Umjetna radioaktivnost
Umjetna radioaktivnost je prvi put ostvarena 1934. kad su I. i F. Joliot-Curie proizveli umjetni radionuklid stabilnog kemijskog elementa. Oni su nuklearnim reakcijama proizveli umjetne radioaktivne elemente. Ti umjetni radioaktivni elementi su izotopi koji imaju i vrlo kratko polovično vrijeme raspadanja, i brzo prelaze u stabilne elemente. Bombardiranjem aluminija alfa-zrakama dobili su izotop fosfora, koji je radioaktivan pa prelazi u silicij koji nije radioaktivan. Kod tog raspadanja pojavljuje se jedna nova čestica koja ima istu masu kao elektron, samo ima pozitivan električni naboj, i zove se pozitron. Pozitron je prvi otkrio američki fizičar C. D. Anderson 1932. u kozmičkim zrakama.
Umjetni radioaktivni elementi imaju veliku primjenu u medicini i tehnici, u raznim granama privrede, a osim toga su mnogo jeftiniji od prirodnih radioaktivnih elemenata. Pomoću takvih elemenata može se pratiti tok nekog tehnološkog procesa jer se put radioaktivnog elementa u takvom procesu može točno kontrolirati pomoću Geiger-Müllerovog brojila.[1]
Radioaktivne jezgre mogu se dobiti bombardiranjem stabilnih jezgara protonima, alfa-česticama, neutronima i tako dalje, a najprikladniji su neutroni zato što nemaju električnoga naboja pa ne moraju imati veliku kinetičku energiju kako bi prodrli u atomske jezgre. Danas kao glavni izvor umjetnih radioaktivnih elemenata služe nuklearni reaktori i akceleratori čestica. Tijekom Drugog svjetskog rata i poslije toga razvijano je nuklearno oružje, a radioaktivnost razarajuće djeluje na ljude i sve žive organizme, zagađuje materijalne tvorevine, zemljište i zrak.[2]
Primjeri umjetne radioaktivnosti uredi
Sljedeća tablica daje približne prosječne vrijednosti umjetne radioaktivnosti:
| Izvor radijacije | Svijet[3] | SAD[4] | Japan[5] | Napomene |
|---|---|---|---|---|
| Medicinski izvor | 0,60 | 3,00 | 2,30 | svjetski prikaz isključuje radioterapiju; u SAD podaci su uglavnom za računalnu tomografiju i nuklearnu medicinu. |
| Potrošačke stavke | – | 0,13 | cigarete, putovanje zrakoplovom, građevinski materijali i tako dalje | |
| Atmosfersko testiranje nuklearnog oružja | 0,005 | – | 0,01 | vrhunac od 0,11 mSv u 1963. i od tada opada; najveće vrijednosti blizu mjesta ispitivanja |
| Izlaganje na radnom mjestu | 0,005 | 0,005 | 0,01 | svjetski prosjek je za radnike samo 0,7 mSv, uglavnom zbog radona u rudnicima.
Za SAD vrijednosti su za medicinsko i zrakoplovno osoblje.[4] |
| Černobilska katastrofa | 0,002 | – | 0,01 | vrhunac od 0.04 mSv u 1986. i od tada opada; najveće vrijednosti blizu mjesta nesreće |
| Nuklearni gorivni ciklus | 0,0002 | 0,001 | do 0,02 mSv u blizini mjesta dobivanja sirovina za nuklearno gorivo; isključuje izlaganje osoblja | |
| Ostalo | – | 0,003 | Industrija, osiguranje, nuklearna istraživanja | |
| Ukupno | 0,61 | 3,14 | 2,33 |
Izvori uredi
- ↑ Velimir Kruz: "Tehnička fizika za tehničke škole", "Školska knjiga" Zagreb, 1969.
- ↑ radioaktivnost, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2018.
- ↑ United Nations Scientific Committee on the Effects of Atomic Radiation. 2010. Sources and effects of ionizing radiation. United Nations. New York. str. 4. ISBN 978-92-1-142274-0. Pristupljeno 9. studenoga 2012.
- ↑ a b Ionizing radiation exposure of the population of the United States. National Council on Radiation Protection and Measurements. Bethesda, Md.. 2009. ISBN 978-0-929600-98-7. NCRP No. 160. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2014. Pristupljeno 14. svibnja 2018.
- ↑ Ministry of Education, Culture, Sports, Science, and Technology of Japan "Radiation in environment" Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. ožujka 2011. (Wayback Machine) retrieved 2011-6-29