Ralo je poljodjelska sprava za oranje i rahljenje tla koju vuku životinje. Jednostavne je drvene konstrukcije, umjeli su ju izraditi sami ratari, sa željeznom oštricom kovačke izradbe. Sastoji se od uspravne ručke za upravljanje, produžene u vodoravni dio (plaz), na vrhu kojega je trokutasti željezni lemeš s dvjema simetričnim oštricama. Ravnim ili koljenastim rudom (oje), spojenim s ručkom i/ili plazom, ralo je povezano sa zapregom, a klinovima koji su u te dijelove umetnuti određuje se dubina oranja. Potvrđeno oko 2000 god. pr. Kr. na Kreti i Cipru, a zatim u Italiji, srednjoj i sjevernoj Europi. U Hrvatskoj se u priobalju i na nekim jadranskim otocima rabilo još u 20. stoljeću.[1]

Ralo se koristilo i u drevnom Egiptu (oko 1200 pr. Kr.).
Dijelovi jednoručnog rala: (1) ručka za upravljanje (plaz), (2) rudo, (3) koljeno (oje), (4) željezni lemeš, (5) dvije simetrične oštrice.
Dijelovi modernog pluga: 1) gredelj (greda); 2) kuka ili naprava za vučenje; 3) podešavanje (regulator) visine; 4) crtalo ili nož; 5) prašnjak ili predraonik; 6) lemeš ili ralo; 7) odgrnjača ili daska.

Povijest

uredi

Plug se razvio iz ručnoga rala i motike već u neolitiku (mlađe kameno doba) na području Mezopotamije. U 2. tisućljeću pr. Kr. upotrebljavao se u sjevernoj Italiji i južnoj Švedskoj, a u 1. tisućljeću pr. Kr. na cijelom području Sredozemlja, u istočnoj Europi i Kini. Amerika, južna Afrika, Australija i Oceanija nisu poznavale plug sve do europske kolonizacije. Prvi plugovi bili su izrađeni od drva; za vuču je služila stoka (vol, bivol, deva, jak, konj). Njima se moglo orati većinom samo rahlo, nizinsko tlo, jer su bili lagani i krhki. Premda su već antički narodi okivali plugove, tek su se u 18. stoljeću pojedini drveni dijelovi zamjenjivali dijelovima od kovana željeza. U 19. stoljeću prevladavali su željezni, industrijski proizvedeni plugovi, za vuču kojih su se upotrebljavali strojevi.

U hrvatskom tradicijskom ratarstvu upotrebljavali su se drveni plugovi, izrađeni od tvrda drva (najčešće bukovine), proizvod seoskih kolara i kovača. Sredinom 19. stoljeća potisnuli su ih željezni, tvorničke proizvodnje, koje od 1960-ih vuku traktori. U priobalju i na nekim jadranskim otocima oralo se jednostavnijim oruđem ralom.

Plug je vrsta oruđa ili poljoprivrednog alata kojim se obrađuje (ore) tlo. Glavni su mu dijelovi:

  • lemeš ili ralo, koje služi za vodoravno rezanje brazde;
  • crtalo ili nož, za okomito rezanje brazde,
  • odgrnjača ili daska, za prevrtanje i drobljenje brazde;
  • između ruda i (volovske ili konjske) zaprege nalaze se i plužna kolica, ornice, s dva nejednaka kotača.

Suvremeni se plugovi izrađuju kao jednobrazdni, dvobrazdni i višebrazdni, a koriste se uglavnom traktorskom vučom. Osim lemešnoga pluga upotrebljavaju se i tanjurasti (diskosni) plugovi, kod kojih ulogu lemeša i crtala obavljaju tanjuri vrlo oštra ruba, koji režu i miješaju masu tla. U odnosu na lemešni plug, zahvaćaju plići sloj tla, odlično miješaju gnojiva i materijal za kalcifikaciju, te uništavaju izniknule korove.[2]

Izvori

uredi
  1. ralo. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2016.
  2. plug. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2016.
HE
Dio sadržaja ove stranice preuzet je iz mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije i nije slobodan za daljnju upotrebu pod uvjetima Wikipedijine licencije o sadržaju. Uvjete upotrebe uz dano nam pojašnjenje pogledajte na stranici Leksikografskog zavoda