Turkijski jezici
Turkijski jezici su skupina od 40[1] srodnih jezika kojima govore brojni narodi rasprostranjeni na širokom području od istočne Europe do Sibira i zapadne Kine. Po uglavnom odbačenim teorijama svrstavaju se u altajske jezike.
Turkijski jezik s najviše govornika je turski jezik (ne treba miješati nazive turski i turkijski).
Turkijski jezici su aglutinativni jezici i pokazuju samoglasničku harmoniju.
Podjela turkijskih jezika uredi
Iako su se različita turkijska plemena i njihovi jezici miješali s drugima kroz stoljeća, što je znatno otežavalo razredbu, vrlo pojednostavljena razredba izgledala bi ovako:
- jugozapadna ili oguska skupina:
- zapadni: turski, gagauski, azerbejdžanski, pečeneški (izumrli, moguće da je bio kipčački)
- istočni: horasanski, turkmenski
- južni: kaškajski
- salarski
- sjeverozapadna ili kipčačka skupina:
- aralo-kaspijska: kazahski, kirgiski, karakalpački, nogajski
- ponto-kaspijski: karačajsko-balkarski, kumički, karaimski, krimskotatarski, krimčački, urumski, pečeneški jezik (izumrli, moguće da je oguski), kumanski (izumrli)
- uralski: tatarski, baškirski, čulimski
- sjeveroistočna ili sibirska skupina:
- sjeverna sibirska skupina: jakutski, dolganski
- južna sibirska skupina: tuvanski, tofalarski, žutoujgurski, čulimski
- jugoistočna ili ujgursko-karlučka skupina:
- uzbečki, ujgurski, čagatajski (izumrli)
- ogurski (ili hunski) jezici (takozvani lir-turkijski)
- bolgarski jezik
- čuvaški, povolško-bugarski jezik (izumrli jezik, sporno)
- kazarski (izumrli, sporno)
- hunski (sporno)
- bolgarski jezik
- arguska skupina
Razni elementi su ušli u turskijske jezike, posebno iz kineskog, perzijskog, ruskog i arapskog jezika, a razni elementi iz turkijskih jezika su se proširili do najsjevernijih krajeva Rusije.