Ustaška vojnica

Ustaška vojnica bila je vojni ogranak Ustaškog pokreta, aktivna na prostoru Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata. Iako je nastala kao ustaška stranačka vojska, Ustaška vojnica kasnije je postala regularni dio oružanih snaga NDH. 1944. je zajedno s Hrvatskim domobranstvom ujedinjena u Hrvatske oružane snage.

Ustaška vojnica
Nezavisna Država Hrvatska

Pripadnici Ustaške vojnice iz Tomislavgrada po završetku obuke 1942.
Utemeljena 1941.
Raspuštena 1944. (uklopljena u Hrvatske oružane snage)
Grane Pješaštvo
Stožer Glavni stožer Ustaške vojnice
Vodstvo
Vrhovni zapovjednik Ante Pavelić
Glavar Glavnog stožera Ustaške vojnice Franjo Lukac
Tomislav Sertić
Minimalna starost 18
Novačenje Dragovoljno služenje vojnog roka
Povezani članci
Povijest Drugi svjetski rat
Činovi Ustaški činovi

Dio pobornika ustaškog pokreta se odmah nakon osnivanja NDH u travnju 1941. godine ustrojio u lokalne paravojne postrojbe koje su nosile ustaške odore, ali nisu bile podvrgnute regularnoj vojnoj disciplini i središnjem zapovijedanju. Tim tzv. divljim ustašama je ustaško vodstvo u kolovozu 1941. godine zabranilo nošenje ustaške uniforme, a mnogi su - zbog pljačke, paleži, ubojstava i drugih ratnih zločina kojima su se uvelike bili odali tijekom proteklih mjeseci - bili od strane ustaških prijekih sudova osuđeni na smrt. Jedan dio tih divljih ustaša je, pak, bio kasnije uključen u regularne ustaške postrojbe. U raznim selima su i kasnije djelovale mjesne straže koje su nosile ustaške odore, makar nisu bile dio Ustaške vojnice.

Kao zasebna postrojba djelovala je Ustaška nadzorna služba, koja je stanovito vrijeme obavljala poslove obavještajne službe NDH. Prema dogovoru s Njemačkom, UNS je raspuštena u siječnju 1943. godine, a obavještajne poslove u NDH je obavljao izravno njemački Gestapo. III. odjel UNS-a ("Ustaška obrana"), koji je čuvao sabirne logore u NDH i njima upravljao, nastavlja djelovati kao "Ustaški obrambeni sdrug" i s vremenom pod zapovjedništvom Vjekoslava Luburića preuzima također i značajnije borbene zadaće u zapadnoj Slavoniji, ali još uvijek izvan potpune kontrole zapovjedništava Ustaške vojnice.

Ustaška vojnica je krajem 1944. godine uklopljena u sastav Hrvatskih oružanih snaga, koje je obuhvatilo i dotadašnje domobranske postrojbe. Makar su ustaške postojbe sada bile u sastavu zajedničkih divizija s domobranskima, u praksi se i se i nadalje znalo koje su postrojbe domobranske, a koje ustaške.

Povijest uredi

Korijeni uredi

 
Makedonski revolucionar Vlado Černozemski u ustaškoj odori u Italiji 1934. g.

Svoje korijene Ustaška vojnica ima u Ustaškoj vojsci koju je Ante Pavelić stvorio u emigraciji u Italiji od 1933. do 1937. godine. Nakon što je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska, Pavelićev zamjenik Slavko Kvaternik donio je zakon o osnutku Domobranstva kao regularne državne vojske. Usprkos tome, Pavelić je po preuzimanju vlast odlučio stvoriti i stranačku vojsku Ustaškog pokreta. Uredbu o utemeljenju UV Pavelić je izdao je 10. svibnja 1941. god.

