Pavel Aleksejevič Čerenkov
Pavel Aleksejevič Čerenkov (rus.: Павел Алексеевич Черенков; Novaja Čigla, 28. srpnja 1904. – Moskva, 6. siječnja 1990.), ruski fizičar. Diplomirao (1928.) na Voroneškom državnom sveučilištu, doktorirao (1940.) na Institutu za fiziku i matematiku u Lenjingradu, danas Sankt Peterburg. Od 1930. radio u Lebedevljevu Institutu za fiziku Akademije znanosti u Moskvi. Od 1970. redoviti član Akademije znanosti Sovjetskoga Saveza, danas Ruska akademija znanosti. Za otkriće Čerenkovljevog zračenja s I. M. Frankom i I. J. Tammom 1958. dobio Nobelovu nagradu za fiziku.[1]
| Pavel Aleksejevič Čerenkov | |
 | |
| Rođenje | 28. srpnja 1904. Novaja Čigla, Voronješka oblast, Rusija |
|---|---|
| Smrt | 6. siječnja 1990. Moskva, Rusija |
| Državljanstvo | Rus |
| Polje | Fizika |
| Institucija | Lebedevljev Institut za fiziku Akademije znanosti u Moskvi, Institut za fiziku Sovjetske akademije znanosti u Moskvi |
| Alma mater | Voroneško državno sveučilište Institut za fiziku i matematiku u Sankt Peterburgu |
| Akademski mentor | Sergej Ivanovič Vavilov |
| Poznat po | Čerenkovljevo zračenje |
| Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (1958.) |
| Portal o životopisima | |
Čerenkovljevo zračenje uredi
Podrobniji članak o temi: Čerenkovljevo zračenje
Čerenkovljevo zračenje, Čerenkovljev učinak ili Čerenkovljev efekt je emisija elektromagnetskoga zračenja koje nastaje kada brze električki nabijene čestice (elektroni, protoni, mezoni) prolaze kroz optičku sredinu (dielektrik ili izolator) brzinom većom od brzine širenja svjetlosti u istome mediju. Učinak je vidljiv golim okom: ako na primjer elektroni iz betatrona ulaze u običnu vodu, tekućina kao da ljubičasto fluorescira. Jedan od primjera je karakteristična plavkasta svjetlost koja se primjećuje u nuklearnim reaktorima. Pojavu je 1934. opisao P. A. Čerenkov, a objasnili su je 1937. I. M. Frank i I. J. Tamm. Primjenjuje se u nuklearnoj fizici za detekciju brzih električki nabijenih čestica i za mjerenje njihovih brzina (Čerenkovljev brojač ili Čerenkovljev detektor).[2] Za ovo otkriće sva trojica dobili su Nobelovu nagradu za fiziku 1958.
Svaka čestica koji se giba kroz medij brzinom većom nego što je brzina širenja valova u tom mediju, stvarat će val konusnog oblika oko sebe. Ova činjenica vrijedi za valove na vodi (nastajanje valne fronte kod broda ili glisera koji se giba brže od valova) i za valove zvuka (probijanje zvučnog zida). Isti učinak vrijedi i za elektromagnetske valove, to jest svjetlost. Budući da je brzina svjetlosti u nekom mediju manja nego u vakuumu, moguće je u blok materijala usmjeriti snop čestica čija je brzina veća od brzine svjetlosti u tom mediju. Tada nastaje stožasti val svjetlosti, a vrh stošca nalazi se u izvoru zračenja čestica. Mjerenjem kuta ovog stošca moguće je odrediti brzinu čestica koje su izazvale ovo zračenje, što je jedna od metoda kojom se mjeri brzina čestica u fizici visokih energija.
Izvori uredi
Vanjske poveznice uredi
- Nobelprize.org, Nobelova nagrada za fiziku 1958.
- Nobelprize.org, Pavel Čerenkov - Životopis
- Slike Čerenkovog zračenja Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. studenoga 2005. (Wayback Machine)