Spiridon Gopčević (brodovlasnik)
Spiridon Gopčević (1807. − 1861.) je bio brodovlasnik i trgovac iz Trsta, jedan od najpoznatijih i gospodarski najuspješnijih Hrvata u tom gradu.[1]
Član je pomorske obitelji Gopčevića koja je bila podrijetlom iz Poda i Orahovca u Boki kotorskoj. Dala je nekoliko značajnih ljudi u 18. i 19. stoljeću. Spiridon, brodovlasnik i trgovac, bio je sin Krste i preuzeo je očevo poslovanje u Trstu. Bavio se gradnjom velikih i brzih brodova.[1] 1842. – 1843. sagradio je kod riječkog brodograditelja Andree Zanona dva brigantina Restaurador Rosas i Car Lazar koje je preprodao argentinskoj ratnoj mornarici, a u jakoj konkurenciji s brodovima sjevernoameričke konstrukcije.[2] Argentincima se mornarica tad tek formirala. U argentinskoj službi Car Lazar preimenovan je u General Belgrano, naoružan i promoviran u admiralski brod.[3]
Godine 1852. bio je najjači tršćanski brodovlasnik; imao je 22 jedrenjaka duge i velike obalne plovidbe i dva manja parobroda.[1] Polovicu svojih jedrenjaka sagradio je u riječkom brodogradilištu, čiju je obnovu financijski pomagao.[2] Spiridonove riječke veze su ojačane radom s riječkim trgovcem i brodovlasnikom Gašparom Matkovićem.[3] Riječko brodogradilište u Martinšćici osnovao je Korčulanin Ivan Foretić 1830. godine, a u njemu uskoro značajan udio imao Andrea Zanon iz Chiogge, koji je samostalno vodio veliko brodogradilište na Pećinama.[3] Istaknuo se Gopčević svojim projektom za novu tršćansku luku (Porto nuovo).[1] Najvažniji je brodar u Trstu vezan uz jedrenjake, u konkurenciji velikih Morpurga, Minerbija, Rallija, Strudthoffa i Reyera i narastajućeg Tršćanskog Lloyda. Nabavljao streljivo iz Londona za Crnu Goru 1849. Pomogao Crnoj Gori tijekom rata s Turcima 1852. – 1853., "kad je na vazi visila propast ili oslobođenje Crne Gore", za što mu je osobno zahvalio knez Danilo. Zbog političkih sklonosti Gopčevića njegovi su brodovi uskoro u Rijeku dovozili 5.000 tona ruskog žita godišnje, koje se potom u Rijeci.
1840-ih je Gopčević besplatno dijelio žito stanovništvu u Boki kotorskoj i Crnoj Gori. U tada turskoj Hercegovini svake godine darovao je i 50.000 forinti za održavanje rada srpskih osnovnih škola. Omogućio tiskanje prvog izdanja Gorskog vijenca Petra II. Petrovića Njegoša 1847. godine. Prijateljevao s ministrom unutarnjih poslova potom i vanjskih poslova Srbije, tvorcem koncepta Velike Srbije 1844. godine Ilijom Garašaninom. Bio je predsjednik srpske pravoslavne općine od 1847. do 1851., te ponovno 1854. godine. Sjedište svoje tvrtke smjesito je u neposrednoj blizini stare pravoslavne crkve. 1850. godine podignuta je u Trstu palača Gopčević. Danas je u njoj Kazališni muzej. Revolucionarna kretanja 1848. u Hrvatskoj i Ugarskoj pogađala su ga kad su hrvatske, Jelačićeve snage ušle u Rijeku.[3]
U financijske ga je probleme bacio Krimski rat, jer nije uspio izvesti kupljeno žito s Crnog mora.[2] Pao je u stečaj, krediti Riječke banke visili su nad njime te je uskoro austrijska vlada odredila četvoricu brodovlasnika koji su upravljali njegovom imovinom. Na razne je načine pokušao spasiti svoju imovinu, putujući simo-tamo. Usprkos isposlovanim povlasticama kod ruskog cara, sposobnih pomoraca i velika zarada od preprodanog žita u Engleskoj i Francuskoj nije mogla sanirati velike gubitke. Spiridon to nije izdržao.
Iste godine kad je umro 1861., započela je gradnja nove crkve u Trstu, njegov višegodišnji san. Crkva svetog Spiridona ostala je kao kao spomenik za sve njegove uspješne i neuspješne borbe. Izgrađena je po projektu milanskog arhitekta Carla Maciachinija. Novu crkvu je dao izgraditi jer je smatrao da skromna stara pravoslavna crkva ne odražava ekonomsku moć srpskih trgovaca.[3]
Izvori
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
- ↑ a b c d Šimun Jurišić: Hrvati u Trstu Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. srpnja 2019. (Wayback Machine), Hrvatska revija br.1/2004.
- ↑ a b c Hrvatski biografski leksikon Tatjana Delibašić: Gopčević, LZMK, Zagreb, 1989. (pristupljeno 16. prosinca 2016.)
- ↑ a b c d e Klub Sušačana Igor Žic: Dva Spiridona Gopčevića, dvije tragične sudbine, Sušačka revija, broj 61 (pristupljeno 16. prosinca 2016.)