranama komiteta u Maloj Gruzinskoj ulici Pinhasov izlaže svoje prve fotografije: portrete i mrtvu prirodu u tehnici sepije (Dinja, Šalica s čajem i mnoge druge). Status samostalnog umjetnika mu je omogućio više slobode da putuje i izlaže svoj rad i na međunarodnoj sceni. Godine 1979. njegove fotografije su prvi put zamijećene izvan Rusije, u grupnoj izložbi sovjetskih fotografija u Parizu.[3]
Njegov je rad primijetio poznati ruski filmski redatelj Andrej Tarkovski, koji ga je pozvao da radi reportažu o njegovom filmu Stalker (1979.), čime ga je ujedno i potaknuo da se bavi novinskom fotografijom.[4] Tarkovski ga je upoznao s fotografijama Henrija Cartier-Bressona, koji je tada bio nepoznat u Rusiji. Kao rezultat prijateljstva s redateljem nastale su tisuće fotografija u boji Sovjetskog Saveza.
Godine 1985. trajno se preselio u Pariz. Predstavivši seriju fotografija u boji Abanotubani ("Tbiliska kupališta") 1988., postao je suradnik agencije Magnum Photos, koju je osnovao čuveni Henri Cartier-Bresson. Od 1990. godine Pinhasov je punopravni član agencije. Redovito radi za međunarodni tisak, npr. Geo, Actuel i The New York Times. Izvještavao je o važnim događajima u Litvi, Mongoliji, Indoneziji, Kini i Africi. Godine 1991. izvještavao je o kolovoškom puču u Moskvi za The New York Times.[5][6] Nije mu bilo dopušteno ući u Černobil pa je snimao posljedice katastrofe u stvarnom životu ljudi.[7]
Godine 1995. dobio je stipendiju grada Tokija te je 1998. izdao knjigu Sightwalk, sa serijom živopisnih fotografija snimljenih na ulicama grada.[8]
Nagrade uredi
Izložbe uredi
- 2009. S ljubovju o Baku, središnja izložbena dvorana "Manjež", Moskva
- 2009. Nordmeer, Pariz, Francuska
- 2008. Kak budto by svet, Photobiennale, Vinzavod, Moskva[9]
- 2007. L’Image d’Après, Cinémathèque Française, Pariz, Francuska
- 1988. Center of Photography, Ženeva, Švicarska
- 1988. Asie Centrale - galerija, Pariz, Francuska
- 1987. Cité Internationale des Arts, Pariz, Francuska
- 1979. Maison des Hommes de Lettres, Moskva, Rusija
- 1979. Tour Kiek in de Kök, Tallinn, Estonija
Knjige Georgija Pinhasova uredi
- 2006. Nordmeer, Hamburg, Njemačka, ISBN 3936543968
- 2003. Carnet D’Opera. Regards en coulisses, ur. Xavier Barral, London, ISBN 2915173028
- 1993. Une promenade à la Défense, Pariz, ISBN 270961233X
- 1999. Sightwalk, London, ISBN 9780714838090
Knjige u kojima su predstavljene fotografije G. Pinhasova uredi
- 1988. Taneli Escola & Hannu Eerikainen, Toisinnakijat, Helsinki, Finska
- 1988. Die zeitgenossische Photographie in der Sowjetunion, Regensburg, Njemačka, ISBN 3723103766
- 1996. Tokio Today, Japan
Literatura uredi
- Vartanov, S., Pinhasov Georgij. Njuans, intonacija, stil'..., Sovetskoje foto, 1981, br. 10
- Idlis, J., 7 voprosov Georgiju Pinhasovu Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. kolovoza 2009. (Wayback Machine), Russkij reportjor, br. 23, 8. prosinca 2007.
- Masaljcev, M., Tajnaja komnata Georgija Pinhasova, Desillusionist, br. 15, preuzeto 28. srpnja 2017.
- Udarceva, N., Georgij Pinhasov – zaklinatelj sveta, Ogonjok, br. 52, 2008.
Intervjui uredi
- Kanal "Radost' moja": Georgij Pinhasov - Svetopis
- Vanina, E., Lučšije fotografy strany. Georgij Pinhasov, Afiša, 2012.
- Babinceva, N., Georgij Pinhasov: "Sud'ba dajot fotografu dva šansa Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. srpnja 2017. (Wayback Machine), Moskovskije novosti, 30. rujna 2011.
Bilješke uredi
- ↑ Waters, L., Unique moments: the photographs of Gueorgui Pinkhassov, The Daily Telegraph, 4. lipnja 2014.
- ↑ a b Magnum Photos, Gueorgui Pinkhassov, preuzeto 28. srpnja 2017.
- ↑ RUSPEKH, Pinhasov, Georgij Borisovič Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. srpnja 2017. (Wayback Machine), preuzeto 28. srpnja 2017.
- ↑ Dhaliwal, R., Gueorgui Pinkhassov's best photograph: a rooster in a Tashkent bazaar, The Guardian, 15. svibnja 2014.
- ↑ Magnum Photos, In Pictures: The Collapse of the Soviet Union, preuzeto 28. srpnja 2017.
- ↑ Moore, R., August 1991: Muscovites Remember the Failed Coup in a New Exhibition, The Moscow Times, 26. kolovoza 2016.
- ↑ Magnum Photos, Gueorgui Pinkhassov - USSR. After Chernobyl's nuclear accident. 1991., preuzeto 28. srpnja 2017.
- ↑ Magnum Photos, Sightwalk: Gueorgui Pinkhassov’s First Book, preuzeto 28. srpnja 2017.
- ↑ Kommersant, Magnum-klass, 26. ožujka 2008.