Uspostava uredi

Prema Zakonskoj odredbi o Ustaškoj vojnici, postrojena je u smislu Ustava "Ustaše - hrvatskog oslobodilačkog pokreta". Svrha i zadaća Vojnice bila je osigurati nastavak ustaške borbe i njezinih tekovina "za narodno oslobođenje, zajamčiti sigurnost naroda i sudjelovati u obrani Nezavisne Države Hrvatske". Bila je dijelom oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. Sačinjavali su ju stajaći djelatni zdrugovi, poglavnikovi tjelesni zdrugovi, prometni zdrugovi, Hrvatsko oružničtvo, Redarstvena straža, Nadzorna služba, Ustaška učilišta, Ustaška priprema te Stegovni i kazneni sud. U okviru Ustaške vojnice bila jei vojnica njemačke narodne skupine. Vrhovni zapovjednik Ustaške vojnice je Poglavnik, koji njom zapovijeda preko zapojvednika odnosno Zapovjedničtva ustaške vojnice. Zapovjednika i zamjenika imenovao je poglavnik, kojem su izravno bili podređeni. Zapovjedničtvo je imalo sedam odjela, na čelu svakog je bio odjelni glavar: Postrojbeni, Odgojni, Podhvatni i izobrazbeni, Osobni, Nadzorni i Zdravstveni odjel.[1][2]

Ratni put uredi

 
Vojnici Crne legije u vojarni na Koševu u Sarajevu početkom travnja 1942.

Krajem 1941. UV imala je oko 16.000 boraca.[3] Iako je isprva planirano da najveća postrojba u UV bude satnija, do kraja 1941. ustrojeno je 12 djelatnih bojni. Početkom 1942. bojne su grupirane u 4 stajaća sdruga (brigade).[4]

Kako je brojno stanje i značaj Ustaške vojnice narastao, Zapovjedništvo Ustaške vojnice donijelo je 17. srpnja 1942. zapovijed o ustrojavanju zdrugova kao najvećih postrojbi Ustaške vojnice. Novoustrojeni zdrugovi Ustaške vojnice zamišljeni su kao stožeri čija je temeljna zadaća objedinjavanje zapovijedanja nad stajaćim djelatnim bojnama na određenom području te se prema tome i nazivaju – stajaći djelatni zdrugovi Ustaške vojnice.

Do 1944. UV je imala pod oružjem 76.000 ljudi.[3]

Novačenje uredi

Regrutiranje, obuka i upotreba ustaških jedinica, kao i njihova vojnička organizacija i dislokacija, određivali su se prema ustaškim propisima i uputstvima Poglavnika. U postrojbe Ustaške vojnice primani su ljudi koji su bili odani Poglavniku i ustaškom pokretu. U tisku su bile dane obavjesti o tome "Što svaki Hrvat, koji želi stupiti u Ustašku vojnicu treba da zna". Tu se napominje da ustaška vojska nije redovna vojska, iz koje se otpušta po odsluženju roka, već da se u njoj ostaje doživotno.

Pored određenog dijela ustaški nastrojene omladine, koja je iz idealističkih pobuda stupila u Ustašku vojnicu, javljali su se i mnogi problematični i kriminalni tipovi iz materijalističkih i drugih pobuda, jer su u toj vojsci vidjeli mogućnost da nađu utočište mogućnost za pljačkanja, da dođu do lake zarade, steknu položaje, obogate se, vrše osvetu i sl.

Ljudstvo za ustaške postrojbe najviše je dolazilo iz krajeva južno od rijeke Save (Lika, Bosna, Hercegovina), a dosta je ustaša bilo iz Srijema i Slavonije. To je proizlazilo iz činjenice što je u tim krajevima je živjelo mješovito stanovništvo, pa su politička zaoštrenost i vjerska netrpeljivost dolazile do punog izražaja.

Oko 30% ljudstva Ustaške vojnice činili su ljudi islamske vjeroispovijesti - predšasnici generacije današnjih Bošnjaka (vlasti NDH su muslimane u BiH smatrale etničkim Hrvatima). Muslimani - koji su među ustaše pristupali dragovoljno - su imali i svoje vjerske službenike od kojih je jedan bio u činu muftije-pukovnika u najelitnijoj postrojbi Ustaške vojnice - Poglavnikovom tjelesnom zdrugu, a najmanje trojica Bošnjaka dosegla su čin ustaškog generala. [5]

Kasnije tijekom rata, kada se iz redova dobrovoljaca više nisu mogle popunjavati ustaške jedinice potrebnim brojem ljudi, na službu u Ustašku vojnicu bili su upućivani mladići regrutirani za domobranstvo.

