Marko Jozinović

Marko Jozinović (Globarica, Devetine, tada župa Radunice, 28. ožujka 1920. – Dubrovnik, 11. kolovoza 1994.) bio je vrhbosanski nadbiskup. Za biskupa je zaređen u Sarajevu 23. listopada 1977., a umirovljen 1990. godine. Na osobni zahtjev, ukopan je u Katedrali Srca Isusova u Sarajevu 13. kolovoza 1994. godine.

Monsinjor Marko Jozinović
Vrhbosanski nadbiskup
Rođen	28. ožujka 1920. Devetine
Umro	11. kolovoza 1994. Dubrovnik
Zaređen za svećenika	29. lipnja 1944.
Zaređen za biskupa	23. listopada 1977.
Portal: Kršćanstvo
Portal o životopisima

Životopis

Rodio se u Globarici ( Devetinama). U Maglaju pohađao osnovnu školu. U Travniku pohađao je kod isusovaca sjemenište gdje završava četiri razreda osmogodišnje i četiri razreda gimnazije. U Sarajevu pohađao teološki studij od 1940. godine. Zaredio se za svećenika po završetku studija, a zaredio ga je nadbiskup Šarić 29. lipnja 1944. godine. Obavio je pastoralnu praksu.

Prvo je službovao na župi Zavidovićima kao zamjenik župnika od 18. travnja 1945. do 26. lipnja 1946. godine. Jugokomunistička vlast ga je odatle odvela u zloglasni zenički zatvor poznat po „Staklari“, gdje je robijao bez prekida pet godina od 26. lipnja 1946. do 15. ožujka 1951. godine. Po izlasku iz zatvora već nakon tri dana ponovo je imenovan na tri mjeseca za zamjenika župnika, opet u Zavidovićima. Nakon nepuna tri mjeseca, 7. lipnja 1951. imenovan je za župnika u Uzdolu kod Prozora, gdje je službovao do 12.veljače 1956. godine. Uslijedila je župnička služba u Morančanima kraj Tuzle. Ovaj hrvatski kraj obuhvaćao je područje na kojem se odvila poznata Husinska buna i bilo je poznato po najstarijem komunističkom pokretu u BiH. Mnoštvo vjernika ove župe naglašeno su bili zadojeni komunističkom ideologijom koja se osjeća sve do današnjice. Jozinović je kao beskompromisni svećenik, žestoki protivnik komunizma, oštro propovijedao i često često kritizirao komunističku vlast zbog raznih nepravda. U propovijedima je rado koristio „hrvatski narod“ ili „hrvatski katolički puk“ što je za jugokomunističku vlast bila "crvena krpa", znak „klerofašizma“. Oštri napadi na iskvareni sustav na propovijedima u Morančanima, nisu prošli nezapaženo i antihrvatski režim nije dugo čekao. Jozinović je u lipnju 1956. dobio još jednu petnaestodnevnu zatvorsku kaznu. Nadbiskup Marko Alaupović bio je kompromisnijih stavova. Da bi poštedio Jozinovića od daljnjih progona, 26. srpnja 1961. silom je poslao Jozinovića na studij u Rim. Jozinović je boravio u Zavodu sv. Jeronima i studirao na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta – Gregorijani, gdje se upoznao s kolegom studentom Karolom Wojtylom (budućeg papu Ivana Pavla II.) s kojim se sprijateljio. Studij je završio 1964., stekavši naslov doktora teologije, doktoriravši tezom „O pravednosti u nauci Tome Akvinskog“.

Nakon studija vratio se u Sarajevo. Obnašao je više služba. Bio je vrhbosanski kanonik, pa prepošt Kaptola i generalni provikar Nadbiskupije. Kad je Čekada postao vrhbosanski nadbiskup 1967., Jozinović je ubrzano obnašao veliki broj odgovornih službi: ravnatelja nadbiskupske kancelarije, prosinodalnog suca, referenta za katehizaciju i sjemenište, profesora moralne teologije.

