Otvori glavni izbornik

Drevna povijestUredi

 
Tračansko zlato iz Panađurišta, Državni arheološki muzej Sofija

Bugarska je nastanjena od prapovijesti. U antičko doba Bugarska je dio rimskih provincija Mezije i Tracije.

Oko 679. god. turkijski Protobugari s područja rijeke Volge (Stara velika Bugarska) dolaze na područje između Dunava, Crnog mora i Balkana, koje je od ranije bilo naseljeno slavenskim plemenima. Bugarska plemena su bila organizirana u konjičkim ratnim četama pod vodstvom kana Asparuha. Bugari su Slavenima nametnuli svoju vlast iako su Slaveni bili brojniji. To im je uspjelo jer su bili bolje vojno organizirani od Slavena, a i zbog međusobnih razmirica među slavenskim plemenima. Slaveni su im morali pomagati u ratovima kao pješaci, a kao sjedilački narod koji se bavio ratarstvom i stočarstvom hranili su bugarske ratnike.

Živeći zajedno stopili su se u jedan narod koji je zadržao bugarsko ime, a jezik i običaje poprimio je od Slavena. Tome je naposljetku pomogla i kršćanska vjera koju su oba naroda prihvatila.

Prva bugarska državaUredi

 
Madarski konjanik (710.-830.), reljef u stijeni na visoravni Madara, istočno od Šumena s grčkim natpisom o prvim bugarskim kanovima (Tervelu, Krumu i Omurtagu)
 
Balkan i Bugarska 1265.
 
Bugarska za cara Ivana Aleksandra

Bugarska država jača za vrijeme kana Kruma (803. – 814.), suvremenika Karla Velikog. Krum je vladao velikom državom koja se još više proširila za vladanja njegovog nasljednika Omurtaga (816.-831.) koji je Franačkom Carstvu oduzeo Srijem. Granice Bugarske na jugu protezale su se do Soluna, a na zapadu preko Ohrida. Za vladanja kana Omurtaga u Bugarskoj se počelo širiti kršćanstvo; Bugarska vojska opsjedala je Carigrad, a Bizant se od Bugarske branio zajednički sa Raškom.

Bugari se pokrštavaju za cara Borisa (852.-889.) i kršćanstvo postaje dominantna vjera. Širenju kršćanstva pomaže dolazak Metodovih učenika iz Moravske. Oni su donijeli Sveto pismo i liturgijske knjige na slavenskom jeziku. Klement i Naum, učenici slavenskih apostola, organiziraju autokefalnu nacionalnu bugarsku crkvu sa sjedištem u Ohridu. U to vrijeme Bizant i Bugarska bili su u dobrim odnosima i krsni kum Borisu I. bio je sam bizantski car Mihajlo III. (oko 860.).

Borisov sin Simeon (893.-927.) je uredio državu i učvrstio vlast u njoj; unaprijedio je gospodarstvo, a pored ratarstva i stočarstva, razvila se trgovina i obrt. Vodio je mnoge ratove, a najviše protiv Bizanta, na čijem je području htio uspostaviti slavensko-grčko carstvo. Godine 918. Simeon se proglasio bugarskim i grčkim carem, pri čemu mu pomaže papa koji mu šalje krunu. U njegovo doba Bugarska Pravoslavna crkva potpuno se oslobodila carigradskog patrijarha i postala je patrijaršija. Simeon je nastavio ratovati; pokorio je Rašku, a onda napao kralja Tomislava, ali je odbijen na granicama Hrvatske. Uz pomoć Mađara, Hrvata i raških župana, Bizant se uspio oduprijeti Simeonu. Za njegovih nasljednika Bugarska slabi pred napadima Pečenega, Mađara i Bizanta.

U vrijeme vladanja Simeona u Bugarskoj se razvijaju umjetnost i književnost. Njegovim nastojanjem Bugarska postaje najprosvjećenijom zemljom pravoslavnih Slavena. Na dvoru u Velikoj Prespi djelovalo je mnogo učenika Svetog Metoda. Car potiče prevođenje bizantskih knjiga, a i sam je bio pisac. U to doba nastaje stara bugarska književnost koja će utjecati na razvoj književnosti u ostalih pravoslavnih Slavena. Osim vjerske literature, prevodile su se priče s arapskog, grčkog i indijskog jezika i miješale su se sa slavenskim pričama.

Od Bitke za Dorostoru (971.) Bugarska priznaje bizantsku vlast, a privremeno se oslobađa za Zapadnobugarskog carstva (Makedonsko carstvo, 976.-1018.) koja je svoj vrhunac dosegla za vladavine cara Samuila. Nakon poraza i smrti njegovog nećaka Vladislava Bizant je pobjednički ušao u Ohrid i srušio bugarsku državu, tj. ugušio ustanak Komitopula.

