Indijski hram je oblik hramske vjerske arhitekture koji se razvio na Indijskom potkontinentu. Iako ti hramovi pripadaju trima religijama (budizam, hinduizam i džainizam), njihov razvitak i mnoge odlike su zajedničke.

"Obalni hram" u Mahabalipuramu iz 8. stoljeća.
Mahabodhi hram, 5. – 6. st.
Dvorana molitve u hramu I., Ajanta, 5. st.

Povijest uredi

Pravi indijski hram datira iz razdoblja dinastije Gupta (370.550.). Prije toga se vjerska djelatnost stoljećima odvijala u svetištima izdubljenim u živoj stijeni, posebno u zapadnim dijelovima srednje Indije. Najstariji sačuvani spomenici, špiljski hramovi i stupovi u Asoki, odaju perzijsko podrijetlo. Stupove, koji su perzijski po tehnici, stilu i osjećaju, vjerojatno su u stvari i podigli Perzijanci. Špiljski hramovi bili su imitacija ahemenidskih grobnica koje su se gradile u Perziji u 6. i 5. stoljeću prije Krista. Među najglasovitije primjere špiljskih hramova ubrajaju se budističke špilje u Ajanti koje su u potpunosti bile uklesane u živu stijenu.

Obožavanje kipova, koje nije bilo dio originalnog brahmanskog bogoštovlja, je vjerojatno preuzeto od Grka koji su bili u sjeverozapadnoj Indiji oko tri stotine godina nakon Aleksandra Velikog. Najstarije ruševine hinduskog hrama nalaze se u Afganistanu i vjerojatno potječu iz 2. stoljeća. On ima ne samo tlocrt peristila, nego čak i natpise od grčkih slova.

 
Dva rathasa (sveta kola) od pet hramova Pancha Rathas u Mahabalipuramu, 7. st.

Budistički hram, poput Mahabodhi hrama u Bodh Gayi (5. – 6. stoljeće), je ustanovio klasični oblik indijskog hrama s tornjem u obliku visoke piramide i visokom kamenom ogradom odmah uz hram, oboje potpuno prekriveni prizorima u visokom reljefu.

U razdoblju dinastije Gupta oblik se mnogih hramova priklonio standardiziranom tlocrtu koji će ostati obrascem za kasnije hramove. Srce zgrade je činila kockasta cella (svetište) u kojoj se postavljao božanski kip. Lagano uzdignut na niskom uzvišenju, kip je bio smješten u četvrtastoj prostoriji pred kojom se nalazila neka vrsta predvorja. Svetište je okruživao prolaz namijenjen za obrednu ophodnju oko svetoga kipa. Arhitravi i dovratnici na ulaznom portalu često su se bogato ukrašavali biljnim motivima te muškim i ženskim likovima hramskih zaštitnika, a zidove su krasili i kipovi raznih hinduističkih božanstava.

Najstariji hinduistički hramovi na jugoistoku Indije, oni građeni za vrijeme Pallava vladara, su zapravo prijelaz iz špiljskog hrama u strukturnu građevinu sa snažnim odlikama budističkih samostana i chaitya (dvorana u kojoj je stupa) s nekoliko ćelija okupljenih oko dvorišta. Tako hramovi u Mahabalipuramu i Hram sunca u Konarku imaju dvorane-paviljone (mandapa) i svetišta (rathas) oblikovane kao ceremonijalne kočije.

Khajuraho hramovi su izvrsni primjer srednjovjekovne indijske arhitekture, ali svojim prikazima i svjedočanstvo života ljudi u vrijeme Chandela vladara (oko 950. – 1150.). Hramovi su izgrađeni od pješčenjaka, bez veziva, a kamenje se povezivalo na utor i zator s velikom preciznošću. Njihovi stupovi i arhitravi su izgrađeni od megalita, do 20 tona teških. Svaki se sastoji od tri glavna elementa: ulaza (ardhamandapa), svečane dvorane (mandapa) i svetišta (garbha griha).

Utjecaj uredi

 
Hram Brihadeeswarar, Chola dinastija 12. st.
 
Lakshmana hram u Khajurahou, 12. st.

Širenje indijske arhitekture bilo je rezultat kolonijalizma, koji je prenio i aklimatizirao indijsku kulturu zasnovanu na hinduizmu i budizmu, u cijelu regiju jugoistočne Azije, koja obuhvaća Burmu, Tajland, i Indokinu na kopnu, te Šri Lanku, Sumatru, Javu, Bali i druge otoke u Indijskom arhipelagu. Dva najveća spomenika indijske kulture izvan Indije su Borobodur na Javi i Angkor Wat u Kambodži.

Popis poznatijih indijskih hramova uredi

Izvori uredi

Poveznice uredi

Vanjske poveznice uredi

 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Indijski hram