Makar je bilo službeno propisano da pripadnici Ustaške vojnice moraju imati najmanje 18 godina, često su se u njezinim redovima mogli naći i mlađi.

Izobrazba uredi

U cilju obuke ustaških časnika i dočasnika osnovana je posebna ustaška časnička i dočasnička škola u Zagrebu. Za prvog zapovjednika škole bio je postavljen Tomislav Sertić, kada je kao potpukovnik bio unaprijeđen u čin ustaškog pukovnika. Mijo Seletković je bio postavljen za nadzornika škole i kao satnik unaprijeđen u čin ustaškog pukovnika. Škola je počela s radom u kolovozu 1941. godine.

Prisega uredi

Prisega vojnika Ustaške vojnice bila je slična prvotnoj prisezi članova Ustaškog pokreta. Glasila je: "Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati propisima, te bezuvjetno izvršavati sve naloge poglavnika; da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikada nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za očuvanje Nezavisne Države Hrvatske i slobode hrvatskoga naroda i sve učiniti što mi poglavnik naloži. Ako se ogrješim o ovu prisegu, ima me po ustaškim propisima stići i kazna smrti. Tako mi Bog pomogao. Amen."[6]

Zapovjedna struktura uredi

Najviše rukovodeće položaje u Ustaškoj vojnici zauzeli su u prvom redu najvjerniji Pavelićevi suradnici iz emigracije. Prema izvornom naputku o prijemu časnika i dočasnika u Ustašku vojnicu, kao neophodan je bio uvjet, pored ostalog, pripadnost ustaškom pokretu i da je kandidat položio ustašku zakletvu prije 10. travnja 1941. godine.

Pošto je Ustaška vojnica predstavljala vojsku ustaškog pokreta, odnosno jednu od tri upravne grane u sastavu Glavnog ustaškog stana - tj. stranačku vojsku - ona se izgrađivala po ugledu na SS trupe u Njemačkoj i fašističke "Crne košulje" u Italiji.

Ustaška vojnica bila je nezavisna od Domobranstva, imala je svoj stožer, svoju intendanturu i sama je nabavljala opremu, a u početku je imala i svoj vlastiti budžet. Oružje je dobila iz plijena kraljevske jugoslavenske vojske, nešto je bilo kupljeno u Češkoj, a kasnije je dobila i naoružanje kupovano od Njemačke.

Za inozemstvo, Ustaška vojnica je bila podčinjena Ministarstvu hrvatskog domobranstva, odnosno bila je dio oružanih snaga NDH. Međutim, to je bilo samo formalno, jer je u stvari Ustaška vojnica bila u biti u svemu, osim operativne upotrebe, nezavisna od domobranstva, pa je čak u mnogo čemu bila i povlaštena. Na čelu svih ustaških jedinica, izuzev Poglavnikove tjelesne bojne, nalazio se Glavni stožer Ustaške vojnice, čiji je glavar, u svojstvu vojno-stručnog izvjestitelja i zapovjednika ustaško-vojnih jedinica, bio neposredno podčinjen Poglavniku, kao vrhovnom zapovjedniku svih ustaških snaga. Jedinice Ustaške vojnice bile su formirane u vodove, satnije i bojne, a u lipnju je donijeta odredba o činovima u Ustaškoj vojnici. Prema kraju rata, domobranske i ustaške postrojbe su spajane i stavljene pod jedinstveno zapovjedništvo, kao dio objedinjenih Hrvatskih oružanih snaga.

Vojne snage NDH su bile podložne zapovijedanju stožera njemačkih snaga koje su se nalazile na području NDH, te nisu imali funkcionalnog stožera za bilo koju postrojbu veću od brigade; od snaga Ustaške vojnice su od njemačkog zapovijedanja bili izuzeti Poglavnikov tjelesni zdrug koji se brinuo za sigurnost tijela vlasti u Zagrebu, te ustaše koji su čuvali zatvore i sabirne logore.

