Silvije Bombardelli

Silvije Bombardelli (Split, 3. ožujka 1916. – Zagreb, 1. listopada 2002.) bio je hrvatski dirigent, skladatelj i kazališni djelatnik.

Silvije Bombardelli

Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.

Studirao je pravo i filozofiju. Violinu i kompoziciju između dvaju svjetskih ratova učio u Splitu i u muzičkoj školi Stanković u Beogradu. Po završetku studija predaje na istoj školi teorijske predmete, član je orkestra Radio Beograda i dirigent RKUD Abrašević. Jedan od utemeljitelja i od 1939. do 1941. dirigent kazališta u Novom Sadu. Godine 1942. odlazi u partizane, gdje je član Kazališta narodnog oslobođenja Jugoslavije. Nakon aktivnog sudjelovanja u Narodnooslobodilačkoj borbi, po oslobođenju zemlje posvećuje se obnovi i uzdizanju glazbenog života obavljajući brojne važne funkcije. Od 1945. do 1948. godine direktor je i dirigent splitske opere. Od 1948. do 1952. dirigent Državnog simfonijskog orkestra tj. Zagrebačke filharmonije, i predavač na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, da bi se u Split vratio 1953. kao intendant HNK, što ostaje do 1958. godine. U splitskom teatru bio je dirigent (1953. – 1967.), direktor Opere (1966.– 1967.), predsjednik Splitske filharmonije (1953. – 1962.), a radio je i kao profesor na Pedagoškoj akademiji.

Njegov skladateljski opus, u kojem se razlikuju dva osnovna razdoblja: modernizam (atonalnost i dodekafonija) i realizam, obuhvaca široku paletu simfonijskih djela, baleta, scenske glazbe, kantata, zborskih i solo-pjesama.

Posebne zasluge pripadaju mu kao umjetničkom kreatoru i jednom od utemeljitelja i organizatora Splitskih ljetnih priredbi (1954.). Upravo je Bombardelli postavio na Peristil Aidu i Nabucca. što se održalo kao prepoznatljivi pečat splitskih ljeta do danas, a ondašnje su izvedbe ostale zapamćene po gostovanjima najvećih svjetskih opernih imena. Nazivali su ga »alfom i omegom« splitskoga glazbenog života, a razdoblje u kojem je djelovao »zlatnim dobom splitske opere«. Zaslužan je za stvaranje njegove umjetničke fizionomije, a također i za uređenje koncertnog života u gradu Splitu.

Bio je i dirigent RKUD Jedinstvo i profesor Pedagoške akademije. Surađivao je u stručnim udruženjima, a bavio se i glazbenom publicistikom.

Jedan od prvih skladatelja filmske glazbe na području SFRJ i Hrvatske (Slavica, 1947., V. Afrića te Koncert, 1954., i Pod sumnjom, 1956., oba u režiji B. Belana).

Maestro Bombardelli, koji se prvi put javlja u ulozi ocjenjivača klapa na III. Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu 1969. godine, vrlo je brzo svojim autoritetom i karizmom postao »alfa i omega« i ove manifestacije. Tu je odgovornu funkciju naslijedio od svoga glazbenog učenika Ljube Stipišića koji se, zasićen brojnim obvezama, odlučio posvetiti skladateljskoj karijeri. U to doba Bombardelli se zanimao za dalmatinsku pjesmu i njene korijene, te se počeo baviti obrađivanjem pučkih napjeva. Uz to je uživao i u radu s klapama koje su, u godinama populariziranja klapske pjesme zahvaljujući Festivalu, tražile stručne voditelje. Tako je maestro Bombardelli početkom sedamdesetih vodio biogradsku klapu Tramuntana, splitske klape Maslina, Lozje i Ča.

U ulozi stručnog voditelja Festivala bio je 1972., 1973. i 1974. godine, nakon čega je, razočaran odlukama stručnog žirija pri izboru za izvornu dalmatinsku skladbu, napustio to mjesto zbog, prema njegovom viđenju, neprihvatljivog shvaćanja izvorne pjesme. Bio je tijekom prve polovine sedamdesetih redoviti izbornik klapa i stručni suradnik, ocjenjivač i izbornik novih skladbi. Za člana žirija vodstvo Festivala ponovo ga je pozvalo nakon više od dva desetljeća, 1998. godine, u dubokoj starosti. Njegovo glazbeno znanje i iskustvo izrodilo je ključne teze na kojima se kasnije razvijala dalmatinska pjesma na putu prema baštinskom vrednovanju UNESCO-a. Maestra Bombardellija, dobitnika brojnih nagrada i priznanja za bogati opus i životno djelo, Festival dalmatinskih klapa u Omišu nagradio je individualnim priznanjem za zasluge za ovu manifestaciju prigodom XX. jubilarnog Festivala 1986. godine.

