Radio galaktika

Radio galaktika ili radiogalaktika je vrsta aktivne galaktike koje snažno zrači radiovalove. Izvori radiovalova većine radiogalaktika obično se nalaze izvan optički vidljivog dijela galaktike. Ta su područja veća od jezgra galaktika s kojima su obično povezana tankim mlazovima plina (plazme). Mlazovi se udaljavaju relativističkim brzinama (brzinama bliskim brzini svjetlosti) te stvaraju sinkrotronsko zračenje, a brzina im se prolaskom kroz unutargalaktičku i izvangalaktičku tvar postupno smanjuje. Primjerice, radiogalaktike su: divovska eliptična galaktika Djevica A (lat. Virgo A ili Messier 87), koja pripada galaktičkom superskupu u zviježđu Djevici, eliptične galaktike Labud A (lat. Cygnus A ili 3C 405) i Herkul A (lat. Hercules A ili 3C 348), lećasta galaktika Centaur A (lat. Centaurus A ili NGC 5128), galaktika s dvije sfere Slikar A (lat. Pictor A). [1]

Messier 87: plavo svjetlo mlaza koji izlazi iz svijetle jezgre nastaje zbog sinhrotronskog zračenja.
Slika u pojačanim bojama obližnje radio galaktike Centaur A, koja prikazuje radiovalove (crvena), 24-mikrometarska infracrveno (zelena) i rendgensko zračenje od 0,5 do 5 keV (plava).

OsobineUredi

Snažnije emitira energiju iz područja radijskih valova nego onu iz ljudskom oku vidljivog spektra, zbog čega nosi naziv radio galaktike. Energija radijskog zračenja doseže do 1054 J. Njihov radijski izvor (ionizirani plin koji zraci sinkrotronskim mehanizmom) simetričan je glede optičkog izvora.[2] Jezgra im je modrikasta. Ovoj je magličast i crvenkast. Optičkog su sjaja do do M=-24. Spektralne crte su vrlo jake. [2]

Radijske se galaktike od Seyfertovih galaktika razlikuju po više vrućoj, većoj i gušćoj jezgri.[2]

Najsnažniji radijski izvori su neobične divovske eliptične galaktike. U njih ubrajamo Djevicu-A (M87), Labuda-A, Centaura A i druge.[2]

Sinkrotronsko zračenjeUredi

Sinkrotronsko zračenje su polarizirani elektromagnetski valovi cijeloga kontinuiranog spektra valnih duljina koje emitiraju električki nabijene čestice kada se brzinom bliskom brzini svjetlosti gibaju okomito na smjer magnetskoga polja. Može nastati u ubrzivačima čestica (sinkrotron) i u prirodi kada se elektroni gibaju kroz magnetska polja (na primjer zračenje radiogalaktika i ostataka supernovih djelomično je sinkrotronsko).

IzvoriUredi

  1. radiogalaktike, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 15. veljače 2020.
  2. a b c d Fizički odjel PMF-a Sveučilišta u ZagrebuInačica izvorne stranice arhivirana 7. kolovoza 2016. Matko Milin: Nuklearna astrofizika, 2.3.2 Aktivne galaksije, 20. listopada 2013., str. 22 (pristupljeno 6. srpnja 2016.)

PovezniceUredi