Bugarska se ponovo osamostaljuje za braće Petra i Asena (1186.) i kratkotrajan uspon postiže za cara Ivana Asena II. (1218.-1241.), čija se rezidencija nalazi u Trnovu. Njegova Bugarska je u to vrijem bila najmoćnija država na Balkanu, a prostirala se na Makedoniju (osim Soluna) i Albaniju.

Krajem 12. i početkom 13. stoljeća u Bugarskoj se javlja bogumilstvo. U idućim stoljećima Bugarsku slabe unutarnje borbe i vanjski neprijatelji (Mađari, Bizant i Turci). Oko 1290. Bugarsku pustoše Tatari. Mihajlo Šišman kratkotrajno ujedinjuje bugarske zemlje, ali moć Bugarske države slabi i ona postupno gubi Makedoniju, Traciju i Albaniju.

Šišman III., posljednji vladar srednjovjekovne Bugarske, plaća danak sultanu Muratu I. (1359.-1389.). Osvajanjem Trnova (1393.) bugarsku državu srušio je sultan Bajazid I. i Turci su konačno zagospodarili Bugarskom.

Tursko razdobljeUredi

Pod turskom vlašću Bugarska je ustrojena kao pokrajina podređena rumelijskom beglerbegu sa sjedištem u Sofiji. To područje uključivalo je Moeziju, Tračku i Makedoniju, i bilo je podijeljeno na više vilajeta ili sandžaka, kojima su vladali sandžakbezi odgovorni beglerbegu. Značajan dio pokorene zemlje bio je podijeljen na feude sultanovim sljedbenicima (mali timari, srednji zijameti i veliki hases) koji su bili pod direktnom vlašću sultana (nakon smrti veleposjednika posjed se vraća u vlasništvo sultana). Ostatak zemlje bio je u osobnom posjedu sultanove obitelji (mülk) ili je ostavljen za vjerske namjene (vakuf). Bulgari su plaćali više danaka: godišnji porez (yushur), porez po glavi (dzhizie), porez na zemlju (ispench), ali i više poreza na trgovinu i proizvodnju (avariz).

Turci po pravilu nisu sili kršćane na islamizaciju, no postoje iznimke masovne nasilne islamizacije u Rodopiju. Ne-muslimani nisu služili u sulatnovoj vosci, s iznimkom mladića koji su kao Danak u krvi (devşirme) odvedeni u janjičare (yenicheri ili "nova snaga"), elitne postrojbe turske vojske.

 
Vasil Levski (1837.-1873.), jedna od vodećih osoba Bugarskog oslobodilačkog pokreta u 19. st. i bugarski nacionalni heroj

Borba za neovisnost BugarskeUredi

S bugarskim narodnim preporodom (19. st.) jača i protuturski pokret povezan sa seljačkim ustancima koji zbog pojačanog iskorištavanja seljaštva izbijaju diljem Bugarske (1835., 1837., 1841. i 1850.). Kao prvaci bugarskog oslobodilačkog pokreta ističu se Georgi Rakovski, Lj. Karavelov, Vasil Levski i Hristo Botev.

Nakon pobjeda rusko-rumunjskih snaga nad turcima u Bugarskoj (Opsada Plevena, Bitka za Šipka prolaz i Bitka za Plovdiv), Sanstefanskim mirom (1878.) stvorena je velika Bugarska, koja je obuhvaćala i dijelove istočne Srbije, Albanije i Makedoniju. Granice su iste godine revidirane odlukama Berlinskog kongresa; od područja između Dunava i Balkana ustrojena je Kneževina Bugarska, a južno od Balkana autonomna pokrajina Istočna Rumelija.

Kneževina BugarskaUredi

 Podrobniji članak o temi: Kneževina Bugarska
God. 1879. usvojen je Trnovski ustav, a za kneza je izabran nećak ruskog cara Aleksandra II., Aleksandar Hessen-Battenberg (1879.-1886.). Plovdivskim prevratom 1885. god. izvršeno je sjedinjenje s Istočnom Rumelijom, što je dovelo do rata sa Srbijom (1885.), koja je poražena u bitci na Slivnici (17.-19. studenog 1885.).

God. 1886. uz potporu ruske diplomacije oboren je knez Battenberg, a novim knezom god. 1887. je postao Ferdinand I. iz dinastije Saschen-Coburg-Gotha (1887.-1918.).[1] Bugarski revolucionari su aktivno sudjelovali u radu Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO) u Makedoniji i Tračkoj koje su još uvijek bile turske, te u Ilindenskom ustanku (1903.).

Bugarsko CarstvoUredi

 
Bugarska nakon Neuilly-sur-Seine sporazuma (1919.)
 
Crkva sv. Nedjelje u Sofiji nakon terorističke bombe Bugarske komunističke partije (BCP) 16. travnja 1925. god.

God. 1908. Bugarska je proglašena neovisnom carevinom. U vojnom savezu sa Srbijom, Crnom Gorom i Grčkom sudjeluje u I. balkanskom ratu (1912.-1913.) protiv Turske. U II. balkanskom ratu (1913.) vođenom zbog Makedonije, poražena je od svojih bivših saveznika (kojima se priključila i Turska). Mirom u Bukureštu 1913. god. Srbija i Grčka podijelile su Makedoniju, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Turska Edirne.

