Los Angeles Chargers

Los Angeles Chargers su momčad američkog nogometa iz Carson u Kaliforniji. Natječu se u zapadnoj diviziji AFC konferencije NFL lige. Chargersi su osnovani 1960. godine, a najveći uspjeh im je osvajanje AFL lige 1963. godine. Od 1967. svoje domaće utakmice igraju na Qualcomm Stadiumu.

Los Angeles Chargers
Država Kalifornija
Grad Inglewood
Stadion SoFi Stadium (70 000 mjesta)
Službena stranica http://www.chargers.com/
Uprava
Vlasnik Dean Spanos
Predsjednik Dean Spanos
Generalni menadžer Tom Telesco
Treneri
Glavni trener Anthony Lynn
Koordinator napada Gus Bradley
Koordinator obrane Ken Whisenhunt
Koordinator specijalnih timova Kevin Spencer
Uspjesi
Osvojenih prvenstava AFL: 1963.
Konferencijski naslovi AFC: 1
Divizijski naslovi AFL Zapad: 5
AFC Zapad: 10
Sezona u doigravanju AFL: 4
NFL: 14

Povijest kluba uredi

Počeci u AFL-u uredi

Chargersi su osnovani u Los Angelesu 1960. godine kao jedna od osam momčadi osnivača AFL lige. Predvođeni trenerom Sidom Gillmanom, već prve sezone osvajaju svoju zapadnu diviziju, ali u prvenstvenoj utakmici gube od Houston Oilersa. Sljedeće godine momčad seli u San Diego[1] te ponovno završava sezonu sezonu porazom u finalu AFL-a od Oilersa. Chargersi s 11 pobjeda završavaju 1963., a wide receiver Lance Alworth, kasnije smatran možda i najboljim igračem San Diego Chargersa svih vremena, postaje MVP lige. Za naslov prvaka igraju s pobjednicima istočne divizije AFL-a, Boston Patriotsima. Alworth, quarterback John Hadl, running back Keith Lincoln i ostatak ekipe Chargersa pobjeđuje Patriotse 51:10 i tako osvajaju svoj prvi (i do danas jedini) naslov prvaka. Chargersi prvi vrhu AFL-a ostaju do spajanja lige s NFL-om 1970., bilježivši samo pobjedničke sezone, a do finalne utakmice došli su još dvaput, 1964. i 1965. te oba puta izgubili od Buffalo Billsa.

Air Coryell uredi

Početke u NFL-u Chargersi neće pamtiti po dobrome. Tek 1978. dolaze do prvog pobjedničkog omjera u novoj ligi, nakon što je momčad preuzeo trener Don Coryell. Coryell u momčad uvodi novu napadačku filozofiju, po njemu nazvanu "Air Coryell",[2] a koju karakterizira naglasak na srednje duga i duga dodavanja. Ta igra je savršeno odgovarala quarterbacku Chargersa Danu Foutsu i njegovim hvatačima tight endu Kellenu Winslowu i wide receiveru Johnu Jeffersonu, te Chargersi 1979. s 12 pobjeda u sezoni po prvi put u NFL-u osvajaju diviziju. Međutim, gube odmah u divizijskoj rundi doigravanja od starih rivala Houston Oilersa. Iduće sezone momčad već ima tri igrača s više od 1000 uhvaćenih jarda dodavanja u sezoni,[3] a uspijevaju i ostvariti pobjedu u doigravanju. U divizijskoj rundi pobjeđuju Buffalo Billse 20:14, ali ih u konferencijskom finalu pobjeđuju budući prvaci Oakland Raidersi. Svoju treću diviziju zaredom osvajaju 1981., ali su i te sezone unatoč najboljem napadu lige zaustavljeni u konferencijskom finalu, gdje su ih porazili Cincinnati Bengalsi 27:7.

