Stara Hercegovina

Stara Hercegovina povijesno-zemljopisno je područje koje obuhvaća dio Hercegovine koji je 1878. godine pripao Crnoj Gori.

Srpska historiografija u to područje uključuje i zapad Sandžaka/Raške s tri općine u kojim su Srbi većina; Pljevlja, Prijepolje i Priboj, a nekad i četvrta; Nova Varoš.

U takvoj podjeli se u Staru Hercegovinu uključuje i sjeverni dio Boke, oko Herceg Novog, kao gornje Podrinje; Rudo, Čajniče, Foču, Novo Goražde, Goražde i Ustikolinu u BiH, odnosno sva područja koja su nekoć pripadala Hercegovini, a nalaze se izvan današnje regije Hercegovine unutar BiH. Bilo u razdoblju postojanje feudalne Hercegovine pod Kosačama, bilo kao osmanskog sandžaka.

Dio u gornjem Podrinju i zapadnom Sandžaku predstavlja ugrubo zapad stare Raške, područje gdje je nastala "prva srpska država", što objašnjava i motive srpskog uključivanja tih područja u Staru Hercegovinu.

Naziv područja ("Stara Hercegovina") treba razlikovati od opisnog izraza "stara Hercegovina" (s malim slovom s) koji se ponekad upotrebljava za označavanje cijele Hercegovine u starim vremenima.

Povijest uredi

Okupljanje južnohrvatskih knežija u Hercegovinu, stara Hercegovina obuhvaća područje Ongošta i susjednih župa

Prije nastanka Hercegovine (sredina 15. Stoljeća),^[1] na području Stare Hercegovine postojalo je nekoliko starih župa, kao što su: Onogošt (župa), Breznica (župa), Ljuboviđa (župa) i druge oblasti i župe prema unutrašnjosti, do gornjeg Podrinja i donjeg Polimlja. Za vrijeme turske vlasti, kada je na tim prostorima postojao Hercegovački sandžak, a potom i Hercegovački pašaluk, poseban značaj je dobila Pljevlja, u kojoj je tokom dužeg vremena bilo i sjedište hercegovačkog sandžak-bega.

Stara Hercegovina u sastavu Crne Gore uredi

Tijekom Hercegovačkog ustanka (1875. – 1878.), znatan dio Hercegovine oslobođen je od turske vlasti. Pošto se ustanak odvijao usporedno s Crnogorsko - turskim ratom (1876. - 1878.), zajedničkim naporom Crnogoraca i ustanika ostvareni su značajni uspjesi, od kojih je poseban značaj imalo zauzimanje Nikšića (1877.). Odlukom Berlinskog kongresa (1878.), najveći dio oslobođenog područja ušao je u sastav Knjaževine Crne Gore. Tada se postavilo i pitanje o unošenju hercegovačke odrednice u prošireni vladarski naslov knjaza Nikole, koji je vrlo poštovao Hercegovce, ali to nije moglo biti učinjeno zbog stilizacije Berlinskog ugovora, u kome je pojam Hercegovine bio ograničen na dio pod austrougarskom okupacijom.

Tijekom Prvog balkanskog rata (1912.), zauzet je i prostor sjeverno, a Sandžak (iz kojeg se austrougarska vlast povukla 1908., kada je anektirala BiH, odnosno njezinih preostalih 5 distrikata) je podijeljen između kraljevina Srbije i Crne Gore, što je i potvrđeno Londonskim mirovnim ugovorom od 30. ožujka 1913. godine.

Srpska historiografija to smatra završetkom geopolitičkog oblikovanja pojma Stare Hercegovine.

Političke aktivnosti Srba na području Stare Hercegovine uredi

Nakon proglašenja državne neovisnosti Crne Gore (2006.), područje Stare Hercegovine (pogotovo u proširenim granicama srpske historiografije) obuhvaća prostor gdje se većina stanovnika smatra Srbima po nacionalnosti.

Također, postoji i dijalektalna razlika, prostor definiran srpskom historiografijom je novoštokavski, dok je ostatak Crne Gore staroštokavski (zetsko-sandžački dijalekt).

S obzirom na protivljenja neovisnosti lokalnog stanovništva i ostale razlike prema ostatku Crne Gore, nakon neovisnosti su se u ovom području pojavile i razne autonomističke težnje, kao i planovi za pripajanje Srbiji, pa čak i šireg područja, od južne Boke, pa nadalje.

Izvori uredi

↑ https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26654 "Kao posljedica uzimanja titule hercega 1448., a nakon osmanskog osvajanja u Bosni, zemlja Stjepana Vukčića Kosače počela se nazivati Hercegovinom."

[hr.enc.-1] ttps://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26654 "Kao posljedica uzimanja titule hercega 1448., a nakon osmanskog osvajanja u Bosni, zemlja Stjepana Vukčića Kosače počela se nazivati Hercegovinom."

[1]