Usred I. svjetskog rata (1915.) Bugarska je zaratila sa Srbijom, a 1916. god. i s Rumunjskom i zauzela cijelu Dobrudžu. God. 1918. Ferdinand I. abdicira, a vlast preuzima njegov sin Boris III. (1918.-1943.). Mirovnim ugovorom iz Neuilly-sur-Seine (1919.) Bugarska je prisiljena odstupiti južnu Dobrudžu Rumunjskoj, Strumicu, Bosilegrad i Caribrod Jugoslaviji, a primorje u Traciji Grčkoj.

Vojnim udarom 1923. god. oborena je vlada A. Stambolijskog i zavedena je diktatura. Za vlade K. Georgijeva (uz podršku cara Borisa, 1934.-1935.) zabranjene su sve političke stranke i uveden je represivni režim. Sporazumom u Krajovi (1940.) Bugarska stječe južnu Dobrudžu.

Bugarska u 2. svjetskom ratuUredi

God. 1941. Bugarska se priključuje Trojnom paktu sila Osovine i dopušta njemačkoj vojsci prolaz kroz zemlju prilikom njezina napada na Kraljevinu Jugoslaviju i Grčku te zaposjeda dijelove Vardarske i Egejske Makedonije i dio Tracije.

Koncem 1943. i početkom 1944. god. Sofija je pretrpjela masivno bombardiranje od strane Saveznika.

God. 1944. SSSR objavljuje rat Bugarskoj, a u narodnom ustanku iste godine (9. rujna) oborena je monarhija i ustrojena je vlada Domovinske fronte (Otečestveni front) K. Georgijeva (1944.-46.). Već u listopadu 1944. god. Bugarska stupa u rat na strani Saveznika. Domovinska fronta pobjeđuje i na parlamentarnim izborima 1945. god.

 
Sovjetska poštanska marka iz 1969. god. kojom se slavi bratstvo s SSSR-om i 25 godina socijalističke revolucije u Bugarskoj

Socijalistička Republika BugarskaUredi

God. 1946. Bugarska je proglašena republikom, a prvi predsjednik je postao Georgi Dimitrov. Pariškim ugovorom (1947.) Bugarskoj su priznate granice od siječnja 1941. god. Bugarska započinje graditi socijalistički sustav po uzoru na SSSR i od 1955. god. postaje članicom Varšavskog pakta.

Za vlade V. Kolarova (1949.-1950.) i Vulka Červenkova (1950.-56.) pojačan je staljinistički teror. Politika vezanja za SSSR posebno je naglašena u vrijeme Todora Živkova, koji je od 1956. bio prvi sekretar CK KPB, a od 1962. god. predsjednik vlade, da bi 1971. god. postao predsjednik Državnog vijeća (sve do 1989. god.). Bugarska je svoju odanost SSSR-u demonstrirala i sudjelovanjem u invaziji Čehoslovačke 1968. god.

God. 1989. uspostavljeno je višestranačje, a na izborima 1990. god. većinu dobiva Socijalistička stranka (bivši KPB), te za predsjednika biva izabran Ž. Želev.

Moderna BugarskaUredi

 
Bugarski premijer Simeon Sakskoburggotski (2005.)

Na izborima 1991. god. pobjeđuje Savez demokršćanskih snaga, a na predsjedničkim izborima 1996. god. kandidat udružene oporbe Petar Stojanov.

Na izborima 2001. god. pobjeđuje Stranka Simeona II. (NDSV) i premijerom postaje sin cara Borisa III., Simeon Sakskoburggotski (bugarski za: Saxe-Coburg-Gotha) koji svojom izrazito prozapadnjačkom politikom priključuje Bugarsku NATO-u 2004., te naposljetku i Europskoj Uniji 2007. god.

Od 2002. god. predsjednik Bugarske je G. Parvanov. Ekonomske prilike u zemlji se popravljaju, no ekonomski rast je spor a nezaposlenost i emigracija izraziti. Također, napredak u borbi protiv korupcije, organiziranog kriminala, borbe za bolje obrazovanje i zdravstvo su ograničeni.

Nakon višemjesečnih pregovora, nakon parlamentarnih izbora 2005. god., tri potpuno suprotne stranke (BSP, NDSV i MRF) su stvorile koaliciju i imenovale vladu. Vlada pokušava ostvariti reforme koje su potrebne nakon priključenja Europskoj Uniji (2007.), ali glavni problem su joj neučinkovita administracija i korupcija.

PovezniceUredi

BilješkeUredi

  1. Ognjanov, Ljubomir G. Izgradnja i razvoj trećе bugarskе državе, Hrvatska revija, godište VII, 2007, broj 3, s. 24-25.

LiteraturaUredi

Vanjske povezniceUredi