U devedesetima uredi

 
Linebacker Chargersa iz 90-ih Junior Seau

Chargersi nakon početka 80-ih pomalo posustaju. Coryell odlazi iz momčadi 1986. a Fouts 1988. Prva uspješna sezona im dolazi 1992. kada s 11 pobjeda osvajaju diviziju po prvi put nakon 11 godina, i to nakon četiri poraza u prve četiri utakmice u sezoni. U doigravanju pobjeđuju Kansas City Chiefse, ali onda u divizijskoj rundi gube od Miami Dolphinsa 31:0. Dvije sezone kasnije dolaze do najvećeg uspjeha u novijoj povijesti. Predvođeni quarterbackom Stanom Humphriesom u napadu i linebackerom Juniorom Seauom (12 puta izabranim u Pro Bowl) u obrani osvajaju diviziju i ulaze u doigravanje. Tu u tijesnim utakmicama pobjeđuju Miami Dolphinse i Pittsburgh Steelerse i po prvi puta u povijesti dolaze do Super Bowla. Tu ih čekaju veliki favoriti San Francisco 49ersi Stevea Younga i Jerrya Ricea koji u utakmici igranoj u Miamiju pobjeđuju 49:26.[4]

Od 2002. do danas uredi

Marty Schottenheimer preuzima momčad 2002. Sezonu ranije Chargersi na draftu biraju quarterbacka Drewa Breesa i running backa LaDainiana Tomlinsona.[5] Nakon katastrofalne sezone 2003., Chargersi iduće godine dolaze do playoffa. Završetkom sezone 2005. iz momčadi u New Orleans Saintse odlazi Drew Brees, a prvi quarterback postaje Philip Rivers. Već prva njegova sezona završava s rekordnih 14 pobjeda Chargersa u sezoni, a k tome LaDainian Tomlinson predvodi ligu s 1815 jarda probijanja.[6] Unatoč vodstvu u trećoj četvrtini protiv Patriotsa, gube utakmicu divizijske runde doigravanja s 24:21.

Pred sezonu 2007. momčad preuzima trener Norv Turner i momčad je ponovno u doigravanju. Ovaj put (nakon pobjeda nad Tennessee Titansima i Indianapolis Coltsima) dolaze do konferencijskog finala gdje ih ponovno pobjeđuju Patriotsi, ovaj put 21:12. Chargersi diviziju osvajaju i 2008. i 2009. i dolaze do divizijske runde doigravanja. Nakon 2009. Tomlinson odlazi iz momčadi, a zadnje pojavljivanje Chargersa u doigravanju je 2013. pod novim trenerom Mikeom McCoyem.[7]

Učinak po sezonama od 2008. uredi

Sezona Liga Konferencija Divizija Regularni dio sezone Uspjeh u doigravanju
Poz. Pob. Por. Ner.
2008. NFL AFC Zapad 1. 8 8 0 poraženi u divizijskoj rundi
2009. NFL AFC Zapad 1. 13 3 0 poraženi u divizijskoj rundi
2010. NFL AFC Zapad 2. 9 7 0
2011. NFL AFC Zapad 2. 8 8 0
2012. NFL AFC Zapad 2. 7 9 0
2013. NFL AFC Zapad 3. 9 7 0 poraženi u divizijskoj rundi
2014. NFL AFC Zapad 3. 9 7 0
2015. NFL AFC Zapad 4. 4 12 0
2016. NFL AFC Zapad 4. 5 11 0
2017. NFL AFC Zapad 2. 9 7 0
2018. NFL AFC Zapad 2. 12 4 0 poraženi u divizijskoj rundi

Izvori uredi

  1. San Diego Chargers History. chargers.com. Pristupljeno 25. siječnja 2014.
  2. "Air Coryell". profootballhof.com. Pristupljeno 25. siječnja 2014.
  3. 1000 Yard Receivers, Thrice. cbssports.com. 6. travnja 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2014. Pristupljeno 25. siječnja 2014.
  4. Super Bowl XXIX. nfl.com. 30. siječnja 1995. Pristupljeno 25. siječnja 2014.
  5. Trade works well as Chargers get Tomlinson, then Brees. sportsillustrated.cnn.com. 21. travnja 2001. Pristupljeno 25. siječnja 2014.
  6. LaDainian Tomlinson. pro-football-reference.com. Pristupljeno 25. siječnja 2014.
  7. Chargers hire Mike McCoy. espn.go.com. 16. siječnja 2013. Pristupljeno 25. siječnja 2014.