Sastav uredi

Početak 1942. uredi

Postrojba Stožer Brojno stanje
Poglavnikova tjelesna bojna Zagreb 1000 ljudi
I. djelatna bojna Sarajevo 1100 ljudi
II. djelatna bojna Sarajevo 600 ljudi
III. djelatna bojna Brčko 550 ljudi
IV. djelatna bojna Jasenovac
Bosanska Gradiška
500 ljudi
V. djelatna bojna Glina 600 ljudi
VI. djelatna bojna Bosanski Novi 900 ljudi
VII. djelatna bojna Dvor na Uni 1000 ljudi
VIII. djelatna bojna Banja Luka 700 ljudi
IX. djelatna bojna Zagreb 600 ljudi
X. djelatna bojna Slunj 700 ljudi
XI. djelatna bojna Vrginmost 700 ljudi
XII. djelatna bojna Kostajnica 600 ljudi
Crna legija Istočna Bosna 1500 ljudi
Obrambena bojna Jasenovac 600 ljudi
I. željeznička bojna Zagreb 600 ljudi
II. željeznička bojna Sarajevo
III. željeznička bojna Osijek
Ustaško-domobranska pukovnija "Dr. Ante Pavelić" 1800 ljudi
Bojna ustaških domobrana Zagreb
Pripremna ustaška bojna Zagreb
Bojna Njemačke momčadi 800 ljudi

[7][8]

Sredina 1943. uredi

Postrojba Zapovjednici Sastav Stožer Formiranje
I. stajaći djelatni zdrug - Sarajevo pukovnik Ivan Stipković
pukovnik Milan Šulentić
bojnik Franjo Sudar
II. ustaška bojna Sarajevo
XXII. ustaška bojna Vlasenica
XXIV. ustaška bojna Sokolac
Sokolac 1. srpnja 1941.
II. stajaći djelatni zdrug - Vinkovci bojnik Antun Ilik
pukovnik Mihovil Sertić
Stožerna satnija Vinkovci
IV. bojna Doboj
VI. bojna Derventa
XV. bojna Podravska Slatina
XVI. bojna Našice
XVIII. bojna Đurđenovac
Našice
III. stajaći djelatni zdrug - Karlovac pukovnik Josip Metzger
pukovnik Ante Magaš
dopukovnik Vladimir Rogoz
V. bojna Švarča
X. bojna Rečica
XI. bojna Koprivnica
XII. bojna Rovine
XIII. bojna Samobor
XXX. bojna Pisarovina
XXXIII. bojna Ogulin
XXXVII. bojna Đurđevac
Karlovac
IV. stajaći djelatni zdrug - Gospić pukovnik Stjepan Tomičić
bojnik Milan Šulentić
potpukovnik Delko Bogdanić
IX. bojna Gospić
XVII. bojna Drniš
XIX. bojna Senj
XXXI. bojna Klanac
XXXIV. bojna Smiljan
Gospić 7. rujna 1942.
V. stajaći djelatni zdrug - Livno potpukovnik Rafael Boban Stožerna satnija Livno
Oklopna satnija Livno
I. gorska stajaća bitnica Glamoč
I. bojna Glamoč
VII. bojna Livno
XX. bojna Šuica
XXV. bojna Ljubuški
Livno 1. listopada 1942.
I. prometni zdrug - Zagreb I. bojna Zagreb
Udarna bojna prometnih zdrugova Zagreb
I. doknadna bojna Zagreb
II. doknadna bojna Zagreb
Posadna bojna Sveti Ivan Zelina
Zagreb
II. prometni zdrug - Sarajevo I. bojna
II. bojna
III. bojna
Sarajevo
I. novačka bojna Hrvatski Karlovci
II. novačka bojna Osijek
I. željezničko-stražarska bojna Nova Gradiška
Samovozna satnija Zagreb
Stražarski vod Kerestinec
Zagrebačka ustaška posadna bojna Zagreb
Sarajevska posadna satnija Sarajevo

[9]