U ranom opusu često rabi recitatora i orkestar (Javna ptica, 1939), katkada im pridružujući zbor (Plameni vjetar, 1940). Iz toga je razdoblja simfonijska suita Na Kuku-jezeru (1940) i kantata Seobe (1941). Posebne je sklonosti pokazao prema glazbeno-scenskim djelima; skladao je 6 baleta: Grob u žitu (1945), Stranac (1956), Krvo-proljeće (1959), Poklade (1962), Edip (1971) i Carpet Snakes (1993), te opere Adam i Eva (1966) i Bakonja (1986). Bombardelli je skladao podjednako u modernističkom duhu (atonalnost, dodekafonija) i u realističkoj maniri (ratno i poratno doba, borbene pjesme i dr.). Važno mjesto zauzimaju zborne skladbe Oj sokole, Govorenje Mikule Trudnega i dr.

Djela

Orkestralna

I. simfonija, 1951. (baletna glazba pod naslovom Krvo–proljeće, 1959.); Simfonijeta, 1942.; poema–suita Javna ptica za recitatore i mali orkestar, 1939.–75.; Plameni vjetar, simf. pjesma za orkestar i govorni zbor, 1940.; Simfonijska poema, 1950.; Na Kuku–jezeru, suita, 1940.; Kao pred 35 godina, Koncert za orkestar, 1940.; Prolog za Edipa, uvertira, 1957.; Balkanska kola, 1940.–47.; Mala balkanska kola, 1950.; Suita iz baleta Stranac, 1988.; My perfect Life, ideofonia brevis, 1988.–89.; Mala simfonija, 1990.; Carpet Snake, simfonijska slika, 1992.

Komorna

2 gudačka kvarteta; Iz kineske lirike za komorni sastav, 1940.; Legenda o borcu Radoju, za klavirski kvintet; Carillon, za klavirski kvintet; Carillon, za klavir i gudače; Na tri za tri, 8 asketskih valcera za mini kapelu.

Klavirska

Sonatina, 1937.; Javna ptica, suita, 1938.;

Dječje suite

Mala Miki Maus muzika, 1939.; Slike iz kojih se smiješi moj sinčić, 1940; Dalmatinsko kolo, 1947.; Tužni valceri, 1969.; Croquis.

Za dva klavira

Varijacije za Emu, 1985.; Walking…, 1986.

Scenska

Opere

Adam i Eva, 1966.; Bakonja, 1986.

Baleti

Grob u žitu, 1945.; Krvo–proljeće; Stranac, 1955.; Poklade, 1961.; Garpet Snakes, 1993.

Opereta

Missis Mandina, 1957.

Vokalna i vokalno–instrumentalna

Kantate

Seobe (Uvi mnje), 1941.; San o logoru, 1959.; Poema o Lenjinu, 1968.; Manifest, 1977.; Padaj silo, stare revolucionarne pjesme za solo, zbor i mali orkestar; Balada za Gorana za bariton, zbor, recit. zbor i orkestar.

Mješoviti zborovi

Oj, Mosore, 1944.; Majka pravoslavna, 1944.; Oj, slobodo, 1945.; Oj, sokole, 1945.; Tri dalmatinske pučke, 1948.; Misečina, 1948.; Molitva; Molitva II za mješ. zbor i soliste; Molitva iz sna za sopran solo i mušku klapu, 1983.; Za Marinu za sopran solo i mušku klapu, 1988.

Solo–pjesme

Dalmatinski akvareli, 1937.; Pjesma mrtvih proletera, 1945.; Tugovanje majke za sinom orlom, 1945.; Canzonette, 1955.; Tri čakavske minijature; Nigdje ne sjaš moja zvijezdo, 1969.

Za glas i instrumentalni sastav

Pisme sa škojih, 1940.; Ovo je noć, 1940.; Pjesme iz tmine, 1941.; Četiri makedonske, 1951.

Publicistika

Spisi

Ekstempore, zbirka članaka, 1973.; O nekim problemima naše muzičke estetike i kritike, Muzička revija, 1950., 4–6; Nacrt za uvod u muzičku estetiku, Mogućnosti, 1958., 9; Teze za uvod u sociologiju muzike, ibid., 1960., 2; Idejno–estetski aspekti suvremenog jugoslavenskog muzičkog stvaralaštva s posebnim osvrtom na sociološke probleme, Kazališni bilten, Split, 1961.–62., 9; Odgovor bez pitanja, Mogućnosti, 1965., 7. Rasprave, polemike, kritike.

Nagrade

• Nagrada Cvijeta Zuzorić 1940. za skladbu Pisme sa škojih
• Nagrada 4. jul, 1957. godine
• Nagrada ZAVNOH–a, 1984. godine

Vanjske poveznice

• Festival dalmatinskih klapa Omiš: Silvije Bombardelli