Pseudomaurski stil

Pseudomaurski stil ili neo-maurski preporod je arhitektonski historicistički stil koji su oblikovali romantičarski arhitekti u duhu orijentalizma.

Ludwig Förster, Velika sinagoga u Budimpešti (1854.-59.)

PovijestUredi

 
Adolfo Morales de los Ríos i Juan Cabrera de la Torre, Gran Teatro Falla, Cadiz, Španjolska (1884. – 1910.)
 
Mayre, Alger & Vinour, Fox Theatre, Atlanta, Georgia, SAD (1929.)

Iako su se elementi maurske arhitekture pojavljivali u mnogim romantičarskim građevinama još početkom 19. stoljeća, ovaj stil su polovicom 19. stoljeća za izgradnju sinagoga razvili srednjoeuropski Židovi koji su poistovjećivali mudéjar stil u arhitekturi sa zlatnim dobom judaizma u maurskoj Španjolskoj. Uskoro se proširio širom svijeta kao najprihvatljiviji stil za izgradnju sinagoga.

Pseudomaurski stil se pojavio na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine krajem 19. stoljeća, tijekom austrougarske vladavine. Ovaj eksperimentalni stil je nastao kao suprotnost secesijskoj arhitekturi koja se također pojavila u ovo doba, te se može smatrati produžetkom oživljavanja pseudo stilova koji je počeo s pojavom neogotike i koji je relativno okončan pojavom moderne arhitekture. Jedan od najranijih primjera ovog stila je Turska kuća u Rijeci, te Zagrebačka sinagoga arhitekta Franje Kleina iz 1867. god.[1], koju je uništila ustaška vlast 1941. god., a brojni elementi ovog stila se mogu pronaći u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku Karla Klausnera iz 1866. god.[2] U Bosni i Hercegovini to je Muzej grada Sarajeva (izvorno „Šerijatska sudačka škola”) iz 1888., nakon čega je izgrađeno oko dvadesetak građevina u ovom stilu od kojih je najreprezentativnija Gradska vijećnica u Sarajevu (Ćiril Iveković, 1892.1895.)[3][4]. Ostale značajnije građevine pseudomaurskog stila u Bosni i Hercegovini su: Gimnazija Mostar u Mostaru (1892.), Gradska vijećnica u Brčkom (1892.) i Željeznički kolodvor u Bosanskom Brodu (1895.) i dr.

U Španjolskoj je ponovno oživljavanje maurske arhitekture nazvano neo-mudéjar, jer je renesansna kršćanska mudéjar arhitektura zapravo bila utemeljena na srednjovjekovnoj maurskoj. Eksplozija ovih građevina je uslijedila nakon Ibero-američke izložbe 1929. godine u Sevilli.

U SAD-u su rani primjeri primjene maurskih elemenata bili Iranistan (Bridgeport, Connecticut, 1848.), palača američkog zabavljača i biznismena P. T. Barnuma koja je izgorjela 1857., te Olana, kuća romatičarskog slikara Frederica Edwina Churcha (1876.). No, pravi zamah je ovaj stil dobio 1920-ih izgradnjom mnogih kino dvorana koje su željele ostvariti egzotični duh orijenta.

OdlikeUredi

Pseudomaurski stil se odlikuje elementima helenističko-seldžučke i osmanske umjetnosti preuzetih s područja Španjolske i Magreba: potkovičasti luk, štuko ukrasi, lukovičasta kupola i dekoracija horizontalnih linija pročelja u najmanje dvije skladne boje. Svjetski najpoznatiji spomenici koji su bili izvorom inspiracije pseudomaurskih arhitekata su bili: Velika džamija u Córdobi i Alhambra u Granadi i mudéjar arhitektura u Aragonu(Španjolska), Islamski Kairo (Egipat), i dr.

Gradi se tradicionalnim materijalima (opeka i kamen), ali i novim tehnologijama i konstrukcijama koje su, kao i kod drugih historicističkih građevina, skrivene povijesnom fasadom.

IzvoriUredi

  1. Snješka Knežević, Zagrebačka sinagogaInačica izvorne stranice arhivirana 23. srpnja 2012., 1999. (PDF), Radovi Instituta za povijest umjetnosti 23., Zagreb, str. 121.–148. ISSN 0350–3437
  2. O kazalištuInačica izvorne stranice arhivirana 6. kolovoza 2012., HNK u Osijeku, Preuzeto 31. siječnja 2013.
  3. Nedžad Kurto, Arhitektura Bosne i Hercegovine: razvoj bosanskog Stila, Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9789958210693
  4. Gradnja Vijećnice je najveći projekt austrougarske vlasti, Dnevni Avaz, 26. kolovoza 2012.

Vanjske povezniceUredi

Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Pseudomaurski stil