Wikipedija

Osman Nuri Hadžić

hrvatski i bošnjački književnik

Osman Nuri Hadžić (Mostar, 28. lipnja 1869. – Beograd, 23. prosinca 1937.), hrvatski i bošnjački[1][2] je književnik.

Osman Nuri Hadžić

Osman Nuri Hadžić
Pseudonim Vamik, Osman-Aziz, Ibni Mostari
Rođenje 28. lipnja 1869.
Smrt 23. prosinca 1937.
Period pisanja 1892. – 1937.
Portal o životopisima

Životopis uredi

Osman Nuri Hadžić rođen je u Mostaru 1869. godine. Mekteb, ruždiju i medresu Hadžić je završio u svom rodnom Mostaru, a šerijatsku sudačku školu u Sarajevu. Nakon toga upisao se 24. listopada 1893. godine na Pravni fakultet Zagrebačkoga sveučilišta, kao prvi musliman iz Bosne i Hercegovine.[3] Još dok je bio učenik mostarske medrese imao je dodire s tamošnjim pravaškim pristašama a nakon što je došao u Zagreb na Zagrebačko sveučilište djelatno sudjeluje u radu Stranke prava i govori na stranačkim skupštinama i sastancima.[3] Dana 16. listopada 1895. godine, sudjelovao je u prosvjednom spaljivanju mađarskoga barjaka prigodom dolaska cara i kralja Franje Josipa I. u Zagreb.[3] Zbog toga je osuđen na šest mjeseci zatvora.[3] Nastavivši, zbog te presude, školovanje u Beču, na Zagrebačko sveučilište ponovno se upisao u jesen 1897. godine gdje je i diplomirao 1899. godine.

Službovao je u Okružnome sudu u Sarajevu, a poslije toga stalno boravio u Sarajevu, sve do Prvoga svjetskog rata; tu je istodobno radio i u Zemaljskoj vladi i u Šerijatskoj sudačkoj školi, kao profesor i jedno vrijeme kao upravnik škole.

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata kotarski je predstojnik u Bosanskoj Dubici, a zatim u Banjoj Luci. Nakon rata bio je niz godina viši upravni činovnik, a bio je član Državnoga savjeta u Kraljevini SHS. Umro je u šezdesetosmoj godini života Beogradu, 1937. godine.

Zanimljivo je naglasiti da je njegova kći, Bahrija Nuri Hadžić, prva svjetski poznata operska pjevačica od Bošnjaka, koja je 1930-ih nosila eksperimentalni operski repertoar u Europi. Između ostalog, igrala je lik Lulu u istoimenoj široko poznatoj operi austrijskog skladatelja Albana Berga, i to u praizvedbi opere u Zürichu 1937. godine izvodeći glas sopran. Richard Strauss je izjavio da je bila najbolja i najljepša Salome (lik u Straussovoj operi istoga naziva). Njezino ime može se naći u svim povijestima opere.[4]

Književno stvaralaštvo uredi

Osman Nuri Hadžić počinje pisati veoma rano. 1892. godine se je, još kao učenik sarajevske Šerijatske sudačke škole, javio zbirkom istočnjačkih aforizama u Supilovoj dubrovačkoj Crvenoj Hrvatskoj a 1893. godine objavljuje kratke priče i eseje u zagrebačkoj pravaškoj Prosvjeti i reviji Dom i sviet.[3] Pisao je i u zajednici sa svojim dobrim prijateljem Ivanom Azizom Milićevićem, objavljujući veliki broj romana i pripovijedaka po raznim književnim časopisima. Njihovi radovi objavljivani su pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Zauzimali su se i za približavanje muslimana hrvatstvu.[5][6] Hadžić je pisao i za Vijenac, Nadu i Behar.[6] Mnogo se bavio i kulturnom poviješću, vjersko-prosvjetnim pitanjima te polemikom. Prvu pripovijetku objavio je 1893. godine u časopisu Dom i sviet.[7] Također objavljivao je priče, crtice, sentencije, eseje i književne kritike pod pseudonimom Vamik ili s Ivanom Milićevićem pod zajedničkim pseudonimima Osman-Aziz i Ibni Mostari u časopisima i listovima: Bog i Hrvati (1894.), Mlada Hrvatska (1894.), Prosvjeta (1894., 1896.), Hrvatska (1895.), Nada (1895., 1897. – 1998.), Zvonimir (1895.), Vienac (1896. – 1897.), Agramer Zeitung (1897.), Narodne novine (1897.), Lovačko-ribarski viestnik (1898.), Mali dobrotvor (1898. – 1899.), Behar (1900. – 1903., 1908. – 1909.), Sarajevski list (1913.), Gajret (1927., 1930., 1932.) i Pravda (1927. – 1928.).[7]

