Nacionalni park Paklenica

Nacionalni park Paklenica je po proglašenju drugi nacionalni park u Hrvatskoj, proglašen još 19. listopada 1949. godine, tek nekoliko mjeseci nakon NP Plitvička jezera. Svakako treba napomenuti da je Paklenica prvi put bila proglašena Nacionalnim parkom još 1929. godine, ali zakonom kojeg je trebalo revidirati svake godine, a što se nije činilo.

Paklenica
Nacionalni park Paklenica
Lokacija	Velebit
Država	Hrvatska
Površina	3.617 ha
Najbliži grad	Zadar
Utemeljen	19. listopada 1949.
Službena stranica	Nacionalni park Paklenica
NP Paklenica Nacionalni park Paklenica na zemljovidu Hrvatske

Dana 7. srpnja 2017. godine NP Paklenica je, uz Nacionalni park Sjeverni Velebit i Rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi, upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao dio zajedničke svjetske baštine 13 zemalja pod nazivom „Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe”. Riječ je o 2031 hektaru šume na lokacijama Suva draga - Klimenta i Oglavinovac - Javornik u Nacionalnom parku Paklenici. Iznimnost predloženih iskonskih bukovih šuma u nacionalnim parkovima Sjevernom Velebitu i Paklenici temelji se na njihovoj izvornosti, geografskom položaju, starosti i veličini.

Pogled na Veliku Paklenicu

O parku

Biljni i životinjski svijet

Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe
Svjetska baština – UNESCO
Država	Albanija Austrija Belgija Bugarska Hrvatska Italija Njemačka Rumunjska Slovačka Slovenija Španjolska Ukrajina Bosna i Hercegovina Češka Poljska Francuska Sjeverna Makedonija Švicarska
Godina uvrštenja	2007. (31. zasjedanje) Prošireno 2011., 2017. i 2021.
Vrsta	Prirodno dobro
Mjerilo	ix
Ugroženost	—
Poveznica	UNESCO:1133
Koordinate	44°22′N 15°26′E (WD)
Nacionalni park Paklenica

Temeljni fenomeni NP Paklenica su šume i geomorfološke osobitosti parka. U gotovo nešumskom južnom dijelu Velebita u Paklenici se javlja izrazito bogatstvo šumskih zajednica, a posebno mjesto zauzimaju šume crnog bora (Pinus nigra) po čijoj je smoli (Paklini) koja se je iz njih u prošlosti vadila Paklenica i dobila ime, te bukve (Fagus sylvatica) i bora krivulja. Paklenica posjeduje najveći sačuvani šumski kompleks u Dalmaciji od oko 2000 ha. Oko 55% parka je prekriveno vegetacijom, dok je oko 45% goli krški reljef. Vegetacija se uglavnom sastoji od šuma bukve (52%), crnog bora (20%), njihovih miješanih šuma (8%), te šuma u kojima se nalaze drveća kao što su: hrast medunac (Quercus pubescens ), bijeli grab (Carpinus orientalis) i crni grab (Ostrya carpinifolia) (9%). Gornju granicu šuma obilježava planinski bor (Pinus mugo) koji čini oko 4%, dok livade i pašnjaci pokrivaju oko 7%. Stanište je endemske biljčice hrvatskog naziva pjeskarica (Arenaria orbicularis) i drugih biljnih i životinjskih rariteta, prepun krških oblika.

Geomorfologija

Od geomorfoloških osobina najzanimljiviji, a ujedno i najimpresivniji su kanjoni Male i Velike Paklenice koji se usjecaju duboko u utrobu Velebita. Paklenicu godišnje posjeti preko 100.000 posjetitelja, a najvjerniji posjetitelji su penjači koje se od proljeća do jeseni može vidjeti na stijenama Paklenice, posebice na najvećoj hrvatskoj stijeni Anića kuku (712 m).

NP Paklenica zauzima površinu od 96 km². Najviši vrhovi su Vaganski vrh (1757 m) i Sveto brdo (1753 m).

U nacionalnom parku postoji i nekoliko špilja i jama od kojih su najpoznatije i najveće špilja Manita peć iznad kanjona Velike Paklenice i Jama Vodarica između kanjona Velike i Male Paklenice.

Galerija

• 
  Stijenjak modrokos
• 
  Sveto brdo na Velebitu
• 
  Mala Paklenica
• 
  Veliki kuk
• 
  Anića kuk
• 
  Vodenice u parku
• 
  Izvor u parku
• 
  Potok u parku
• 
  Manita peć

Poveznice

• Hrvatski nacionalni parkovi i parkovi prirode

Vanjske poveznice

• Nacionalni park Paklenica
• Članak o preživljavanju na Vaganskom vrhu  Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. travnja 2013. (Wayback Machine)