Irving Langmuir
Irving Langmuir (31. siječnja 1881. – 16. kolovoza 1957.) je bio američki kemičar i fizičar. Njegovo najpoznatije djelo napisao je 1919. “Raspored elektrona u atomima i molekulama”.[1] Iako je kasnije imao puno rasprava o autorskim pravima, njegova vještina izlaganja tema i doprinos u omiljenosti znanosti, doprinijeli su njegovoj popularnosti. Poznat je i po tome što je električnu žarulju punio plinom radi veće trajnosti, uveo je zavarivanje u zaštitnom plinu vodika i dobio je Nobelovu nagradu za kemiju 1932. za rad iz područja površinske kemije.
| Irving Langmuir | |
 | |
| Rođenje | 31. I. 1881. Brooklyn, New York SAD |
|---|---|
| Smrt | 16. VIII. 1957 (76 godina) Woods Hole, Massachusetts, SAD |
| Narodnost | Amerikanac |
| Polje | fizika, elektrotehnika, matematika |
| Alma mater | Sveučilište Columbia u New Yorku Sveučilište Göttingen |
| Poznat po | Izumitelj visokovakuumske cijevi, Langmuirova izoterma, Langmuirovi valovi |
| Istaknute nagrade | Medalja Williama H. Nicholsa (1915., 1920.) Hughesova medalja (1918.) |
| Portal o životopisima | |
Životopis uredi
Mladost uredi
Irving Langmuir se je rodio u Brooklynu, New York, 31. siječnja 1881. Bio je treće dijete, od četvero, a roditelji su mu bili Charles Langmuir i Sadie. Roditelji su podupirali da proučava prirodne pojave i da ih uredno bilježi. S 11 godina otkriveno je da ima velikih problema s vidom. Kasnije se uspio izliječiti i nakon toga se još više posvetio znanosti.
Najveći utjecaj na njega je imao njegov stariji brat Arthur, koji se bavio proučavanjem kemije i on je hrabrio Irvinga u njegovoj znatiželji. Pomogao mu je napraviti mali kemijski laboratorij u kutu svoje sobe i bio je strpljiv s Irvingom, kada bi postavljao mnoštvo pitanja. Irving je imao dosta hobija, kao planinarstvo, skijanje, pilotiranje i klasična glazba. Bio je uključen u rasprave s politikom vezanom s upotrebom atomske energije, kao i očuvanju okoliša.
Školovanje uredi
Školovao se u Sjedinjenim Američkim Državama i Parizu (1892. – 1895.). Višu skolu je završio u Philadelphiji, a u New Yorku je dobio zvanje inženjera metalurgije. Kasnije je i dobio zvanje doktora znanosti s temom Nernstove žarulje (stari uređaj koji je davao stalno infracrveno svjetlo u spektroskopiji) i problema rekombinacije plinova nakon hlađenja. Naknadno je dobio i poslijediplomsko zvanje iz kemije.
Istraživanje uredi
Prve doprinose znanosti je dao u studiranju električnih žarulja. Prvo je poboljšao rad difuzijske pumpe, koje je vodilo do otkrića elektronske cijevi. Nakon toga, otkrio je da volframova žarna nit u električnoj žarulji, puno duže traje ako se žarulja puni nekim plemenitim plinom, kao argonom. Otkrio je isto da spiralno uvijanje volframove žarne niti isto povećava njegov radni vijek. Proučavao je i površinsku kemiju, tako da je otkrio jednoatomski vodik, kojim je prevukao sloj na volframovoj žarnoj niti.[2]
1917. je objavio rad o uljnim filmovima, tvrdeći da uljni film na površini vode ima širinu molekule.[3] Nastavio je s proučavanjem žarnih niti u električnoj žarulji i termoelektronsku emisiju električnih nabijenih čestica s površine. Bio je jedan od prvih koji je proučavao plazmu, i naziv je on skovao, usporedujući je s ponašanjem krvne plazme. Otkrio je i valove ovisne o gustoći elektrona u plazmi, koji se danas nazivaju Langmuirovi valovi.
Uveo je i pojam temperature elektrona 1924., otkrivši način mjerenja temperature i gustoće elektrona u plazmi Langmuirovom sondom. Otkrio je i atomski vodik, započevši metodom zavarivanje u zaštitnom plinu vodika, koja je bila jedna od prvih metoda zavarivanja plazmom. Danas se ta metoda razvila u elektrolučno zavarivanje netaljivom elektrodom u zaštiti inertnog plina ili TIG postupak zavarivanja.
Kasniji radovi uredi
Nakon prvog svjetskog rata doprinio je atomskoj teoriji, uvodeći ideju elektronske ljuske i iona. Uveo je i pojam jednomolekularnog sloja u studiji površinske kemije (ona proučava fizičke i kemijske pojave, koje se javljaju između dva stanja, kao između krutog i tekućeg stanja, ili krutog i plinovitog stanja itd.). od 1938. je proučavao atmosferu i meteorologiju. Otkrio je i pojavu Langmuirovog strujanja, strujanje koje se javlja u oceanima, kada puše snažan vjetar, pa se pojavljuju spiralna strujanja u moru, usporedno sa strujanjem vjetra.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, poboljšao je rad sonara za podmornice i postupak odleđivanja krila aviona. Istraživao je pojavu suhog leda i počeo ga primjenjivati da izazove kišu iz oblaka, koje se i danas koristi u svijetu, ali je korist upitna.
Osobni zivot uredi
Oženio se 1912. s Marion Mersereau, s kojom je posvojio dvoje djece: Kenneth i Barbaru. Umro je 1957. od srčanog udara.[4]
Izvori uredi
- ↑ Langmuir, I. (1919). "The Arrangement of Electrons in Atoms and Molecules Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. prosinca 2008. (Wayback Machine)", Journal of the American Chemical Society. Vol. 41, No. 6, 868.
- ↑ Coffey, Cathedrals of Science: 64-70
- ↑ Irving Langmuir, "The Constitution and Fundamental Properties of Solids and Liquids. II," Journal of the American Chemical Society 39 (1917): 1848-1906.
- ↑ Dr. Irving Langmuir Dies at 76; Winner of Nobel Chemistry Prize The New York Times 17. kolovoza 1957.