Kao vrstan poznavatelj mnogih pitanja postigao je na tom polju zapažen uspjeh. Naročito mu je značajno djelo Muhammed a.s. i Kur’an, gdje opisuje kulturnu povijest islama.

Zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem pokrenuo je list Behar,[6] 1. svibnja 1900. godine, čija je kulturna uloga u životu Bošnjaka bila neosporno važna.

Djela uredi

  • Ago Šarić: pripoviest iz prošlosti Mostara, (Zagreb, 1894.)
  • Islam i kultura, (Zagreb, 1894.)
  • Mearif (1894.) (s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz)
  • Bez nade: pripoviest iz mostarskoga života, (Zagreb, 1895.; Sarajevo, 1992.) (s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz)
  • Pogibija i osveta Smail-age Čengića i Marijanova rana, Zagreb, 1895. (s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz)
  • Na pragu novoga doba: pripovijesti, (Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1896.) (s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz)
  • Bez svrhe: slika iz života, (Zagreb, 1897.) (s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz)
  • Pripovijesti iz bosanskoga života, (Zagreb, 1898.)
  • Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini, (Zagreb, 1902.)
  • Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju, (Beograd, 1902.)
  • Muhammed a.s. i Kur’an: osvrt na historiju islamske kulture, (Beograd, 1931.; 2. izd. Sarajevo?, 1968.; Sarajevo, 1982.; 3. izd. Sarajevo?, 1986.; 4. izd. Sarajevo?, 1987.; 5. izd. ?; 6. izd. Sarajevo?, 1987.)
  • Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom, (Beograd, 1938.) (suautori Vladislav Škarić i Nikola Stojanović)
  • Pripovijetke, (Sarajevo, 1980.)
  • Ago Šarić, Osman Nuri Hadžić. Bez nade, Osman-Aziz. (Sarajevo, 1980.)
  • Smail aga Čengić i druge priče, (Zagreb, 1993.) (s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz)
  • Muhamed A. S. i Kur'an : kulturna istorija islama, (Zagreb, Kaj, 1995.)
  • Rukopis pripovijetke Tko pod drugim jamu kopa, sam će u nju upasti čuva se u NSK pod naslovom Tužne uspomene.[7]

Izvori uredi

  1. ↑ Hadžić, Osman Nuri | Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 29. studenoga 2020.
  2. ↑ Hadžić, Osman Nuzi, Proleksis enciklopedija (pristupljeno 7. siječnja 2015.)
  3. ↑ a b c d e Zlatko Hasanbegović, Islam i Bošnjaci muslimani u Zagrebu 1878–1941. Pravni položaj vjere i oblikovanje zajednice  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. siječnja 2015. (Wayback Machine), u: Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. svibnja 2017. (Wayback Machine), Agencija za odgoj i obrazovanje, Zagreb, 2014.,ISBN 978-953-7290-38-2, pristupljeno 24. siječnja 2015.
  4. ↑ Osnovna škola „Osman Nuri Hadžić”  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. veljače 2015. (Wayback Machine) (pristupljeno 29. prosinca 2014.)
  5. ↑ Hrvatska enciklopedija: Hadžić, Osman Nuri, pristupljeno 30. prosinca 2014.
  6. ↑ a b c Behar: list za pouku i zabavu, Proleksis enciklopedija (pristupljeno 7. siječnja 2015.)
  7. ↑ a b c Hadžić, Osman Nuri, Sanda Lucija Udier (2002.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 1. kolovoza 2021.

Vanjske povezice uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Osman_Nuri_Hadžić&oldid=6777096"