Trenkovi panduri

Trenkovi panduri bili su postrojba hrvatskih vojnika iz Slavonije koji su sudjelovali u ratovima koje je bečki dvor u to vrijeme vodio u Europi.[1] Na čelu regimente pandura većinom unovačenih u Slavoniji bio je barun Franjo Trenk.[2] Glasovitu postrojbu Trenkove pandure osnovao je 1741. godine uz podršku kraljice Marije Terezije.

Hrvatski Panduri oko 1742. godine.

Pozadina uredi

Austrija se 1740. godine našla u Ratu za austrijsko nasljeđe s pruskim kraljem Fridrikom II. Velikim, kome su pristupili Bavarska i Francuska (nepriznavanje Pragmatičke sankcije), te je kraljici Mariji Tereziji bila dobrodošla vojna pomoć koju je nudio barun Trenk. Trenkova ponuda sastojala se u opremanju postrojbe od 1000 vojnika koji bi ratovali za kraljicu.

Sastav i ustrojba uredi

Prva postrojba Trenkovih pandura imala je 1030 vojnika:

  • Jedan zapovjednik, bojnik (oberstwachtmeister Trenk)
  • Dva satnika (kapetan)
  • Jedan natporučnik (oberleutnant)
  • Pet poručnika (leutnant)
  • Jedan konačar (kvartir)
  • Jedan pobočnik
  • Dva kapelana
  • Pet pisara
  • Dva ranarnika
  • 40 zapovjednika voda (harambaša)
  • 80 zapovjednika desetine (kaplar)
  • 890 vojnika (prostih momaka)

Interes pandura bila je obrana Domovine, ali i ratni plijen, osim ratne blagajne, barjaka i topova neprijatelja, koji bi pripadali postrojbi.

Naoružanje i odjeća uredi

 
Pripadnici povijesne postrojbe "Trenkovi panduri" iz Požege 2012. godine na smotri u Čakovcu.

Od oružja panduri su imali:

Za ono vrijeme bilo je to naoružanje “do zuba”. Sve odredbe bile su navedene u otvorenom kraljičinom pismu.

Odjeća pandura bila je vrlo slična turskoj vojnoj uniformi, što je bio i praktičan razlog jer su Turci tridesetak godina prije istjerani iz Slavonije. Trenk je to koristio i kao psihološki pritisak na protivnike.

Djelovanje i ratna taktika uredi

  • Dana 27. svibnja 1741. godine cijela je postrojba prošla kroz Beč u defileu uz sviranje turske bande. Türkisch band originalni je naziv prve vojne glazbe u Europi koju su imali Trenkovi panduri. Banda je svirala glazbu orijentalnog prizvuka, te psihološki djelovala na bojnom polju.
  • Dana 18. lipnja 1741. godine u prvoj akciji panduri osvajaju Zoptenberg.

U ratovanju koriste novu taktiku odvažnih akcija i smjelih manevara u krutim linijskim redovima tadašnjih europskih vojski. U mnogobrojnim akcijama došla je do punog izražaja genijalna inventivnost bojnika Trenka koji u taktiku uvodi razne neuobičajene, ali vrlo učinkovite poteze. Kao zapovjednik Trenk je bio vrlo strog, ali primjeran.

Mnogobrojni su bili pokušaji smjenjivanja Trenka s mjesta zapovjednika od austrijskih časnika. Panduri su imali veliko povjerenje u Trenka, te je 500 pandura, nakon jednoga od pokušaja smjenjivanja Trenka odlučilo prekinuti ratovanje. Trenk ih je stigao na pola puta kući i odgovorio od povratka.

Još tri puta Trenk je novačio pandure i husare za Trenkovu pandursku regimentu kako se poslije prozvala postrojba:

  • Godine 1743. postrojba je imala 3200 pandura i 100 husara;
  • Godine 1744. Trenk je unovačio 2500 pandura i 130 husara;
  • Godine 1745. Trenk je unovačio 800 novih momaka.

Trenkovi panduri bili su vojska na zlu glasu od Francuske do Češke, ali im nitko nije osporavao hrabrost i vještinu ratovanja, dapače neprijatelj protiv njih u jednakom omjeru broja vojnika nije imao prilike za uspjeh.

Iako im nije stizala pomoć, pred daleko brojnijim neprijateljem, 146 pandura pod zapovijedanjem satnika Erlacha, kod Weissensteina i Aua, 1741. godine, udari i razbije formaciju od 3200 Francuza i Bavaraca. (Omjer 20:1 za neprijatelja)

Za vrijeme od 5 godina ratovanja panduri su iz stroja izbacili preko 7000 Francuza i Bavaraca, te više od 3000 Prusa. Za Beč su utjerali milijune kontribucije.

Godine 1745. u Češkom selu Gablu oprostio se Trenk sa svojim pandurima, koji su i dalje nastavili ratovali, ali ne tako uspješno kao s njim.

U požeškom kraju živi duh Trenkovih pandura: "Godinama taj spava, a kad se probudi, mirni seljak i kovač oružje hvataju i kreću zdušno u rat kao da nikad nije ni prestajao."

