Kaluđer (grč. kalógeros: dobri starac < kalós: častan + gérōn: starac; pokr. kalođer), monah, onaj tko se zamonašio, redovnik pravoslavne crkve koji živi u manastiru. Žena kaluđerica.

U drevna vremena mladi su tako zvali stare monahe, da bi se kasnije taj izraz počeo upotrebljavati za monahe uopće. Riječ kaluđer sreće se u mnogim spomenicima književnosti.[1]

Od riječi kaluđer nastala su brojna prezimena: Kaluđer, Kaluđera, Kaluđerčić, Kaluđerević, Kaluđeri, Kaluđerov, Kaluđerović, Kaluđerski, Kalođera... i toponimi: Kaluđerac (Budva), Kaluđerce (Leskovac), Kaluđerec (Brod u Makedoniji), Kaluđerica (Radoviš i Beograd), Kaluđerovac (Gospić), Kaluđerovići (Priboj), Kaluđerovo (Babušnica, Bela Crkva) itd.[2][3][4]

Izvori uredi

  1. Veliki pravoslavni bogoslovski enciklopedijski rečnik (tom I), Pravoslavna reč, Novi Sad, 2000.
  2. Hrvatski enciklopedijski rječnik (1-12), Zajedničko izdanje: EPH d.o.o. Zagreb i Novi Liber d.o.o. Zagreb, 2004.
  3. Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske, Institut za jezik i Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1976.
  4. Božidar Đorđević, Bogoljub Vasić: Imenik mesta u Jugoslaviji, Službeni list SFRJ, Beograd, 1973.