Rimsko stvarno pravo
Uvod u rimsko stvarno pravo uredi
Rimsko stvarno pravo skup je pravni normi u pravnom poretku rimske države kojim su uređivani pravni odnosi između pravnih subjekata[1] u odnosu na stvari.
 |
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
 |
Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak. |
Dioba stvari uredi
Rimski pravnici izbjegavaju definiranje, (omnis definitio in ius civile pericolosa est) te o stvarima govore na taj način što govore o vrstama stvari.
Važano je zamjetiti kako u rimskom pravu pod stvarima podrazumjevamo i prava (koncept beztjelesne stvari) kao npr. službenosti (servitutes). Pored stvari drugi važan pojam rimskoga prava je pravni posao.
Podjele stvari (po udžbeniku znamenitoga Gaiusa, te iz Codex Iustinianus):
Res in commercio te extra commercium - stvari u i izvan promjeta
Res divini te humani iuris - stvari božanskog te ljudskog prava - stvari božanskoga prava se nadalje djele res sacre, sancte te religiose. Stvari božanskog prava služe za potrebe hramova te kultu zagrobnih božanstava ili predaka. Svakako su izvan promjeta a uz sebe svezuju rigidna pravila o kažnjavanju. Legenderni je osnivač Rima, Romul navodno ubio svoga brata, jer ovaj nije poštivao granicu grada (koju su obilježili osobito posvećeni volovi). Kasnije je i Zakonom XII tablica Lex duodecim tabularum predviđena kazna smrću, na primjer, za prelazak gradskog zida izvan vrata.
Res mancipi te nec mancipi - važna je podjela stvari još iz klasičnog prava. Res mancipi su najvažniji predmeti u svezi poljodjelstva, te se pravo vlasništva prenosi na osobito svečani način - uz svjedoke te libripensa (mjerača vagom). U klasičnome pravu, bilo je osobito važno da se prijenos vlasništva na stokom, zemljištem i dr. učini poznatim. Prijenos vlasništva nad stvarima res mancipi činio se pravnim poslovima mancipacija i in iure cesio. Kasnije je ova podjela ostala aktualna, jer je sprječavala peregrine da stječu vlasništvo na zemljištu na apeninskom poluotoku obzirom kako im nije bilo dopušteno učestvovanje u ovom (podrjetlom možda i religijskom) ritualu, ali zahvaljujući pretorskom pravu, nije smjetala promjetu. Dakako, ova je podjela izgubila smisao nakon Karakalina edikta (Aedictum Caracalae) kojim su i peregrini stekli pravo rimskog građanstva.
Res divisibles te indivisibles - djeljive i nedjeljive stvari.
Res corporales te incorporales
Res mobiles te imobiles...
Izvori uredi
- ↑ Umjesto pojma "pravnih subjekta" Horvat, u svojoj definiciji stvarnog prava, navodi pojam "pravnih subjekta" supstituira pojmom "ljudi" - držim da je ispravnije upotrijebiti pojam "pravnih subjekta" budući da su iz iste kategorije, prema rimskom statusnom pravu, isključeni robovi koji se pak, u stvarnopravnom pogledu, smatraju kao res, i.e. stvarima. Pojam "ljudi" vrlo je naturalan i pravno neodređen pa može u suštini obuhvatiti robove - usp. Horvat, M. Rimsko pravo
