Rajnska Konfederacija

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Rajnska Konfederacija (njem. Rheinbund, franc. États confédérés du Rhin) bila je tvorevina njemačkih marionetskih država Prvog Francuskog Carstva. Prvotno je bila formirana od 16 njemačkih država koje su joj pristupile 12. srpnja 1806. na inicijativu Napoleona Bonapartea, koji je prethodno odlučno porazio Austrijsko i Rusko Carstvo u Bitci kod Austerlitza. Mir u Požunu je formalno doveo do formiranja Konfederacije koja je trajala od 1806. do 1813. godine. Prvotnim njemačkim kneževima (Fürsten) iz Svetog Rimskog Carstva, kasnije se pridružilo još 19 drugih njemačkih država. Kontrola nad sveukupno više od 15.000.000 podanika donosilo je značajnu stratešku prednost Francuskom Carstvu na istočnom frontu.

Formiranje

Potpisivanjem Sporazuma o Rajnskoj Konfederaciji 12. srpnja 1806., 16 država u današnjoj Njemačkoj je formalno napustilo Sveto rimsko carstvo i pridružilo se Konfederaciji. Napoleon je bio "protektor" Konfederacije. Nakon Napoleonovog ultimatuma Franjo II. se odrekao titule Cara i proglasio rasformiranje Svetog rimskog carstva. U godinama koje su slijedile još 23 njemačke države su se pridružile Konfederaciji. Habsburgovci su nastavili vladati ostatkom Carstva kao Austrija. Samo Austrija, Pruska, danski Holstein i švedska Pomeranija su ostale izvan Konfederacije, ne računajući desnu obalu Rajne te kneževinu Erfurt koje su pripojene Francuskom carstvu.

Sukladno sporazumu Konfederacijom se trebalo upravljati zajedničkim upravnim tijelima, ali pojedine države članice (pogotovo one veće) su željele neograničeni suverenitet. Umjesto monarha na čelu Konfederacije, kao što je bio sveti rimski car, najveći položaj držao je Karl Theodor von Dalberg koji je nosio naslov prvog kneza konfederacije, u svojoj funkciji objedinjavao je predsjedništvo nad Kolegijem Kraljeva i predsjedništvo nad Skupštinom Konfederacije, koja nikad nije ni formirana a trebala je biti svojevrsni parlament. Predsjedatelj nad Vijećem kneževa bio je knez od Nassau-Usingena.

Konfederacija je prije svega bila vojni savez, članice su opskrbljivali Francusku s brojnim vojnim osobljem. Zauzvrat u zahvalu za suradnju pojedinim vladarima je dan veći status: Baden, Hesse, Cleves i Berg postali su velika vojvodstva, a Bavarska i Württemberg postale su kraljevstva. Države članice također su postajale veće pripajanjem mnogih malih kneževina. Nakon pruskog poraza 1806. mnoge srednje i male države pridružile su se Rajnskoj Konfederaciji. Na svom vrhuncu 1808. godine sastojala se je od: četiri kraljevstva, pet velikih vojvodstava, 13 vojvodstava, sedamnaest kneževina i od triju slobodnih gradova Hamburga, Lübecka i Bremena. Nakon proglašenja trgovinskog embarga nad Britanijom 1810. godine veliki dijelovi sjeverozapadne Njemačke uključeni su u Napoleonovo carstvo. Rajnska je Konfederacija kolabirala 1813. godine nakon propalog Napoleonovog pohoda na Rusiju. Mnoge članice promijenile su strane nakon bitke kod Leipziga, kada je postalo jasno da će Napoleon izgubiti rat protiv šeste koalicije.

Poslije

Saveznici protiv Napoleona razvrgli su Rajnsku Konfederaciju 4. studenog 1813. Nakon propasti Konfederacije jedini pokušaj političke koordinacije u Njemačkoj sve do formiranja 8. lipnja 1815. Njemačke Konfederacije je bilo tijelo koje se zvalo Središnje upravno vijeće čiji je predsjednik bio Heinrich Friedrich Karl Reichsfreiherr vom und zum Stein. Vijeće je prestalo postojati 20. lipnja 1815. Pariški sporazum od 30. svibnja 1814. proglasio je sve njemačke države neovisnima. Na Bečkom kongresu 1815. godine povučene su nove granice u Europi, ali u stvari većina preživjelih članica doživjela je samo manje granične promjene, te je to rezultiralo da se je Njemačka Konfederacija se je sastojala od istih članica kao i Rajnska Konfederacija s dodatkom dviju njemačkih sila Austrije i Pruske.