 
Pripadnici Ustaške vojnice na obuci

Zasebne postrojbe uredi

Paravojne ustaške postrojbe uredi

Tijekom NDH postojale su i paravojne ustaške postrojbe, tj. postrojbe koje su se nazivale ustaškima ali nisu bile pod kontrolom Vrhovnog zapovjedništva Ustaške vojnice. Bile su poznate i kao divlje ustaše ili seoske straže. Često su radile nerede u krajevima s miješanim hrvatsko-srpskim ili muslimansko-srpskim stanovništvom i bile su na zlu glasu zbog zločina i pljačke. Formalno su prevedene u sastav Ustaške vojnice krajem 1941.

Ustaške redarstvene i obavještajne službe uredi

  • Ustaška nadzorna služba - obavještajna i kontraobavještajna organizacija nastala spajanjem Ustaške obavještajne službe i Ureda za sabirne logore 16 kolovoza 1941. Krajem 1942. god. je vodstvo NDH pristalo raspustiti tu svoju obavještajnu službu, te obavještajne poslove prepustiti njemačkim službama,
  • Ustaška obrana, do kraja 1942. god. III. odjel Ustaške nadzorne službe, osiguravala je stražu u Koncentracijskom logoru Jasenovac i drugim logorima. Nakon ukidanja UNS-a, mijenja ime u Ustaški obrambeni sdrug, s oko 1.500 vojnika. S vremenom raste i preuzima odgovornost za razne protupartizanske akcije, najviše na području Zapadne Slavonije. Do jeseni 1944. godine će u svojem sastavu imati 7.000 ljudi, još uvijek izvan kontrole viših ustaških zapovjedništava - njen zapovjednik Vjekoslav Luburić je bio izravno podložan poglavniku Anti Paveliću - i, što je važnije, izvan kontrole njemačkih stožera koji su upravljali skoro svim drugim postrojbama NDH.

Vojnica njemačke narodne skupine - Einsatzstaffel uredi

Einsatzstaffel der Deutschen Mannschaft (ES) bila je oružana postrojba njemačke manjine s prostora NDH. Postrojba je bila veličine bojne od 3 satnije. Većina vojnika ES-a bili su iz Slavonije i Srijema. Stožer postrojbe bio je u Osijeku. Prvi zapovjednik ove jedinice bio je Jakob Lichtenberger, imenovan od strane Volksgruppenführera Branimira Altgayera, vođe etničkih Nijemaca u Hrvatskoj. ES je bio pod zapovjedništvom Glavnog stožera Ustaške vojnice. Vojnici ES-a su isprva nosili uniforme Hrvatskog domobranstva, no početkom 1942. uvedene su uniforme u stilu Waffen SS-a. Pripadnici postrojbe polagali su zakletvu odanosti Adolfu Hitleru i Anti Paveliću.

Ustaški časnici uredi

 
Ustaški pukovnik Vjekoslav Luburić

Izvori uredi

  1. Ustaša: dokumenti o ustaškom pokretu / priredio Petar Požar. - Zagreb : Zagrebačka stvarnost, 1995., str. 271-3, ISBN 953-192-013-3
  2. Zakonska odredba o Ustaškoj vojnici, Narodne novine br. 163 od 23. srpnja 1942.
  3. a b Nada Kisić Kolanović – NDH i Italija, Naklada Ljevak, 2001., str. 83
  4. Nada Kisić Kolanović – NDH i Italija, Naklada Ljevak, 2001., str. 82
  5. Nada Kisić Kolanović – NDH i Italija, Naklada Ljevak, 2001., str. 286
  6. Begić, Krešimir Miron; HOS 1941.-1945, 1998., 7. str.
  7. Jug, Damir; Oružane snage NDH, 2004., 214. str.
  8. Jug, Damir; Oružane snage NDH, 2004., 215. str.
  9. Jug, Damir; Oružane snage NDH, 2004., 226. str.

Literatura uredi

  • Damir Jug, Oružane snage NDH: Sveukupni ustroj, 2004.
  • Ivan Košutić, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, 1992.
  • Krešimir Miron Begić, HOS 1941. – 1945, 1998.