Kad je umro nadbiskup Smiljan Čekada, otvorilo se mjesto nadbiskupa. Čekada je imenovao pomoćnog biskupa Tomislava Jablanovića iz župe Dolca kod Travnika, ali nije bio biskup koadjutor (biskup s pravom nasljedstva). Moglo se odabrati nove kandidate i predložilo se Jozinovića i još jednog kandidata. Sveta Stolica ga je 30.svibnja 1977. postavila za Vrhbosanskog nadbiskupa. Imenovan je papinskom bulom „Dilecto filio“ br. 1.627 imenovan je 30. svibnja 1977. za petog nadbiskupa i metropolita Vrhbosanskog. U kanonski posjed preuzeo ju je 29. kolovoza 1977., a zaredili su ga za biskupa 23. listopada 1977. zareditelj pronuncij Michele Cecchini, uz glavne suzareditelje zagrebačkog nadbiskupa Kuharića i mostarskog biskupa Čulu. Suposvetitelji su bili nadbiskup beogradski Gabrijel Bukatko, biskup Joakim Herbut, biskup Nikë Prela, biskup Severin Pernek, biskup Ćiril Kos, biskup Pavao Žanić, biskup Mijo Škvorc i biskup Tomislav Jablanović. Zaređen je u sarajevskoj katedrali. Umirovljen je 19. travnja 1990. Vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu proveo je u biskupijskoj kući u Dubrovniku, gdje je i umro 11. kolovoza 1994. godine. Kardinala Puljića je zamolio da u slučaju da umre, da ga pokopa u sarajevskoj katedrali. Unatoč teškim ratnim problemima, kardinal Puljić održao je obećanje i vodio misu zadušnicu u koncelebraciji sarajevskih svećenika. Jozinović je pokopan u zajedničkoj grobnici sa svojim predčasnicima već 13. kolovoza.

Geslo je Jozinoviću bilo „Božji zakon je zakon života“.

Rad

Kad je postao nadbiskup, energično se upustio u rješavanje svih kompromisnih svećeničkih kadrovskih rješenja. Sproveo ih je u djelo, negdje s više ili manje uspjeha. Nadbiskupiju je zbilja prošao novi Duh. Svjesno je ušao u nove odnose među klerom. Kao profesor moralne teologije, vidio je lik svećenika i sve što se nije uklapalo u takav profil pokušavao je usmjeraviti u tom pravcu. Drugačije je gledao neka pastoralna rješenja, u nekim vrlo velikim župama nije bio zadovoljan s pastoralnim radom pa je najavio komadanje istih na manje radi lakšeg kordiniranog rada s vjernicima, najavio je neophodno nove programe u pastoralnom radu, a svećenike koji nisu držali redovitu vjeronaučnu katehezu pozvao je na odgovornost i najčešće premještao. Nastojao je povezati katolike Hrvate u biskupiji s onima koji su otišli iz biskupije na privremeni rad u inozemstvo, te je poslao puno svojih svećenika u hrvatske Misije po Zapadnoj Europi, s kojima je redovito kontaktirao.

Preustrojavanjem je osnovao osamnaest novih župa: Čajdraš, Turbe, Ularice, Kopanice, Grbavica-Sarajevo, Sijekovac, Novi Travnik, Ilijaš, Briješće, Globarica, Dragunja, Drijenča, Šikare, Par Selo, Tarčin, Gornja Komušina, Lug-Brankovići (1989.) i posljednja župa Lovnica. Izgrađeno je 30 novih župnih crkava, 26 novih župnih kuća, a još se za mnoge nema točne podatke, zatim 8 samostana od koja tri velebna zdanja (Stup, Gromiljak i Brestovsko). Mnoge zajednice sestara u Sarajevu vršile su dogradnju svojih samostana te popravljena, obnovljena i poboljšana sarajevska katedrala. 1980. godine izgrađena je Franjevačka provincijalna kuća. Inzistirao je graditi župne katehetske dvorane od kojih su mnoge nastale baš za njegova nadbiskupovanja. Za mnoge od ovih građevina dao je preporuku humanitarnim organizacijama, a ordinarijat je u njegovo doba kupio priličan broj obiteljskih kuća iz kojih se poslije razvijaju župni centri.

Izvori

Prethodnik:	Vrhbosanski nadbiskup (1977. – 1990.)	Nasljednik:
Smiljan Franjo Čekada		Vinko Puljić