Vojne akcije uredi

  • U sukobima s Prusima, Trenkovi su panduri ubrzo zauzeli utvrđeni Zoptenberg, i premda ih je napalo čak 6000 husara i pješaka, uspjeli su im izmaknuti s bogatim plijenom.
  • Godine 1741. branili most na Dunavu kod Beča, te zaplijenili 5 većih brodova natovarnih sijenom.
  • U siječnju 1742. godine napali su štajerski gradić Claus, pobili stražare i pozvali posadu na predaju. Ne samo što im se predala posada Clausa, već su njihov primjer slijedila još dva gradića pa su Trenkovi panduri zarobili ukupno 664 vojnika i dva časnika, zaplijenivši pritom 48 velikih pušaka i pet topova.
  • Predala im se i francuska posada Linza. Njihov zapovjednik Segur smio je iz grada izići s oružjem, ali prisegnuvši sa svim svojim ljudima kako se sljedećih godinu dana neće boriti protiv Marije Terezije. U toj su borbi panduri imali samo šest mrtvih i 15 ranjenih, a ranjen je bio i Trenk. Trenkovim se pandurima nije mogla oduprijeti ni francuska posada grada Deggendorfa na Dunavu, a ubrzo su se dokopali i zastava branitelja Mainburga, Neustadta i Reichenhalla. Uz pomoć hrvatskih krajišnika, panduri su sudjelovali i u ponovnom zauzimanju Münchena.
  • Najhrabriji pandurski pothvat bio napad na utvrđeni grad Diesenstein na češko-bavarskoj granici koji su branili bavarski strijelci na čelu s potpukovnikom barunom Drechslerom. U tom su napadu sudjelovali i Hrvati Forgačeve pukovnije. Opkolivši grad, Trenk je branitelje pozvao na predaju, ali Bavarci su odgovorili s topovima. Ne oklijevajući, panduri su na topovsku paljbu odgovorili svojim topovima pa je u zoru sljedećega dana veći dio gradskih zidina bio u ruševinama. Bavarski strijelci koji su izišli iz grada bili su lako svladani, a od smrti spasio se tek manji njihov dio. Grad se predao, pa je Trenk zaplijenio veće količine streljiva, oružja i hrane. Kad je bitka već bila minula, pregledavajući jedno skladište baruta u osvojenom gradu, došlo je do eksplozije i Trenk je bio teže ranjen.
  • Napad na pogranični grad Chen. U tom je pothvatu osim 148 Trenkovih pandura sudjelovalo i tristotinjak hrvatskih graničara, potpomognutih dvjema satnijama Andrašija kojima se pridružila i jedna Forgačeva pukovnija. Cham je branio grof Kunigl s jednom bojnom bavarske garde i dvije satnije grenadira s 13 topova, dva mužara i 48 dvostrukih velikih pušaka. Čekajući obećanu pomoć, odugovlačio je pregovore s Trenkom koji ga je pozvao na predaju, pokušavajući dobiti na vremenu. Kad je Trenku poručio kako je upravo pri ručku i nema vremena za razgovore, pandurski je napad počeo u trenu: predgrađe je "palo šaptom", barutana se našla u plamenu i eksplodirala, a panduri su preskočili zidove i pobili sve što im se našlo na putu. Grad Cham izgorio je do temelja. Panduri su zarobili 772 vojnika, pet zastava, 10 topova i dosta drugoga plijena. Padom Chama Khevenhülleru je put u Češku bio otvoren.
  • Najsjajniji pandurski pothvat u nastavku ratovanja bilo je zauzimanje tvrđave Kosel iz koje se upravljalo Gornjom Šleskom i Odrom. Bila je okružena povećim jarkom napunjenim vodom. Pothvat je počeo pod okriljem mraka, sat nakon ponoći. Trinaest je pandura skočilo u jarak i prešlo na drugu stranu. Kad su Prusi zapucali, na gradskome bedemu bilo je već 200 pandura, a njih je slijedilo još 1800 i Kosel je pao. Pruska se posada predala pa je u znak pokornosti s naopako obješenim puškama morala izići ususret pobjednicima. Pritom je poginulo samo deset pandura, a 35 ih je bilo ranjeno.

Vojna tradicija uredi

Trenkovi panduri zadržali su svoj kontinuitet, najduži u povijesti hrvatske vojske, nakon što je Trenkova pukovnija pretvorena u slavonski bataljun 22. prosinca 1748. godine a nekoliko godina kasnije (1756. godine) slavonski bataljun pretvoren je u, 53. pješačku pukovniju postrojbu s najdužim trajanjem u Hrvatskoj vojnoj povijesti do danas, koja je s kasnijim sjedištem u Zagrebu održana sve do 1918. godine.[3]

Izvori uredi

  1. Željko Holjevac, Povijest Hrvata Matice hrvatske: Hrvatske zemlje u 18. stoljeću. Otkrivanje hrvatskoga prosvjetiteljstva, Vijenac, br. 508, 5. rujna 2013., (pristupljeno 19. listopada 2013.)
  2. Trenk, Franjo barun (1711–49), enciklopedija.lzmk.hr, (pristupljeno 19. listopada 2013.)
  3. Marta Husić, Franjo barun Trenk – Franz Seraph Freiherr von der TrenckArhivirana inačica izvorne stranice od 4. svibnja 2019. (Wayback Machine), Povijest.net, 9. studenoga 2011., preuzeto 23. veljače 2013.
   
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Hrvatski vojnik (http://www.hrvatski-vojnik.hr). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatski vojnik.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice uredi